U okviru projekta “Jednake mogućnosti” imali smo privilegij razgovarati s nizom inspirativnih osoba, a jedna od njih bez sumnje je i Adriana Katić. Riječ je o slijepoj 21-godišnjoj Riječanki, koja hrabro prkosi svakome izazovu te trenutno vrlo uspješno studira socijalni rad u Zagrebu.

Iznimno svestrana, nije se posvetila samo akademskim obvezama. U slobodno vrijeme istražuje i svijet glume i glazbe, a također pronalazi prostora u gustome rasporedu kako bi volontirala te i tako pomagala zajednici.

Adriana, na Pravnom fakultetu u Zagrebu studiraš socijalni rad. Kako si se odlučila baš za taj studij?

Pri kraju srednjoškolskog obrazovanja jasno mi se profilirala želja da se bavim djelatnošću koja je pomagačke prirode. Tada su mi se u glavi vrtjele opcije kao što su psihologija, edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i socijalni rad. Što se srednja škola više bližila kraju, ozbiljnije sam pristupila istraživanju svih triju opcija te sam tada shvatila da me najviše privlači socijalni rad, ponajviše zbog rada s ljudima.

Danas sa sigurnošću mogu reći da nisam pogriješila u svojem odabiru. Ono što posebno cijenim na svom fakultetu jest raznolikost predmeta. Slušam i pravne i humanističke kolegije, što mi pruža iznimno širok spektar znanja i otvara vrata raznovrsnim profesionalnim mogućnostima.

Znači, dobro si se snašla na studiju. Imaš i praksu u sklopu njega…

Tako je. Što se tiče prakse, odrađujem ju u Udruzi slijepih Zagreb. Na samome početku socijalna radnica je govorila kako će korisnicima udruge moja prisutnost biti od iznimne koristi, posebno zato što će imati videću pratnju. Tada sam se našalila da će ti korisnici, ako mene budu koristili kao pratnju po Zagrebu, doživjeti pravu adrenalinsku avanturu, a ne dobiti samo „običnu“ pratnju (smijeh).

No s vremenom je sve doista ispalo divno. Brinem se o dvoje izvanrednih korisnika, s kojima sam razvila lijepo prijateljstvo. Na početku sam se bojala, znajući da se gotovo svi slijepi i slabovidni ljudi, s obzirom na to da je riječ o maloj zajednici, međusobno poznaju, barem po imenu. Naime, iako je to, s jedne strane, olakšanje, s druge je i izazov. Ipak, na kraju sam ostala oduševljena radom s tim ljudima. Sada se približava kraj prakse, što nas malo žalosti, no vjerujem da će se prijateljstva koja smo započeli tijekom prakse nastaviti i u daljnjem životu.

Ja kao slijepa osoba pokazujem razumijevanje prema slijepim korisnicima, ali isto tako znam kada im je neophodna dobronamjerna kritika kako bi krenuli na pravi put. Moji kolege, pak, često sažalijevaju slijepe osobe, no ja se pitam zašto. Mi, slijepe osobe, možda ne vidimo, ali uz veliku žrtvu i strpljenje možemo postići mnogo. Samo nam treba pružiti priliku i povremeno malo pomoći u nečemu. No, prvenstveno – prilika.

Iako djeluje kao da si doista radosna zbog onoga što studiraš, vjerujem i da si se tijekom obrazovanja suočila s brojnim izazovima…

Da, taj je put obilježen brojnim izazovima. Primjerice, već u području literature postoje prostori za napredak kada je riječ o prilagodbi sadržaja slijepim i slabovidnim osobama. Također, studij sam započela usred pandemije, što je značilo da sam trebala osobama koje me nikada uživo nisu upoznale objasniti da sam djevojka s potpunim oštećenjem vida. Bila sam tako suočena sa situacijama u kojima su ljudi, primjerice, pokušavali povećavati slova na prezentacijama da bi mi olakšali praćenje nastave, ne shvaćajući da to meni nema nikakvog značaja. S obzirom na to da je sve bilo online, oni su samo vidjeli moje ime i prezime iza prozorčića i jasno da je taj period bio izazovan. Međutim, premda su postojale i postoje određene prepreke, kvalitetnom komunikacijom sve se uspije prevladati.

Također, moram naglasiti da u svemu tome imam nevjerojatnu podršku obitelji i prijatelja i bez njihova poticaja sigurno ne bih bila osoba kakva sam danas. Primjerice, preselila sam se iz Rijeke u Zagreb usred pandemije, što je bilo vrlo zahtjevno, no u tom razdoblju su mi baš dvije prijateljice iz Zagreba, također slijepe, pružile iznimnu pomoć. Njihova iskustva i savjeti olakšali su mi put i učinili da situacije koje su njima bile teške budu manje izazovne za mene.

Što planiraš nakon studija? Više slijepih i slabovidnih osoba nam je u razgovorima istaknulo da strahuju zbog stanja na tržištu rada. Bojiš li se ti da ćeš imati poteškoća u potrazi za poslom?

Još uvijek nisam sigurna kojim putem želim krenuti nakon završetka studija, budući da mi moj studijski program otvara širok spektar profesionalnih mogućnosti. Velik interes gajim prema radu s djecom bez roditeljske skrbi, no isto tako moja struka se bavi i osobama s invaliditetom, starijom populacijom, djecom općenito… Iskreno rečeno, još uvijek nisam sigurna gdje se točno vidim.

Inače, nemam poznanika koji je slijep a da je završio studij socijalnog rada. Samim time, svjesna sam da će pronalazak posla predstavljati izazov te ne mogu poreći da me obuzima strah pri pomisli na to. No, ako bih prihvatila pesimistički pristup i pretpostavljala da neću uspjeti pronaći posao, to bi ujedno značilo i gubitak motivacije za završetak fakulteta. Međutim, moja motivacija je nevjerojatno snažna… Oduševljava me rad s ljudima, volim se posvetiti pomaganju drugima i ostvarivanju kontakta s njima. Vjerujem da će mi moje fakultetsko iskustvo pomoći i da ću uspjeti ostvariti sve svoje ciljeve.

Spomenula si da su ti velika podrška tvoje dvije slijepe prijateljice. Pričajmo malo o društvenom životu slijepih i slabovidnih osoba. Misliš li da su dovoljno prihvaćene u društvu?

Realno gledajući, mislim da slijepe i slabovidne osobe nisu prihvaćene u društvo onoliko koliko bi trebale biti. Moj društveni krug, primjerice, uglavnom je ograničen na dvije prijateljice iz studentskog doma, koje su također slijepe. Povremeno se susrećem na kavi s kolegicama s fakulteta, no ta su druženja uglavnom vezana za fakultetske obaveze i odvijaju se unutar fakultetskog okruženja. Naravno, želim naglasiti da mogu govoriti samo iz svoje perspektive, a ne u ime svih slijepih osoba.

Smatram da sam vrlo otvorena prema upoznavanju novih ljudi i stvaranju novih poznanstava. Međutim, primjećujem da današnja mladež, pa čak i oni bez invaliditeta, žive vrlo brzim tempom života i često su usredotočeni samo na sebe. Imam dojam da su ta druženja često površna i da sve to doprinosi isključenosti slijepih osoba. Ljudi su u stalnoj žurbi, obavljaju različite aktivnosti i nama, slijepim i slabovidnim osobama, često je vrlo teško prilagoditi se takvom brzom načinu života. Osjećam da nam je teško pratiti takav društveni ritam.

No i tvoji su dani nerijetko prepuni obaveza. Studiraš, glumiš, pjevaš, volontiraš…

Iznimno uživam u glumi i pjevanju, a te mi aktivnosti pomažu i da se suočim sa svim obvezama na fakultetu, kao i u životu općenito. Gluma i glazba su za mene način izražavanja i oslobađanja emocija. Pjevanje je nešto čime se bavim cijeli život, još od vrtićkih dana, a nedavno sam se upisala na individualne sate pjevanja u jednoj školi pjevanja. To me zaista ispunjava i motivirana sam razvijati svoj talent.

Kada je riječ o glumi, aktivno sudjelujem u amaterskoj kazališnoj udruzi MIST, koju vodi slabovidna gospođa Anita Matković. Trenutno smo angažirane na predstavi “Drugačiji si, to je baš kul”, a sve koje sudjelujemo u toj predstavi smo slijepe osobe. Cilj nam je na zabavan i duhovit način pokazati gledateljima da se osobe s invaliditetom ne razlikuju od ostalih ništa više no što se svaki pojedinac razlikuje od ostatka društva. Mi živimo kao i svi drugi – zaljubljujemo se i odljubljujemo, odlazimo na kave, u shopping…

Rođena si u Rijeci, gdje si živjela većinu svoga života, a zbog studija si preselila u Zagreb. Koliko se razlikuju ti gradovi u odnosu prema slijepim i slabovidnim osobama?

Imam obiteljsku kuću u malome mjestu kraj Rijeke. To je bilo divno mjesto za život tijekom djetinjstva, kada sam, s obzirom na to da tamo nije gust promet, mogla slobodno voziti bicikl, šetati… Međutim, kada je počela srednja škola, suočila sam se sa sve više izazova. Morala sam se oslanjati na druge da me odvezu na druženja ili na kave, što je stvaralo poteškoće za mene, ali i za moje roditelje ili brata. Moja želja da dođem u Zagreb bila je povezana upravo sa željom za samostalnošću, da ne moram stalno provjeravati je li netko kod kuće kako bi me odvezao na kavu. Sada, jednostavno se obučem, sjednem u tramvaj i odem gdje želim.

S te strane, teško mi je uopće pričati o nekakvom životu u Rijeci, kada su me tamo čak i u srednjoj školi roditelji vodili u školi. Glavna razlika je to što se ja u Zagrebu krećem sama, a u Rijeci to nisam radila. Tako da, meni je puno lakše funkcionirati u Zagrebu, gdje je infrastruktura puno prilagođenija slijepim i slabovidnim osobama nego u Rijeci.

Iako si u mnogim područjima života nailazila na prepreke, djeluje kao da ne gubiš pozitivan stav. Kako to postižeš?

Kada se suočim s velikom preprekom, dopuštam si da osjetim tugu i ljutnju, ali istovremeno se trudim brzo podići glavu i preokrenuti situaciju na šalu. Na taj način svi se bolje nosimo s izazovima u životu. Male prepreke, pak, kao što su šminkanje ili odlazak u shopping, na kraju dana postanu samo smiješne anegdote.

Što se tiče prihvaćanja invaliditeta, bilo je uspona i padova. Međutim, pozitivan stav uvelike dugujem svojim roditeljima, koji su me odlučili odgajati kao da sam potpuno zdravo dijete, baš kao i moga brata, koji nema poteškoća s vidom. Mama se oduvijek trudila da budemo samostalni i uvijek je bila realna prema meni. Nikada mi nije pružala poseban tretman i uvijek se odnosila prema meni i mojim mogućnostima na realan način. Takav način odgoja oblikovao je mene kao osobu. Da, ne vidim, ali to mi ne daje izgovor da ne ostvarim stvari koje mogu.

Vjerujem da moja majka nije imala lagan zadatak. Morala se suočiti s mnogim izazovima, a ni sustav nije uvijek bio podržavajuć. Od vrtića, upisa u redovno obrazovanje, pa sve do gimnazije… Bilo je tu raznih izazova za cijelu obitelj. Međutim, uz takav roditeljski odgoj postala sam ono što sam danas.

Za kraj, željeli bismo da pošalješ poruku drugim slijepim i slabovidnim osobama koje se, kao i ti, suočavaju s brojnim izazovima u svakodnevnom životu.

Budite uporni i ustrajni. Samo to i, uz malo pomoći ostalih, možete napraviti čudo. Vjerujem da ono što sami želimo možemo i ostvariti. Neće biti jednostavno, kao što nije jednostavan ni jedan cilj, ali sve što jako želimo, ako je u realnim okvirima, je dostižno.

Mateja Papić

Foto: Facebook/Adriana Katić

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.