“Došao sam do toga da ne mogu više dalje i komuna mi je bila jedini izlaz. Pomislio sam kako imam 29 godina i nisam ništa napravio u životu. Shvatio sam da živim, ne iz dana u dan, već iz sata u sat”, ispričao nam je bivši ovisnik Ivan Horvat (31). Ovaj mladi Zagrepčanin izašao je iz pakla droge jači i sada mu je jedina želja završiti školovanje, zaposliti se i vratiti život u svoje ruke. Kao jedan od tridesetak korisnika, Ivan će sudjelovati u projektu ‘Upoznaj me, nauči, me zaposli me!’ Humanitarne organizacije Zajednica Susret kojoj je cilj pomoći pri zapošljavanju beskućnicima i bivšim ovisnicima. Odlučili smo posjetiti njihovo Savjetovalište u Zagrebu u kojem je Ivan počeo volontirati nakon što je uspješno završio program u dvjema komunama –  u Cisti Velikoj i Ivanovcu. Ivan je podijelio s nama svoju životnu priču i poslao mladima jasnu poruku.

“Počeo sam pušiti travu u srednjoj školi, iz znatiželje. Bio sam frajer i povuklo me društvo. Droge je bilo puno, bila je jeftina i dostupna. Lagano sam krenuo na partyje gdje sam uzimao ‘bombone’ i speed”, priznao nam je Ivan, prisjećajući se početaka eksperimentiranja s drogom.

No sve se zakompliciralo u četvrtom razredu srednje škole kada je imao samo 18 godina.

“Prvo smo jedna cura i ja uzimali pilseve, pa smo kasnije otkrili dop, to jest, heroin. Prvu krizu osjetio sam s 19 godina kada sam išao na putovanje s roditeljima u Portugal na dva tjedna. Putovali smo automobilom tri dana i doživio sam tešku apstinencijsku krizu. Do tada nisam niti znao da sam ‘navučen’. Roditelji su primijetili da nisam dobro, no kako sam tamo pio samo pivu preporodio sam se. Tada sam si rekao nikad više heroinu i pilsevima.”

“Nijedan party nisam bio čist”

Kako je te jeseni upisao fakultet, za Ivana su opet počeli nezaobilazni partiji.

“Pušio bi travu preko tjedna, a tu i tamo bi šmrkali heroin ili speed. Živio sam za izlaske i nijedan party nisam bio čist. Kroz godinu dana partijanja opet sam se navukao na drogu. Sjećam se da sam bio u stanu kod bake na Jarunu i pozvao jednog prijatelja za kojeg sam znao da je na doopu. Bio mi je kaos u glavi od silnog nespavanja i konzumiranja ‘dizalica’ i trebalo mi je nešto jače. I onda sam se pomalo vratio opet na doop”, ispričao je Ivan.

Droga mu je, dodao je, davala osjećaj moći. No to nije dugo trajalo.

“U početku sam se super osjećao. Heroin ti daje neki mir i osjećaj kao da sve možeš. Nije kao kokain. Na kokainu imaš osjećaj uzvišenosti, kao da si iznad drugih. No nakon što prestane djelovati ne osjećaš se dobro.”

Do 2012. godine se, objasnio je, ‘vucarao’ po cesti i snalazio za drogu kako je znao.

“Uz dilanje, znali smo krasti, a prodao sam i svu obiteljsku zlatninu. Moji prvo nisu niti primijetili, pa je na kraju nestao sav nakit od djeda i bake. Baka mi je rekla zašto sam baš uzeo njezin zaručnički prsten. Ona i djed su bili u braku 50 godina. Te su me riječi zaboljele”, prisjetio se Ivan.

Kada mu je ponestalo droge i novaca, Ivan se prijavio u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu na heptanon, medicinsku zamjenu za heroin.

“Od tada sam uglavnom konzumirao tu supstitucijsku terapiju. To danas rade svi ‘junkiji’. Bilo mi je važno da imam besplatnu drogu. No, često se ovaj sustav zlouporablja i razvilo se crno tržište. Neki ovisnici prodaju heptanon koji dobivaju od liječnika, pa sam ga i ja dodatno kupovao kada mi ne bi bila dovoljna propisana doza.”

Takav je život trajao sve do ulaska u komunu 2016. godine, kada si je Ivan napokon priznao da je ovisnik. Iako su ga roditelji još kada je imao 25 godina spakirali i odveli pred Reto Centar u Dubravi, tada još nije bio spreman ući.

“To je bila njihova inicijativa, a ova je bila isključivo moja. Znao da sam ovisnik i da sam u problemu, ali ranije bi to ignorirao i govorio si da ima gorih od mene. No tada sam tek shvatio da mi je komuna jedini izlaz i prijavio se. Došao sam do toga da ne mogu više dalje. Pomislio sam kako imam 29 godina i nisam ništa napravio u životu. Shvatio sam da živim, ne iz dana u dan, već iz sata u sat”, priznao je Ivan.

“Imao sam teška razdoblja u komuni”

U Terapijskom centru Cista Velika nedaleko Splita proveo je 11, a u Terapijskom centru Ivanovac 13 mjeseci. I danas mu je teško govoriti o tim danima.

“Psihički sam imao raznih faza. Prošao sam ih kroz četiri – pet, no osjećao sam da tamo imam potporu bez koje ne bih uspio. Imali smo režim – buđenje, doručak, pa jutarnji sastanak, obavljanje raznih poslova, pa ručak. Radili smo svašta, no posebno mi se svidio projekt u Cisti Velikoj. Jedan je dečko izumio patent za vrše za lov rakova i onda smo mi to pleli. Bilo mi je super jer mi je zima brzo prošla.”

Za vrijeme boravka u komuni, priznao je Ivan, više je puta planirao izaći, odustati…Prošle je godine zamalo i otišao, no uvidio je da griješi.

“Bilo mi je dosta komune, buđenja, zadataka…Kada sam završio s terapijom već sam bio spremio torbu i planirao se vratiti doma. Mislio sam da sam dobro, ali sam znao da sam šuplji u glavi. Stoga sam se predomislio.”

No tek ga je boravak u Ivanovcu preporodio.

“Tada sam već bio bolje u glavi. Mjesto je totalno izolirano, prostranstvo je veliko i nije sve toliko skučeno. Bilo je i manje ovisnika, a mogao sam svakodnevno šetati u prirodi. Tada više nisam bio na terapiji.”

Iz Ivanovca je izašao prije tri mjeseca. Po završetku cijelog programa došao je u Savjetovalište u Zagrebu, koje mu je i danas od pomoći. Uz Zajednicu Susret, priznao je kako mu je najviše pomogla njegova obitelj, ali i podrška drugih ovisnika u komuni.

“Prvo trebaš sam odlučiti da ti je potrebna pomoć. Pomogla mi je podrška obitelji jer bez njih ne bi uspio. Gadno je to kada završiš s odvikavanjem, a nemaš se kome vratiti. Mene je obitelj prihvatila. Uz njih, pomaže mi i druženje s jednim se kolegom iz komune. Prošli smo skupa cijeli program i isti dan izašli van. Čujemo se svaki dan”.

Iako i dalje, priznao je Ivan, ima kriza, iz svake je izašao sve jači. Ipak, ne smatra da je spreman za suočavanje s bivšim društvom.

“Ne želim dečkima na cesti davati savjete, jer smatram da sam još preslab za to. Prije će oni mene povući dolje, nego bi ja njima pomogao. Ne želim više imati kontakta sa svojim bivšim društvom.”

‘Ponosan sam što sam bivši’

Ivanu je prva želja nakon izlaska iz komune završiti školu. Naime, nakon završene XV. gimnazije, poznate po popularnom nazivu MIOC, upisao je Prirodoslovno-matematički fakultet, ali nije završio niti prvu godinu. Ivan se stoga javio na Zavod za zapošljavanje sa željom da se dodatno educira. Upisao je školu za CNC operatera, u sklopu njihovog programa za nezaposlene. Na edukaciju koja traje dva mjeseca krenuo je 1. listopada ove godine.

“Bilo mi je bitno da imam čvrstu obavezu, a to je bilo prvo slobodno. No pokazalo se da me upravo ovaj posao zanima. Prije nisam imao nikakvih interesa jer sam razmišljao samo o jednoj stvari, ali sada me to zanima i mislio sam se dalje usavršavati jer je ovo zanimanje traženo i našao sam se u tome”.

Nakon što dobije certifikat, Ivan je izrazio želju raditi na javnim radovima, a već sada razmišlja o tome što će reći svojem budućem poslodavcu i kako će se predstaviti. Treba li u životopisu ili razgovoru za posao navesti da je liječeni ovisnik, jedno je od pitanja kojim će se baviti i unutar projekta ‘Upoznaj me, nauči me, zaposli me!’ u koju se i Ivan želi uključiti.

“Ja sam na neki način i ponosan što sam bivši ovisnik, ali ne bih to odmah rekao svom poslodavcu. Želim da me gledaju kroz prizmu osobe, jer ako kažeš da si bivši ovisnik odmah te drugačije gledaju. Bolje je prvo raditi I dokazati se te stvoriti dobre odnose”, istaknuo je Ivan.

Dodao je kako mu posao i edukacija koju pohađa puno znače.

“Trenutno mi je škola primarna. Dugo nisam bio tako oduševljen nekom edukacijom. Dala mi je nadu i vidio sam da još uvijek mogu učiti, da mi mozak funkcionira i da nikad nije kasno. Odem u školu, dođem ovdje u Savjetovalište, pa odvozim bicikl i navečer legnem zadovoljan i ispunjen. Znam se susretati s problemima, ali nema osobe koja nema problema, bili oni veći ili manji.”

 “Droga je danas puno opasnija”

Ivan je priznao kako za razliku od većine ovisnika iz komune, ima sreću što ima prijatelje koji su izvan svijeta droge.

“Oni su znali kroz što sam prošao, no nisu mi mogli pomoći. Ipak, rekli su mi da im se javim kada završim s drogom. Evo upravo ovih dana idem na svadbu jednome od njih i to me veseli. Svjestan sam da većina bivših ovisnika iz komune dođe u svoj kvart i vrati se starom društvu, pa je vjerojatnost da se opet vrate drogi velika.”

I on je, priznaje, ranije na svom kvartu na Srednjacima viđao samo ovisnike iz starog društva, ali sada ih više uopće ne primjećuje.

“Prije bi ih stalno promatrao i tražio pogledom, a sada ih vidim rijetko, tu i tamo u prolazu. Ne želim im biti blizu. To mi ionako nikad nisu bili pravi prijatelji. Bio sam blizak samo s dvojicom. Jedan od njih će sada ići u zatvor, a drugi je i dalje na drogi i zna da se nažalost nikada neće izvući”.

S roditeljima i braćom je danas u jako dobrim odnosima, no nije uvijek bilo tako.

“Bilo je tu svega i svačega. Znali su me izbaciti iz stana na nekoliko dana, ali bi me na kraju uvijek primili natrag. Ako ne roditelji, onda baka. I sada živim s njom.  Sestra je moje prijašnje ponašanje prezirala, ali sada smo si dobri. I brat je bio ljut na mene, ali sam i s njim sada u dobrim odnosima.”

Ivan se u budućnosti vidi kao zaposlen, a želja mu je osamostaliti se što prije i pronaći vlastiti stan, a jednog dana volio bi i osnovati vlastitu obitelj. Mladima koji danas eksperimentiraju s drogama, Ivan poručuje:

“Pokušajte se oduprijeti pritisku društva i idite kontra vjetru, a ne linijom manjeg otpora. Danas su druga vremena, a i droga je drugačija i puno opasnija. Umjesto klasične marihuane popularni su tzv. ‘osvježivači zraka’, a ta je droga puno štetnija po zdravlje. Žalosno mi je vidjeti dečka mlađeg od mene kojem se na licu vidi da je ‘skuren’ od tih gluposti za cijeli život i da će morati ovisiti o drugima.”

Ivan priznaje kako danas više nema straha da će se vrati drogi, a ima i poruku za sve one koji se nakon dobivene bitke s ovisnosti žele aktivno uključiti u društvo i zaposliti se.

“Uopće mi to ne prolazi kroz glavu. Sada vidim svijet potpuno drugim očima i mislim da se neću nikada vratiti prijašnjem životu. Uvidio sam koliko ima lijepih stvari i koliko sam toga propustio u ovih deset godina. Važno je da bivši ovisnici ustraju u svojoj borbi i da ne odustanu ako naiđu na neki problem ili prepreku. Idite dalje i borite se iz dana u dan!”, poručuje Ivan Horvat.

Maja Šubarić Mahmuljin