Svemir kao ukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu područje je najveće i dosada nedovoljno istražene enigme postojanja. Prostor, vrijeme, materija, energija, zvijezde, planeti, galaktike, nevidljiva tamna tvar i neobjašnjiva tamna energija koja ispunjava sav prostor… sve je to dio nas tj. mi smo jedno s Univerzumom. No, život u 21. stoljeću, baziran na proizvodnji, potrošnji i vrednovanju isključivo materijalnog, udaljio je čovjeka od prirodnih elemenata i njihovog značenja. Tonka Jelača Marijančević nas svojom ambijentalnom izložbom vraća u kontakt s pradavnim korijenima i svrhom koju utjelovljuje sâm život.
Oblikovanjem niza elemenata od prirodnih materijala umjetnica nas vraća na prapočetke tj. u svijet svih onih jedinki koje čine osnovu života kakvog danas poznajemo, a kojeg često ne zamjećujemo jer smo suviše fokusirani na sebe. Niz najsitnijih i krajnje raznolikih čestica, elemenata i jedinki čini začetak razvoja života i njegove uloge u svijetu. Ciklus radova sazdan od jednostavnih, ali i izuzetno različitih formi oblikovanih u suptilnoj i naglašeno fragilnoj tehnici papier mâchéa počiva na oblikovanju gnjezdišta odnosno mjesta rađanja i očuvanja života. Prirodni oblici u vidu vitičastih, oblih, zavojitih, školjkastih i gljivastih formi stvaraju jedan novi, a opet toliko poznati i bliski nam svijet. Svijet je to lakih i lebdećih lampiona s ticalima koja se razvijaju poput korijena rastući i šireći se iz svoje inicijalne forme, te školjkastih oblika smještenih na tlu iz kojih niče život, nakon čega kukuljice postaju prirodno sklonište nekom drugom životu. Kombinacija kaširanog papira ili drveta s tankim nitima žice podloga je za oblikovanje vlastitih svjetova jedinstvenih formi koje nikada ranije nismo vidjeli, a opet su nam svima dobro poznati kroz kolektivnu svijest i memoriju.
Jedinstvenom i krajnje suptilnom estetikom Tonka Jelača Marijančević izražava intimnu strukturu vlastitog unutarnjeg neba. Naime, svemir nije samo ono što nas okružuje, već i sve ono što se skriva u dubinama našeg duha. Taj duh utjelovljen je u bijeloj boji koja upotpunjuje fluidnost i bezvremenost radova oblikovanih iskonskom esencijom života. U kontekstu izložbe, karakter bijele boje najbolje je opisao Vasilij Kandinski: “Bijela je boja, koju često smatramo ne-bojom… poput simbola jednog svijeta gdje su sve boje, kao svojstva materijalnih supstanci, iščezle… Bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine… Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti… To je jedno ništa puno mladenačke radosti ili, bolje rečeno, jedno ništa prije svakog rođenja, prije svakog početka”.
Bogatstvo života kojeg vidimo i onog kojeg ne vidimo, ali osjećamo, dočarano je unutar Galerije Sv. Krševana tj. nekadašnje crkve koja Univerzum objedinjuje svojim oblikom i daje mu posvećenost. Ulaskom u izložbeni prostor posjetitelj istovremeno osjeća čaroliju života, neba i stvaranja te se intuitivno spaja i postaje jedno s Univerzumom.
bl
Foto: Galerija Krševan
