“Stalo mi je da se što više mladih u najranijoj dobi naoruža alatima kojima mogu pomoći sami sebi, ali i drugima u svojoj okolini”, rekao nam je kazališni redatelj Lovro Krsnik povodom Dana ružičastih majica, međunarodnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja koji se obilježava posljednje srijede u veljači – 25. veljače.
Tada u Zagrebu započinje preventivno-edukativni program ”SEEN, AL’ NE VIĐEN”, namijenjen učenicima 7. i 8. razreda osnovnih škola s područja gradske četvrti Trešnjevka – jug. Središnji dio programa čine interaktivne radionice forum teatra koje će se održati 25. veljače 2026. u Mjesnom odboru Prečko i 26. veljače 2026. u Mjesnom odboru Horvati – Srednjaci. Voditelj radionica je Lovro Krsnik.
Forum teatar metoda je participativnog kazališta u kojoj sudionici ne ostaju pasivni gledatelji, već aktivno ulaze u scenske situacije koje prikazuju realne primjere vršnjačkog nasilja. Učenici imaju mogućnost zaustaviti scenu, preuzeti ulogu lika i pokušati promijeniti tijek događaja drugačijim reakcijama i odlukama.
Lovru smo upitali zašto se uključio u ovaj program, kako će izgledati radionice, što je forum teatar, je li se osobno susreo s vršnjačkim nasiljem te što bi poručio mladima danas.
‘Pojedinac čini razliku’
Što vas je motiviralo da se uključite u ovaj preventivno-edukativni program?
Osim što imam dugogodišnju suradnju s Centrom za kulturu Trešnjevka u Hrvatskoj na sličnim projektima borbe za mentalno zdravlje djece, mladih ali i internacionalno na destigmatizaciji osoba s mentalnim oboljenjima, kao kazališnom redatelju, dramskom pedagogu, praktičaru ekspresivne art terapije te gimnazijskom nastavniku, strašno mi je stalo da se što više mladih u najranijoj dobi naoruža alatima kojima mogu pomoći sami sebi, ali i drugima u svojoj okolini.
Predstavite nam forum teatar. Kojim temama se najčešće bavite?
Forum je samo jedan od oblika teatra koji prakticiram, no njegova snaga u radu s mladima je terapijska, kroz osvještavanje pozicije u kojoj pojedinac čini razliku i ima sposobnost utjecati na svijet oko sebe i mijenjati ga.
Teme koje sam do sad radio kroz razne predstave, uglavnom sa srednjoškolcima, su fizičko vršnjačko nasilje, suprotstavljanje pretjeranim roditeljskim ambicijama, maloljetnička depresija, a te ovisnost mladih o klađenju i igrama na sreću u raznim automat klubovima koji se otvaraju gotovo u svakom naselju.
Kako će izgledati vaše radionice i kakve reakcije djece očekujete? Koju poruku im želite prenijeti?
Radionice će uključivati puno igre i pokreta, kako bi se kroz tijelo-odnosno iskustvo, a ne samo kroz kogniciju- odnosno racio, pročistile do sad nakupljene negativne emocije vezane za temu. Iskustvo mi govori da su reakcije uvijek sjajne kada se ozbiljnim temama mladima pristupi na inkluzivan, neposredan način. Naravno, ništa bez kazališnih tehnika koje ih otvaraju samom iskustvu. Oni mogu mijenjati svijet i imaju utjecaj nad svojom stvarnosti, a kad osjećaju da ne mogu, u redu je zatražiti pomoć prijatelja, roditelja, nastavnika ili neke druge stručne osobe.
‘Pamtim strašan osjećaj usamljenosti’
Jeste li se i sami susretali s vršnjačkim nasiljem i kakva vi iskustva nosite iz škole?
Kada sam bio u osnovnoj školi, krajem 90-ih, bila su neka druga vremena prije uspona tehnologija kojima se danas svakodnevno koristimo, no i onda smo često znali biti grubi jedni prema drugima i ispitivali smo vlastite, ali i tuđe granice. Ono što svakako pamtim kao dijete je strašan osjećaj usamljenosti i ne razumijevanja drugih, makar sam uvijek bio okružen prijateljima i nisam bio sam.
Karakterna crta koja me kasnije profilirala u profesionalnog kazališnog redatelja, me u najranijoj dobi osvijestila da su ljudi često vrlo površni i neosjetljivi, odnosno nismo empatični jedni prema drugima. Kao djetetu mi je ta spoznaja stvarala veliku emotivnu bol, no vremenom sam se naučio nositi s tim osjećajima i kreativno ih kanalizirati u djela koji danas pomažu čitavoj zajednici.
Kad je nasilje viđeno, ali ne i zaustavljeno: Mladi u Zagrebu uče kako prekinuti krug nasilja
Za kraj, koja bi bila vaša poruka mladima danas, posebice onima koji imaju loša iskustva u online, ali i stvarnom svijetu?
Važno je da osjete da je moć na njihovoj strani, da se svijet može mijenjati i da nisu sami u iskustvu, a osobito nisu sami u emociji koju trenutno proživljavaju. Kako je divno napisao Reiner Maria Rilke: “ni jedna emocija koju trenutno proživljavamo nije posljednja”. I u redu je zatražiti pomoć, zajedno smo jači, uvijek!
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
