Nije lako biti dijete sportaš. Ritam života brži je nego kod druge djece, a školske obveze moraju se ispuniti u kraćem roku. Toga su svjesni i roditelji koji pomažu da im djeca budu uspješna u sportu, ali i u školi koja je ipak na prvom mjestu. Zanimalo nas je kako balansirati između zadaća, treninga i drugih slobodnih aktivnosti, a pritom zadržati osjećaj zajedništva u obitelji i dati djetetu dovoljno prostora za igru.
Jedna majka dvoje djece iz Zagreba podijelila je svoje iskustvo, jer njezin Daniel (8) intenzivno trenira gimnastiku u GK Trešnjevka kod Tigrana Goričkog i dio je selekcije. Krenuo je u taj sport sa samo tri godine, a trenutno nastupa u kategoriji stariji dječaci i osvaja brojne medalje.
“Kada je Daniel imao tri godine odlučili smo da se krene baviti nekim sportom radi razvoja motoričkih, ali i socio-emotivnih sposobnosti. Htjeli smo da to bude neki bazičan sport koji bi se kasnije mogao nadograditi bilo kojim sportom koji se njemu svidi. Odabrali smo gimnastiku jer smo bili pod dojmom da ona obuhvaća vrlo širok spektar motoričkih vještina, što nam je bilo važno. U tom trenutku nismo razmišljali o njemu kao natjecatelju ili profesionalnom sportašu”, započela je ova majka.
Dodala je kako se gimnastika vrlo rano kreće trenirati vrlo ozbiljno i po tome se ističe u odnosu na mnoge druge sportove. Daniel trenutno trenira pet do šest puta tjedno po tri sata i u toj silnoj količini još i zaostaje za nekim dječacima iz nekih drugih klubova. Napomenula je kako si ne može zamisliti da Daniel toliko vremena svaki dan gubi na nešto što ne voli i ne želi. I iz tog razloga suprug i ona ne očekuju od njega ništa drugo nego da se trudi i radi dok god želi ići i da im kaže kad i ako više to ne bude htio.
Foto: Pixabay, ilustracija
‘Dok dođe doma već je večer’
Osvrnula se i na to koliko je truda i žrtve svakodnevno potrebno od strane roditelja da im dijete svaki dan trenira. “To u Zagrebu ovisi od kluba do kluba. Mi imamo tu sreću da nam Daniela trener pokupi u školi i odveze na trening pa je na nama samo da ga pokupimo kada je gotov. To nam puno znači jer uz Daniela imamo i djevojčicu od četiri godine, samo suprug vozi, a Daniel je još premali da ide sam na treninge. S te, logističke, strane ne mogu reći da se mi puno žrtvujemo za te svakodnevne treninge, ali poznajem i roditelje koji nemaju tu opciju i kojima je to popriličan teret.”
No, napomenula je kako njima ti svakodnevni treninzi dolaze na naplatu, i to u povezanosti koju gube kao obitelj. “Dok on dođe doma i obavi školske obaveze već je 19 sati, a večeru obično pripremimo u 20 sati i nakon toga ide večernja higijena i spavanje. Seka se većinu tjedna jedva stigne poigrati s njim jer u tih sat vremena bi i Daniel htio malo mira i vremena za sebe. Tu onda dolazi do raznih tenzija i problema u njihovom odnosu jer se rijetko uspiju družiti. Zapravo, tijekom tjedna, više vremena provodi u dvorani nego što provodi doma i to ima svoje posljedice.”
Upitali smo je na koji način suprug i ona odgajaju Daniela, odnosno koji su im prioriteti – škola ili treninzi. “Škola nam je uvijek na prvom mjestu i suprug i ja se tu 100 posto slažemo. I Daniel to zna. Kad je krenuo u prvi razred objasnila sam mu da gimnastika može smo dok je škola ok. Objasnila sam mu da se može dogoditi da zapostavi školu radi sporta, a onda sa 15, 17 ili 25 godina odluči da to ipak više ne želi, da to nije za njega. Uvijek postoji mogućnost i da se ozbiljno ozlijedi i izgubi mogućnost da nastavi sa sportom. I što će onda ako ne bude ništa drugo znao?”, zaključila je ova majka.
Foto: privatna arhiva
‘Zasad lako prati gradivo‘
A kako balansirati sportske i akademske uspjehe? Dajana je istaknula kako je Daniel tek treći razred osnovne škole, stoga je gradivo još uvijek poprilično jednostavno i lako za pratiti. Također, on je visoko darovito dijete s iznimnim osjećajem za odgovornost, što im kao roditeljima olakšava cijelu situaciju.
“On prolazi s 5.0 i kako je krenula ova školska godina čini se da će tako i nastaviti. Barem zasad. Dosad još nikad nije imao potrebu učiti neko gradivo, a zadaću napiše samostalno i s lakoćom. Ponekad se dogodi i da ga netko vrati s treninga, nas nema doma jer imamo neke druge obaveze, a on sam uđe u stan, zaključa iza sebe, napravi si nešto za pojesti, počisti iza sebe, napiše zadaću i pospremi torbu i onda radi što god želi. Nekad gleda TV, nekad igra igrice, nekad čita knjigu, ali ja znam da nije gladan i da kad ja dođem doma škola će već biti riješena. Ne bih rekla da je to uobičajeno za osmogodišnjake”, istaknula je ova majka.
Napomenula je kako se Daniel uz treninge, sportske uspjehe i školske obaveze prijavljuje i na sve dodatne aktivnosti, kao što su školske predstave, školski talent show, a povremeno i radi plakate i prezentacije te prezentira razrednim kolegama neke sadržaje koji su njemu zanimljivi. “To je obično na temu neke knjige koju je pročitao ili neka lekcija iz biologije. Zapravo, zna se dogoditi da imamo problem s time što je previše izbornih obaveza preuzeo na sebe dok roditelji često s djecom te dobi imaju problem da djeca izbjegavaju obaveze. Iz tog razloga ne mogu reći da imam neki konkretan savjet kako uskladiti obaveze. Mislim da nas te poteškoće tek čekaju kad gradivo postane zahtjevnije”, poručila je za kraj naša sugovornica.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: privatna arhiva
