“Kao i svaka majka, želim svom djetetu da bude sretno, uspješno, ispunjeno i zadovoljno. Ako mu gimnastika to pruža, onda neka to bude gimnastika”, rekla nam je Dajana Blaži. Ova majka dvoje djece iz Zagreba dobro zna kako izgleda svakodnevni život s djetetom sportašem. Njezin Daniel (8) intenzivno trenira gimnastiku u GK Trešnjevka kod Tigrana Goričkog i dio je selekcije. Krenuo je u taj sport sa samo tri godine, a trenutno nastupa u kategoriji stariji dječaci i osvaja brojne medalje. Nedavno je na Državnom prvenstvu u Zadru osvojio srebro na parteru. Prošle je godine osvojio broncu u Osijeku u višeboju, a u Zadru zlato na parteru te srebro na preći i preskoku. Gimnastika se vrlo rano kreće trenirati vrlo ozbiljno, stoga Daniel već sad trenira pet do šest puta tjedno po tri sata.
Zanimalo nas je kako su izgledali njegovi počeci u gimnastici, zašto se ovim sportom krenuo intenzivnije baviti, koliko je truda i žrtve potrebno od strane roditelja da im dijete svaki dan trenira, kako uspješno balansirati sport i akademski uspjeh, kolika je važnost zdrave prehrane za djecu u sportu i kakva bi bila poruka drugim roditeljima koji razmišljaju da djecu usmjere ozbiljnije u neki sport.
“Kada je Daniel imao tri godine odlučili smo da se krene baviti nekim sportom radi razvoja motoričkih, ali i socio-emotivnih sposobnosti. Htjeli smo da to bude neki bazičan sport koji bi se kasnije mogao nadograditi bilo kojim sportom koji se njemu svidi. Odabrali smo gimnastiku jer smo bili pod dojmom da ona obuhvaća vrlo širok spektar motoričkih vještina, što nam je bilo važno. U tom trenutku nismo razmišljali o njemu kao natjecatelju ili profesionalnom sportašu”, započela je Dajana.
Dodala je kako su mu na početku odlasci na trening bili teški jer je bio dosta introvertiran, a grupe u rekreaciji su velike. Nakon nekog vremena ipak se odlično prilagodio i trener ga je redovito hvalio. No, nije sve bilo jednostavno u počecima.
Foto: privatna arhiva
Počeci su bili izazovni
“Izjave poput: ‘On Vam je odličan’ i ‘Jako je dobar’ shvaćala sam kao da je poslušan i dobro radi, što je bilo lijepo za čuti, ali to sam ionako znala jer je takvo dijete pa nisam na to puno obraćala pozornost. Kako je došao Covid 19, tako su se dvorane zatvorile za rekreativno treniranje, a njegovi su se treninzi prebacili na nogometno igralište. Njemu je to bilo apsolutno neprihvatljivo. Uvijek ga je bilo strah da nema dovoljno strunjača, da će pasti na travu i slično. Tada je tek napunio četiri godine”, prisjetila se naša sugovornica.
Napomenula je kako je tu bilo jako puno suza i razgovora, ali nije htio ući na teren. Naposljetku su nazvali trenera i rekli mu da bi ga ispisali, barem privremeno, jer u ovim uvjetima Daniel stvarno nije želio trenirati i nisu ga željeli prisiljavati. Tada im je trener pojasnio da „On Vam je odličan“ zapravo znači da je stvarno dobar u tom sportu, a ne samo poslušan, i zamolio da ga ne ispisuju nego da odu do glavnog trenera na testiranje kako bi ušao u selekciju natjecatelja.
“Objasnili smo mu što je trener rekao i pitali ga bi li htio otići na testiranje i on je to prihvatio. Glavni trener ga je pogledao i rekao nam da će ga prebaciti odmah u selekciju. Novi trener, iako tada vrlo mlad, ga je vrlo toplo dočekao i Daniel je ušao s njim na teren. Bio je u tom trenutku puno mlađi od ostalih dječaka u toj skupini, no trener nam je obećao da će uskoro doći još dečkića njegove dobi i tako je i bilo. Tu je zapravo krenula naša priča sa gimnastikom i njegova ljubav prema tom sportu”, prisjetila se Dajana.
Foto: privatna arhiva
‘Mi ga podržavamo u odluci’
Na naš upit razmišljaju li o tome da Daniel postane profesionalni gimnastičar i kakva su im očekivanja, odgovorila je: “Na to je pitanje teško odgovoriti jednoznačno. Realno, očekivanja od njega nemamo. On ima tek osam godina, cijeli je život pred njim, još uvijek je dosta mali i sutra može reći da on ipak više ne bi trenirao gimnastiku. I to je u redu. Gimnastika se vrlo rano kreće trenirati vrlo ozbiljno i po tome se ističe u odnosu na mnoge druge sportove. On trenutno trenira pet do šest puta tjedno po tri sata i u toj silnoj količini još i zaostaje za nekim dječacima iz nekih drugih klubova”.
Potom je dodala kako si ne može zamisliti da Daniel toliko vremena svaki dan gubi na nešto što ne voli i ne želi. I iz tog razloga suprug i ona ne očekuju od njega ništa drugo nego da se trudi i radi dok god želi ići i da im kaže kad i ako više to ne bude htio.
“S obzirom da je on iznimno zrelo dijete i da se on u budućnosti vidi u ovom sportu, logično je da razmišljamo o tome što ako bude profesionalan gimnastičar. Neke želje u kojem smjeru bismo mi htjeli da krene, nemamo. Smatram da je to jako težak sport koji zahtjeva velike žrtve od sportaša i kad bih ja birala, ne bih to željela svom djetetu. No, kao i svaka majka, želim svom djetetu da bude sretno, uspješno, ispunjeno i zadovoljno. Ako mu gimnastika to pruža, onda neka to bude gimnastika. To je odluka koju će donijeti on, a mi smo tu da ga podržimo kakva god ona bila.”
Foto: privatna arhiva
‘Svakodnevni treninzi dolaze na naplatu’
Osvrnula se i na to koliko je truda i žrtve svakodnevno potrebno od strane roditelja da im dijete svaki dan trenira. “To u Zagrebu ovisi od kluba do kluba. Mi imamo tu sreću da nam Daniela trener pokupi u školi i odveze na trening pa je na nama samo da ga pokupimo kada je gotov. To nam puno znači jer uz Daniela imamo i djevojčicu od četiri godine, samo suprug vozi, a Daniel je još premali da ide sam na treninge. S te, logističke, strane ne mogu reći da se mi puno žrtvujemo za te svakodnevne treninge, ali poznajem i roditelje koji nemaju tu opciju i kojima je to popriličan teret.”
No, napomenula je kako njima ti svakodnevni treninzi dolaze na naplatu, i to u povezanosti koju gube kao obitelj. “Dok on dođe doma i obavi školske obaveze već je 19 sati, a večeru obično pripremimo u 20 sati i nakon toga ide večernja higijena i spavanje. Seka se većinu tjedna jedva stigne poigrati s njim jer u tih sat vremena bi i Daniel htio malo mira i vremena za sebe. Tu onda dolazi do raznih tenzija i problema u njihovom odnosu jer se rijetko uspiju družiti. Zapravo, tijekom tjedna, više vremena provodi u dvorani nego što provodi doma i to ima svoje posljedice.”
Upitali smo je i na koji način suprug i ona odgajaju Daniela, odnosno koji su im prioriteti – škola ili treninzi. “Škola nam je uvijek na prvom mjestu i suprug i ja se tu 100 posto slažemo. I Daniel to zna. Kad je krenuo u prvi razred objasnila sam mu da gimnastika može smo dok je škola ok. Objasnila sam mu da se može dogoditi da zapostavi školu radi sporta, a onda sa 15, 17 ili 25 godina odluči da to ipak više ne želi, da to nije za njega. Uvijek postoji mogućnost i da se ozbiljno ozlijedi i izgubi mogućnost da nastavi sa sportom. I što će onda ako ne bude ništa drugo znao?”, napomenula je ova majka.
Foto: privatna arhiva
Škola je na prvom mjestu
A kako balansirati sportske i akademske uspjehe? Dajana je istaknula kako je Daniel tek treći razred osnovne škole, stoga je gradivo još uvijek poprilično jednostavno i lako za pratiti. Također, on je visoko darovito dijete s iznimnim osjećajem za odgovornost, što im kao roditeljima olakšava cijelu situaciju.
“On prolazi s 5.0 i kako je krenula ova školska godina čini se da će tako i nastaviti. Barem zasad. Dosad još nikad nije imao potrebu učiti neko gradivo, a zadaću napiše samostalno i s lakoćom. Ponekad se dogodi i da ga netko vrati s treninga, nas nema doma jer imamo neke druge obaveze, a on sam uđe u stan, zaključa iza sebe, napravi si nešto za pojesti, počisti iza sebe, napiše zadaću i pospremi torbu i onda radi što god želi. Nekad gleda TV, nekad igra igrice, nekad čita knjigu, ali ja znam da nije gladan i da kad ja dođem doma škola će već biti riješena. Ne bih rekla da je to uobičajeno za osmogodišnjake”, istaknula je.
Dodala je kako se Daniel uz treninge, sportske uspjehe i školske obaveze prijavljuje i na sve dodatne aktivnosti, kao što su školske predstave, školski talent show, a povremeno i radi plakate i prezentacije te prezentira razrednim kolegama neke sadržaje koji su njemu zanimljivi. “To je obično na temu neke knjige koju je pročitao ili neka lekcija iz biologije. Zapravo, zna se dogoditi da imamo problem s time što je previše izbornih obaveza preuzeo na sebe dok roditelji često s djecom te dobi imaju problem da djeca izbjegavaju obaveze. Iz tog razloga ne mogu reći da imam neki konkretan savjet kako uskladiti obaveze. Mislim da nas te poteškoće tek čekaju kad gradivo postane zahtjevnije”, rekla je naša sugovornica.
Foto: privatna arhiva
‘Malo više pazimo na unos proteina’
Što se tiče same prehrane za male sportaše, ova je majka naglasila kako nije nutricionist i kao roditelji nisu dobili nikakvu obuku za sportsku prehranu. Stoga smatra da bi bilo dobro kada bi savezi organizirali nutricionističke radionice za roditelje, a ni psihološke ne bi bile na odmet jer puno je to stresa za djecu, a onda samim time i na roditelje i s time se treba znati nositi. Što se tiče prehrane, smatra da su zdravi i kompletni obroci bitni za svu djecu, sportaši ili ne.
“Ne radimo posebne obroke i jelovnike za njega u odnosu na sestru, ali mogu reći da malo više pazimo na unos proteina. Količina potrebnih vitamina i minerala jednako je bitna njemu i sestri. Ugljikohidrati su rijetko problem s djecom jer ih u pravilu vole. No, kad je riječ o proteinima, njemu je ipak potrebno više. Dečki velik broj sati u tjednu provode radeći snagu. Njihovi su treninzi vrlo intenzivni i zahtjevni pa su im proteini potrebni za izgradnju i popravak mišićnog tkiva. Ne dajemo mu proteinske pudinge, pločice ili shakeove. Proteine dobije isključivo iz prirodnih izvora jer su proteini teški za bubrege, a on je još mali pa s količinom proteina treba biti oprezan”, rekla je ova majka.
Potom je dodala da kod priprema za natjecanje već imaju neke jelovnike koji su specifični za te dane. Natjecanja za njihovu dob su obično u jutarnjim satima, a često se znaju odužiti pa trajati po četiri sata. Zato je važno da ujutro dobije kvalitetan i bogat doručak. Tu paze da dobije namirnice koje će mu pružiti energiju brzo nakon konzumacije, ali i one koje će mu dugoročno održati razinu energije. Paze i na vrijeme kada jede doručak te sveukupnu količinu hrane.
“Obraćamo pozornost na to kada počinje zagrijavanje i koliko traje pa tempiramo da završi s doručkom oko 45 minuta do sat vremena prije zagrijavanja kako bi izbjegli onaj osjećaj uspavanosti i težine. Takav doručak obično obuhvaća jaja, domaći kruh od cjelovitih žitarica, sir, ali i američke palačinke s bananama, još nekom voćkom, orašastim plodovima i otopljenom tamnom čokoladom. To je doručak koji on voli i rado će ga pojesti, što je isto vrlo bitno jer nema koristi od toga da pripremimo najzdraviji obrok na svijetu, ako ga on ne želi pojesti”.
Foto: Pixabay
‘Teško je biti roditelj i znati donijeti pravu odluku’
Uputila je i poruku drugim roditeljima koji razmišljaju da djecu usmjere ozbiljnije u neki sport. “Smatram da roditelji ne bi trebali donositi odluke o tome hoće li se dijete baviti ozbiljno nekim sportom ili ne. Mislim da je to odluka trenera i djeteta. To je moj glavni savjet za sve roditelje koji razmišljaju u tom smjeru.”
Naglasila je i to kako je dosta roditelja koji žele sportske uspjehe za svoje dijete jer vide da njihovo dijete to može, ali ne uzimaju u obzir želje djeteta i to obično ostavlja ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje djece. A ima i onih roditelja koji žele sportske uspjehe pod svaku cijenu, a dijete se ne može nositi s konkurencijom jer nema jednake sposobnosti. Takvim roditeljima su i treneri obavezni sugerirati promjenu programa u neki lakši, no dogodi se i da roditelji to odbijaju.
Za kraj je istaknula kako je teško biti roditelj i znati donijeti pravu odluku, a svaki roditelj želi svojem djetetu da bude uspješno. “Mislim da je ključ u tome da djeci treba željeti uspjeh u području njihovih interesa i u skladu s njihovim mogućnostima. I zato bi to trebala biti odluka trenera i djeteta. Svima onima čija djeca tek kreću ozbiljno u sportske vode, želim puno sreće, strpljenja i razumijevanja. Trebat će vam, kako za djecu i nove obaveze tako i za trenere”, poručila je uz osmijeh Dajana Blaži.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: HGS (Hrvatski gimnastički savez)
*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Sportom do zdravlja” u suradnji s JANAF-om.
