“Nisam mogla dočekati jutro nego sam u sitne sate prije spavanja išla iščitavati materijale i oduševila se. Čitajući Sanjine pjesme po prvi put odmah sam vidjela crteže, divno mi je sjela njena poezija”, rekla nam je Željka Gradski čija se izložba ilustracija “Nacrtati sunce” može pogledati u izlozima Knjižnice Kustošija u Ilici u Zagrebu do 12. rujna 2025. godine. Izložba je postavljena u sklopu ciklusa O’bojeni zidovi, posvećenog suvremenoj hrvatskoj ilustraciji, a koji organizira Kulturni klub O’grada.

Predstavljene ilustracije nastale su prema tekstu spisateljice Sanje Andabake i dio su zbirke pjesama “Nacrtati sunce”, u izdanju Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Kroz radoznale sitnice svakodnevnog života, obitelj, životinje, putovanja i prirodne pojave autorica približava djeci svijet oko sebe kroz kratke, rimovane stihove. Svaka pjesma popraćena je ilustracijama umjetnice, koje same za sebe predstavljaju mala umjetnička djela i potiču dječju maštu. Toplina, humor i poetski detalji njezinih crteža stvaraju most između riječi i slike, približavajući najmlađima ljepotu prirode, životinja, obitelji i svakodnevnih čuda.

Željka je zavoljela umjetnost još u djetinjstvu, a diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Više od dva desetljeća aktivna je na likovnoj sceni. Voli istraživati različite medije – kiparstvo, instalaciju, fotografiju, performans, slikarstvo i ilustraciju. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te je ilustrirala niz slikovnica, knjiga i naslovnica. Članica je HDLU-a i HZSU-a, a živi i radi kao samostalna umjetnica u Zagrebu i na Krku gdje ima malu prodajnu galeriju.

U intervjuu za Generaciju upitali smo je o počecima u umjetnosti, njezinim ilustracijama, inspiraciji za stvaranje, projektima i planovima za dalje te što bi poručila mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti.

Foto: Željka Gradski

‘Uvijek sam nešto stvarala’

Od kuda ljubav prema umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?

Dok su roditelji radili čuvala me moja baka Štefica. Sjajno je kuhala, ali i heklala, šivala, krojila, vezla, štrikala… Uz nju sam se, kao predškolsko dijete zaljubila u boje, teksture, okuse, oblike i ručni rad. Svemu me naučila, a ja sam upijala kao spužva.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Moj umjetnički put je sasvim običan. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto stvarala – šivala, dizajnirala, smišljala, pisala, plesala, pjevala, crtala, pa čak i svirala gitaru. Slušala sam i dobru glazbu, za što je zaslužan moj stariji brat. S odličnim ocjenama sam završila osnovnu školu i opću gimnaziju. Htjela sam upisati srednju umjetničku školu, no profesor iz matematike me odgovorio od te zamisli jer sam (po njegovom mišljenju, a i s obzirom na rezultate) bila talentirana matematičarka. On me nagovarao da upišem MIOC – jer, kompjuteri su budućnost. Poslušala sam ga, ali ne baš skroz. Matematika nikad nije bila moja ljubav, iako mi je dobro išla. Bio je sjajan pedagog i entuzijast pa sam se ipak, na njegov nagovor i obrazloženje odlučila za gimnaziju umjesto za umjetničku srednju školu.

Pred kraj gimnazije razmišljala sam o upisu na ova tri fakulteta – likovna akademija ili arhitektura ili povijest umjetnosti i francuski na filozofskom. Na kraju sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti nastavnički smjer na Jabukovcu. Zahtjevan prijemni sam odradila od prve i s najvišim brojem bodova. Bila sam prva na listi primljenih studenata/kandidata. Tu ponajviše mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su mi platili sate priprema kod slikarice Maje Mubrin koja me izvrsno spremila za prijemni ispit. Ona me naučila gledati. Studij je bio divan, dobila sam uvid u razne umjetničke prakse, a i puno znanja iz povijesti umjetnosti koju smo slušali i polagali na filozofskom fakultetu. I pedagoške predmete smo slušali i polagali na raznim lokacijama, zaista široko znanje smo imali mogućnosti upiti i integrirati, a isto tako i odabrati kojim putem ćemo krenuti. Mene je život odveo na freelancing kolosijek. Bilo je to malo čupavo, ponajviše zbog oskudnih honorara i nepredvidivih gaža, ali beskrajno je lijepo.

Roditelji i otac moje djece su me financijski podržali tijekom studija i prvih, fragilnih godina majčinstva. Rodila sam dvoje djece na završnim godinama studija, ali vrlo brzo sam uspijevala naći način za zaraditi za egzistenciju (račune i hranu) za nas troje. Sad, iza sebe imam 30-ak samostalnih izložbi i 60-ak skupnih, a za svega nekolicinu njih sam dobila neku simboličnu potporu od države ili grada. Posebno bih izdvojila nekoliko recentnih izložbi – od Covida nadalje. Iako su mi sve drage i odrađene sa srcem i dušom.

Foto: Željka Gradski

‘Divno mi je sjela njena poezija’

Kako su nastale ilustracije za zbirku pjesama “Nacrtati sunce”? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija? 

Silvija Šesto i ja se dugo znamo i povremeno, ali redovito surađujemo. Jednu noć mi je poslala pjesme Sanje Andabake i napisala: ‘Željac, mislim da je ovo za tebe, pročitaj pa mi javi bi li to ilustrirala’. Nisam mogla dočekati jutro nego sam u sitne sate prije spavanja išla iščitavati materijale i oduševila se. Čitajući Sanjine pjesme po prvi put odmah sam vidjela crteže, divno mi je sjela njena poezija. Tako je čista, izravna, iskrena, maštovita, zaigrana, nježna i edukativna za uzrast kojem se obraća. Puna je lakoće, bezbrižnosti i nenametljive mudrosti.

Ovu zbirku sam ilustrirala olovkom, flomasterom i tušem jer smo dogovorili da ide u crno bijeli tisak (za tiskanje slikovnice u boji nije bilo dovoljno novaca). Konkretno u ovom slučaju direktna inspiracija su bile Sanjine pjesme i Silvino povjerenje u moj rad. Inače me inspirira sve i svašta, s inspiracijom problema nemam (smijeh).

Istražujete različite medije. Preferirate li slikarstvo, ilustraciju, fotografiju ili pak kiparstvo i instalacije?

Istražujem i dalje. Trenutačno najviše radim u mediju slikarstva, crteža i ilustracije, što ne znači da se sutra sve to neće promijeniti. Fotografija, kiparstvo i instalacije su u zatišju, no sve to tinja u meni i zapravo nikad ne znam što će me u nekom trenutku lucidnosti ponovno obuzeti/preuzeti. I tržište, to jest, potražnja tu dosta toga diktira. Sad sam se našla tu gdje jesam, i silno sam zahvalna i sretna da uopće mogu zaraditi od svojih kreacija. Što će biti sutra, ne znam, ali znam da će biti zabavno. Uvijek imam pregršt ideja i neustrašivo idem naprijed, gdje god treba.

Foto: Željka Gradski

‘Moja umjetnost se mijenja na bolje’

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?

Trenutno se bavim malom prodajnom galerijom koju sam osnovala 2018. godine u Baški na Krku. Tu sam sad, stvaram, proizvodim i prodajem svoje uradke turistima i domaćim ljudima, to jest, lokalnoj zajednici koja sve više cijeni ono što nudim. To je sezonska, ljetna galerija. Ovisim o turističkoj sezoni i vremenskim (ne)prilikama jer sjedim vani. To izgleda poput malo većeg i raskošnijeg štanda, na ulici sam, i sjajno mi je komunicirati s kupcima i osluškivati njihove želje i potrebe. Kroz tu socijalizaciju i moja umjetnost se mijenja na bolje. Želja mi je služiti društvu najbolje što mogu, a opet, ostati svoja.

Za kraj, što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

Budi svoj/a i puno radi, ako ne znaš tko si i kud ideš onda samo puno radi, sve će doći na svoje kad tad.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Alan Vlahov