Micaela Jijena Sánchez (26) je s 18 godina u Hrvatsku stigla iz grada Bariloche na jugu Argentine. Toliko je dobro naučila hrvatski da sada pomaže Latinoamerikancima koji se doseljavaju da nauče jezik. I kako kaže, nema namjeru se vraćati.
Micaela Jijena Sánchez porijeklom je Hrvatica, peta generacija, a sada joj je adresa u Zagrebu. Po struci je turistički vodič, a pomaže Latinoamerikancima da savladaju hrvatski jezik i snađu se u novoj sredini. Njezina priča je zanimljiva, isprepletena s obiteljskim nasljeđem i ljubavlju prema zemlji predaka. “Hoćeš da pričamo na španjolskom?”. “Ne treba. Znam jako dobro Hrvatski, samo pitajte”, rekla je Micaela na početku razgovora za portal Direktno.hr te ispričala kako je izgledao njezin put dolaska u Hrvatsku, kao i put njezinih predaka koji su iz iste otišli.
“Moj prapradjed Mateo došao je iz Starigrada na Hvaru u Argentinu prije Prvog svjetskog rata. Imao je samo 16 godina. Znao je da će biti rata i krenuo je u potragu za novim životom. Ukrcao se na brod i krenuo preko oceana. Bio je aktivan i u hrvatskoj zajednici u Argentini, ali o njemu, nažalost, ne znam puno više”, priča Micaela. Obitelj je uvijek čuvala vezu s domovinom. “Moj djed je imao hrvatsko državljanstvo, otac također, a ja sam posljednja koja ga je dobila, kao kći Hrvata. Kada sam napunila 14 godina, dobila sam državljanstvo, a s 16 i putovnicu. Dvije godine kasnije došla sam u Hrvatsku.”
Foto: Privatni album
Vratili su se tata, stric, baka…
Nakon što je završila srednju školu, imala je namjeru putovati. “Željela sam upoznati svijet. Prijavila sam se za razmjenu u inozemstvu, ali to je propalo i onda sam dobila priliku doći u Hrvatsku. Moji stric i baka bili su ovdje već nekoliko godina. Rekli su mi da je ovdje predivno i da dođem. Imala sam 18 godina, nisam znala što želim studirati, tek sam završila srednju školu i odlučila okušati sreću. Kupila sam povratnu kartu. Prvotni plan je bio ostati godinu dana – ali nikada tu povratnu kartu nisam iskoristila, osim one u jednom smjeru”, prisjeća se svojih početaka života u Hrvatskoj, kada je došla učiti hrvatski u sklopu programa Croaticum te dobila stipendiju.
Obitelj ju je podržala. “Bilo im je teško, ali i lijepo u isto vrijeme. Posebno mom tati, koji se tri godine kasnije preselio u Hrvatsku. I mama je bila neko vrijeme ovdje, ali se vratila u Argentinu. Hvala Bogu da sam imala njihovu podršku jer s 18 godina ne bih mogla sama. Imala sam stipendiju, studentski dom i menzu, ali roditelji su mi puno pomogli.”
“Moram priznati da mi je bilo teško prilagoditi se. U početku nisam ni pokušavala, jer sam mislila da ću ostati samo godinu dana. Za mene je sve bila jedna velika igra i zabava. Hrvatski je bio možda najteža stvar, ali kako sam išla na tečaj, vidjela sam da brzo napredujem i da mi dobro ide. Kasnije, kada sam odlučila ostati, naravno da se život malo zakomplicirao. Htjela sam upisati fakultet, ali kako sam imala državljanstvo nisam ulazila u kvotu stranih državljana pa sam morala imati položenu državnu maturu. Ići ponovno u srednju školu mi nije bila opcija, jednostavno nismo učili iste stvari. Mi smo ipak u Južnoj Americi, a ovo je Europa. Tako da se u to nisam išla upuštati. Bio je to prevelik izazov.”
Foto: Privatni album
‘Prošla sam kroz isto i sad im pomažem’
Iako su ljudi u Južnoj Americi dosta slični kulturološki Hrvatima i općenito Europljanima, ipak ima razlika i trebalo joj je vremena da se navikne. “U Argentini su ljudi otvoreniji na prvu”, priznaje. U učenju hrvatskog bila je jako dobra i brzo je učila. “Odmah sam skužila gramatiku. Svidjela mi se. Prirodno mi je to sve nekako išlo, dok su moji kolege bili zbunjeni. Tako sam pomagala drugima i ta navika je ostala i danas. Svojim Latinoamerikancima pomažem da lakše svladaju hrvatski. Uvijek su me pitali za pomoć. Puno njih zapravo ne zna engleski pa im pomažem objasniti neke stvari na materinjem jeziku. Tako je sve lakše”, kaže Micaela te priznaje da se unazad dvije godine u Hrvatsku doselilo jako puno ljudi iz Južne Amerike koji su podrijetlom Hrvati i uče hrvatski, pa im je njezina pomoć sve potrebnija.
“Puno je ljudi zainteresirano da im pomognem. Sada imam puno ‘učenika’. Skužila sam da obožavam to raditi. Mislim da je hrvatski kompliciran jezik. Ja sam kroz to sve prošla i znam koje teme su najkompliciranije i onda im je lakše kada im ja objasnim. Neke stvari su dosta apstraktne i lakše je kada ti sve približi netko tko priča tvoj jezik i koji je sam prošao kroz isto. Godinama sam proučavala kako si olakšati učenje i sada to znanje prenosim na njih. Znam što je meni bilo najteže i kako napraviti da njima ne bude toliko teško. Jako to volim, zabavljam se, mogu ih puno toga naučiti i o kulturi i svakako sam im od koristi u nekim životnim preprekama na koje sam i ja naišla, primjerice papirologija, rješavanje zdravstvenog i slično”, priča ova sugovornica koja priznaje da je do učenja hrvatskog do razine na kojoj je, put bio trnovit.
Foto: Privatni album
Na kraju čak upisala i fakultet
“Jako je bilo teško da dođem do ove razine na kojoj jesam. Sve što je trebalo napraviti da naučim jezik ja sam napravila. Prvo sam došla s 18 godina i smatram da je mozak s 18 godina kao spužva i brže sam učila od starijih kolega iz klupe. Bila sam na tečaju dvije godine, u Zagrebu i Splitu. Kada sam bila na razini C1 istovremeno sam išla na tečaj za turističkog vodiča. Imala sam 13 predmeta na hrvatskom, od politike, povijesti i geografije. Učila sam hrvatski i gradivo u isto vrijeme. Dok bih učila povijest ili politiku, sa strane bih imala rječnik vokabulara koji mi je trebao”, kaže Micaela, koja nije stala nakon tečaja za turističkog vodiča i Croaticuma. Željela je još.
“Kada sam završila tečaj hrvatskog i za vodiča, mislila sam da mi je to dovoljno znanje hrvatskog pa sam uspjela upisati Hrvatske studije u Zagrebu, točnije psihologiju. Mislila sam da znam dovoljno hrvatskog, međutim kada sam krenula učiti biologiju i slične predmete na hrvatskom, jednostavno je bilo preteško”, kaže te dodaje da je uspjela završiti dvije godine, no na kraju je odustala. Ipak, to iskustvo nije bačeno, jer upoznala je puno ljudi, lakše se uklapala u društvo jer se kretala među domaćim ljudima.
Foto: Privatni album
‘Hrvatska je fenomenalna’
“To je ona greška koju rade Latinoamerikanci i drugi stranci kada dođu u Hrvatsku. Druže se samo sa njima, a ja sam se puno družila s Hrvatima. I dečko mi je Hrvat i skupa smo već pet godina”, kaže te dodaje da ne namjerava otići iz Hrvatske. “Hrvatska je izabrala mene, nekako tako uvijek kažem. Nakon toliko godina Hrvatska je moj dom. Ja sam dio nje. Ako me netko pita gdje sam više doma, odgovor je prije Hrvatska nego Argentina. Prilagodila sam se, promijenila sam s vremenom i dio sebe i svoje osobnosti. Smatram se Hrvaticom. Ovo je tako lijepa zemlja. To je fenomenalno, svaki dio Hrvatske je prekrasan. Dalmacija, Zagreb… sve je blizu. Priroda je na svjetskoj razini. Sigurnost je na visokoj razini i baš je chill. Sve je nekako laganini. Ljudi su opušteni. Nema žurbe. To mi se sviđa. Sviđa mi se i što ljudi vole nogomet, druženje”, priča nam Micaela o stvarima u kojima uživa.
“Onima koji uče hrvatski kao strani jezik, prije svega savjetujem da imaju puno strpljenja. Ako vam zapne, tražite mene. I naravno, najvažnije – imajte na umu da se trud isplati. Hrvati nisu navikli vidjeti stranca koji uči hrvatski. Uvijek sam dobivala puno komplimenata i to mi je davalo vjetar u leđa da učim još bolje. Za svaku moju novu naučenu riječ bila bih preplavljena s toliko pozitivne energije od Hrvata i to je predivno. Primjerice, kada sam studirala, kolege bi mi rekli: ‘Nama je ovo tako komplicirano, a onda se sjetimo kako je tebi. Ti si nam uzor. Tebi je teže, ali i dalje si uporna’. Takve riječi su mi puno pomogle da guram dalje”, savjetuje te dodaje da je izuzetno sretna što jezik toliko dobro zna da joj više nije prepreka niti za jednu vrstu razgovora.
Podizanje ekološke osviještenosti: Povezali se mladi čuvari prirode iz Hrvatske, Latvije i Finske!
“Nisam više outsajder, priča ide i život je lakši. Mogu se uključiti u svaki razgovor i to je potpuno drugo iskustvo. Što se tiče onih koji razmišljaju da se vrate korijenima i presele se u Hrvatsku, neka probaju. To možda nije za svakoga, ali dok ne probaju, neće znati je li to za njih”, priznaje te dodaje da ne može zamisliti da se zauvijek vrati u Argentinu. “Rano sam otišla i stvorila svoj život ovdje”, zaključuje.
Ema Krstić
Foto; privatna arhiva
Tekst je nastao u okviru projekta ‘Tko će ostati?’ kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
