Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Kad se govori o Vukovaru, rijetko se spomene da su uz muškarce, rame uz rame, stajale i žene. Njih oko 400. Čuvale su grad, nosile oružje, izvlačile ranjenike, tješile umiruće. Danas, tri desetljeća poslije, svaka od njih nosi svoj rat – tiši, ali jednako dubok.

Dok su granate padale, vukovarska bolnica postala je srce otpora. Hodnici su bili puni ranjenika, a podrumi postali operacijske dvorane. U tom kaosu našla se Mirjana, mlada liječnica, koja je tek diplomirala, s bijelom kutom koja je vrlo brzo postala jednako važna kao i vojna uniforma. Ostala je u Vukovaru. Jer sve što je voljela bilo je tu.

“U Vukovaru su mi bili moji roditelji, moja obitelj, zaručnik prema tome svi oni koji su meni nešto značili su bili u Vukovaru i zapravo je najlogičnije bilo ostati ovdje, nisam nijednom razmišljala da bih trebala otići iz Vukovara”, rekla je za Dnevnik HRT-a Mirjana Semenić-Rutko, hrvatska braniteljica i liječnica u vukovarskoj ratnoj bolnici.

Foto: Pixabay

Najteži trenutak

U improviziranim podrumskim hodnicima, žene su bile stupovi. Kirurzi bez svjetla, majke bez djece, djevojke koje su prerano postale ratnice.

Vukovaru sa srcem – Trčimo, hodajmo i darujmo za Vukovarske leptiriće!

“Najteži trenutak emocionalno je bio kada su donijeli tu bebu od šest mjeseci koja je bila jako izranjavana i onda vi kad pogledate sve te hrabre momke oko sebe koji su dragovoljci, onda vidite suze u očima jer ste jednostavno nemoćni. U tom trenutku vidite dijete koje ste zapravo trebali zaštititi, a niste ga mogli zaštititi”, kazala je.

mšm/hrt

Foto: Pixabay