“Sve do dva tjedna prije prijemnog ispita na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nisam niti razmatrao klavir kao neku ozbiljniju opciju. Tek kada sam shvatio da sam primljen mi se upalio neki kliker u glavi da to čak možda i jest za mene, i to nakon što sam proveo četvrti razred gimnazije misleći da ću se ostatak života baviti prirodnim znanostima”, rekao nam je mladi zagrebački glazbenik Viktor Čižić (28) koji iza sebe ima brojne uspjehe i zapaženu karijeru.
Ovaj svestrani i talentirani pijanist 5. prosinca 2024. nastupit će u Galeriji Centra za kulturu Novi Zagreb, u sklopu ciklusa “Novi val klasike”, a izvodit će isključivo djela hrvatskih skladatelja, kao i praizvedbu jedne svoje skladbe. Viktor je glazbeni umjetnik koji se ostvaruje kroz solističke i komorne nastupe, skladanje, aranžiranje i improviziranje. Uz XV. gimnaziju, 2014. godine završio je GŠ Vatroslava Lisinskog u klasi Branke Fačini-Vrhovski, a zatim upisao Muzičku akademiju u Zagrebu. Diplomirao je klavir u jesen 2021. u klasi doc. art. Filipa Faka. Solistički je nastupao s mnogim orkestrima, među kojima se ističu Zagrebačka filharmonija, Zagrebački solisti i Riječki simfonijski orkestar. Surađivao je s dirigentima kao što su Valentin Egel, Tomislav Fačini, Berislav Šipuš i Simon Robinson. Nastupao je u Europi i SAD-u, a školovao se i u Amsterdamu. Unazad nekoliko godina praizvedeno je desetak njegovih djela – što originalnih skladbi, što aranžmana.
Kao pijanist u orkestru, u Zagrebačkoj filharmoniji ima prilike sudjelovati u velikim programima s velikim glazbenim umjetnicima. Nedavno je u baletnoj predstavi “Žar-ptica/Petruška” Igora Stravinskog u HNK-u u Zagrebu svirao daleko najzahtjevniju dionicu iz cjelokupnog repertoara orkestralnog klavira, i to mu je, ističe, bilo posebno iskustvo. Nastupat će ponovno i u hit baletnoj predstavi “Peer Gynt” u zagrebačkom HNK-u izvodeći Koncert za klavir i orkestar Edvarda Griega.
Viktora smo upitali o počecima u klasičnoj glazbi, odabiru klavira, usavršavanju i mogućnostima za mlade glazbenike u Hrvatskoj i vani, karijeri, nastupima i profesionalnom životu glazbenika, novim projektima i planovima za budućnost te što bi poručio mladim glazbenicima koji tek započinju svoju profesionalnu karijeru.
‘Profesorica klavira bila je u pravu’
Kada se rodila ljubav prema klasičnoj glazbi? Kako su izgledali vaši počeci i zašto ste odabrali klavir?
Početke je zapravo obilježio jedan sintesajzer koji je bio poklon mog oca mojoj majci u jednom trenutku. Djetetu kao djetetu, takav jedan instrument bio je beskrajno zanimljiv, pa sam tako ipak najviše ja prčkao po njemu. Nakon nekog vremena roditelji su me upisali u muzičku školu, i tako su tipke, odnosno klavir kao instrument s tipkama, jednostavno ostali.
Za samu klasičnu glazbu trebalo mi je ipak nešto dulje vremena, a zapravo sve do dva tjedna prije prijemnog ispita na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nisam niti razmatrao taj klavir kao neku ozbiljniju opciju. Tek kada sam shvatio da sam primljen mi se upalio neki kliker u glavi da to čak možda i jest za mene, i to nakon što sam proveo četvrti razred gimnazije misleći da ću se ostatak života baviti prirodnim znanostima. Dakle, moja profesorica klavira Branka Fačini-Vrhovski ipak je bila u pravu!
Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko koncerata imate iza sebe i koji biste posebno izdvojili?
U svom umjetničkom putu uvijek sam težio baviti se svime onime što ne treba. Kad je trebalo vježbati etide, ja sam čitao Bacha, kad je trebalo vježbati Bacha, ja sam nastupao u jazz sastavu, a kad je trebalo svirati u jazz orkestru, svirao sam u kazalištu, a kad je kazalište trebalo gostovati, ja sam svirao klavirski koncert sa Zagrebačkim solistima. U principu mi je neko tipično bavljenje klavirom, dakle od ispita do ispita ili od natjecanja do natjecanja, bilo daleko najmanje interesantno.
Što se tiče koncerata zaista ne znam točan broj, ali sigurno znam da je troznamenkast, i tu zaista ima koncerata, predstava i nastupa svih vrsta. Nastupi koji su mi ostali ovako najupečatljiviji u sjećanju su definitivno solo recital u Kennedy Centru u Washingtonu D.C., solistički nastup s Riječkim simfonijskim orkestrom u Amfiteatru u Puli i nastup s Cantus ansamblom u KD Vatroslav Lisinski, kada sam premijerno izveo klavirski koncert kojeg je naš mladi skladatelj Juraj Marko Žerovnik napisao upravo za mene.
Školovao se i u Amsterdamu
Kako vam je bilo studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu?
Unatoč svakidašnjim jadikovkama koje su studenti kao mantru znali ponavljati (Akademija ovo, Akademija ono), meni je studiranje zapravo otvorilo oči. Na akademiji se događalo toliko različitih projekata da ja sam nisam znao gdje bih prije htio svirati. Bilo je tu ciklusa koncerata, orkestralnih projekata, opernih produkcija, komornih programa, suvremene glazbe, praizvedbi, korepeticije… Zaista sam jedan veliki dio glazbe na neki način pod okriljem studiranja “isprobao” upravo na Akademiji – ili za vrijeme Akademije.
Često puta sam neke projekte jednostavno “morao” svirati jer su mi profesori s odsjeka govorili da “nitko drugi ne želi”. U tim trenucima (a bilo ih je više) doživio sam taj osjećaj “e pa ako nitko neće onda ću baš ja” i to se jednostavno samo nastavilo i u daljnji profesionalni put. Sve to, srećom, podržavao je i moj profesor glavnog predmeta klavir, Filip Fak, tako da nikad nisam bio u poziciji birati “ili ovo ili ono”, već sam nekako ipak sve stizao hvatati.
Kakva su vaša iskustva iz Amsterdama? Koje su mogućnosti za mlade glazbenike u Hrvatskoj, a koje u drugim zemljama?
Bio sam proveo jednu godinu na Konzervatoriju u Amsterdamu. Među najljepšim iskustvima svakako su solo recital u crkvi Oosterkerk u Amsterdamu, kada sam se prvi puta odvažio svirati improvizacije na inače “klasičnom” koncertu, kao i nastup u amsterdamskom Concertgebouwu sa sjajnom violončelisticom Hadewych van Gent, kada sam svirao preparirani klavir i morao rezati pedesetak komadića gumice za brisanje za umetnuti između žica, imao sa sobom selotejp i još morao sve to premještati unutar klavira za vrijeme skladbe.
Na poziv mog profesora iz Amsterdama Franka van de Laara, prošle sam se godine vratio i održao seminar i seriju predavanja o improvizaciji, i usput uskočio na klavir, čelestu i harmonij u njihovom simfonijskom projektu i prvi puta u Amsterdamu vidio – snijeg! Što se tiče mogućnosti za bilo koga bilo gdje, mislim da to zaista najviše ovisi o osobnim preferencijama i prioritetima. Najbolje se zarađuje znamo gdje, ali zato se često najljepše muzicira baš tad kad se najmanje zarađuje. Osim ako niste neka iks ipsilon faca, uglavnom je najisplativiji neki lagani miks, po mogućnosti s naglaskom na one stvari koje vam najbolje idu.
‘Najviše me inspirira slobodno vrijeme’
S kime sve nastupate i koje skladbe preferirate? Koliko ste skladbi dosad napisali i što vas inspirira za skladanje?
Zapravo nastupam u svim zamislivim kombinacijama. Solistički recitali, nastupi s pjevačima, komorni programi, kazališne predstave, komorni ansambli, sviranje u orkestru, sviranje solo s orkestrom, svega ima. Ne mogu reći da nešto posebno preferiram, jer svaki vid bavljenja glazbom ima neku svoju čar, tako da mi je zapravo najljepše prepustiti se toj živoj dinamici, kao što u konačnici i svaka pojedina skladba ima svoju unutarnju dramaturgiju i širinu.
Kada zbrojim sve aranžmane za ansamble i originalne skladbe mislim da bi se tu našlo dvadesetak notnih jedinica. Znam da možda nije neki odgovor, ali najviše me inspirira slobodno vrijeme. Neke stvari sam morao pisati paralelno sa svim ostalim obavezama i mislim da ipak nije to to. Kada tamo negdje pred kraj slobodnog popodneva kažem sebi “evo idem malo sad sjesti za klavir, mogao bih možda ovo, ono” tu se budi kreativnost.
Kako izgleda jedan dan profesionalnog glazbenika? Koliko je truda, sati vježbanja i odricanja potrebno za uspjeh? Koliko ste često na putu?
Dan uvijek počinje kavom i provjeravanjem komunikacijskih kanala. Uglavnom čekam neki odgovor od nekoga za neki koncert, termin probe, potvrdu ili ugovor, tako da mi je to najlakše sve odjednom riješiti ujutro. A nakon toga… Najgušće moguće je priprema materijala za kopiranje i jutarnje vježbanje, prijepodnevna proba u Filharmoniji, neka poslijepodnevna proba za nešto drugo i navečer koncert nečeg trećeg, ponekad i dva. I naravno, u pauzama ako ih ima, ad-hoc “dovježbavanje” ili pripremanje za čitanje prima vista, da ipak na probi bude barem “prima i pol” vista, a ne baš prima.
Što se tiče truda i vježbanja, jedan profesor je jednom parafrazirao nekog pijanistu koji je na pitanje “koliko vremena je potrebno da pripremite neki koncert” odgovorio u stilu “točno onoliko vremena koliko imam do tad”. Najčešće se svodi na to da nikad nema dovoljno vremena za sve, tako da mi je modus operandi uglavnom žongliranje. Putovanja volim, pogotovo kad imaju i profesionalni cilj, a ne samo turistički, ali nekad tako daleko unaprijed dogovorene stvari na kraju ispadnu da su taman u krivo vrijeme, pa si onda mislim “što mi je ovo trebalo…”.
‘Važno je pronaći ono što vam najbolje leži’
Koliko je teško mladim glazbenicama ‘probiti se’ i ostvariti zapaženu karijeru u Hrvatskoj, a posebice u inozemstvu?
Kada sam bio mlađi, činilo mi se teže. Mislim da je pijanistička, a i možda općenito muzička, zajednica zaluđena tuđim instant-uspjesima koji postavljaju nenormalno visoku letvicu. Dakle, ne letvicu za izvrsnost ili za muziciranje, nego baš to – za taj apstraktni koncept uspjeha. Mediji su selektivni, a računalni algoritmi još selektivniji. U pop glazbi je puno drugačije, tu su hit pjesme, pamtljivi tekstovi, pop kultura općenito, i ovdje zaista netko jako mlad može uletjeti, upravo zato jer je ukorak s vremenom, jer tko stariji od 30 sluša nova izdanja novih pjesama?
U klasičnoj glazbi je čini mi se situacija drugačija i dugoročno mislim da je bitnije pronaći ono što vam najbolje leži (za što treba vrijeme, naravno) nego na velika vrata upasti s tisućitom inačicom bezbroj puta recikliranog programa, ali eto s jednom krivom notom manje od onog prethodnog. Mislim da je tu pitanje definicije karijere. Studente se od početka indoktrinira da postoje samo dva puta – postati Horowitz, ili postati profesor kojem će jednog dana u učionicu ušetati novi Horowitz. Nekome je uspjeh od sviranja na svadbi uštediti novac za stan, nekome drugome uspjeh je pedagoški, nekome izvedbeni, a nekome životni.
Kako vam je svirati s orkestrima poput Zagrebačke filharmonije i Riječkog simfonijskog orkestra? Koje poznate dirigente s kojima ste surađivali najviše cijenite?
Kao pijanist u orkestru, u Zagrebačkoj filharmoniji zaista imam prilike sudjelovati u velikim programima s velikim glazbenim umjetnicima. Ovdje, naravno, sve ovisi o samom programu, jer često razlike u zahtjevnosti ili “bitnosti” dionicama klavira (odnosno čeleste, čembala, orgulja, klavijatura…) diktiraju i osobni dojam mog doprinosa. Evo baš nedavno sam u baletnoj predstavi Žarptica/Petruška Igora Stravinskog u HNK-u u Zagrebu svirao daleko najzahtjevniju dionicu iz cjelokupnog repertoara orkestralnog klavira, i to je zaista bilo posebno iskustvo. Orkestru Opere HNK-a dirigirali su Valentin Egel i Vjekoslav Babić, a upravo s Egelom i RSO-om sam prvi puta (od mnogih) bio izveo i Gershwinovu Rapsodiju u plavom.
Od svih dirigenata, možda sam čak i s Valentinom najviše i surađivao, blizu smo si po godinama, i sve njegove probe i nastupi na kojima je dirigirao su mi zaista uvijek fantastično iskustvo. Također, izuzetno cijenim i Berislava Šipuša, koji je dirigirao Cantus ansamblu oba puta kada sam s njima nastupao kao solist. Oba puta sam do pet minuta prije probe strepio kako će to uopće sve izgledati. Dakle, suvremena glazba, prvi puta sviramo i sve što ide s time… Međutim, on uvijek sve nas zajedno nekako ulovi, i na kraju ta muzika zazvuči u svojoj punini i do zadnje probe svi na kraju znamo što radimo! A o tome kako me je ulovio tri sata prije izvedbe njegove opere “Posljednji intermezzo” da zbog bolesti pijanistice uskočim u četrdesetak stranica dugačku dionicu klavira bez probe, to ću nekom drugom prilikom. I da, ispalo je odlično!
Otvorenost ka novim izazovima
Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?
Jedno izvjesno vrijeme tražio sam dobre kombinacije programa za koncerte, pa je tako tu bilo svakojakih pokušaja. Trenutno, osim ovog programa hrvatskih autora, pripremam i jedan ovako prošireni koncert (s naznakama kabarea) sa skladbama Georgea Gershwina. Njegova muzika mi je izuzetno bliska, a kako sam konstantno bio nezadovoljan tuđim izvedbama (recimo konkretno Rapsodije u plavom), rekao sam si “onda ja moram napraviti svoje i gotovo”. Osim toga, nastupat ću ponovno i u hit baletnoj predstavi “Peer Gynt” u HNK-u u Zagrebu izvodeći Koncert za klavir i orkestar Edvarda Griega, tamo negdje na proljeće.
Također, tada me čeka i premijera autorske predstave Kristine Grubiše za koju pišem originalnu glazbu, a od ovih stalnijih angažmana na kazališnim daskama i dalje kao po špagi traju suradnje s Kerempuhom, Petrom Radin, Ivanom Đuričićem i tako dalje. Sad kad razmišljam, tu zaista ima baš dosta kazališta, ali sviram ja i obične koncerte, vjerujte! Od konkretnih želja, uglavnom prevladava megalomanija… Volio bih još koji puta odsvirati Rapsodiju u plavom s orkestrom, Griega, ali koncertno, Žerovnikov novi klavirski koncert još barem dvaput, Bartókov Treći barem još jednom, a nekad tamo kasnije ne bih se žalio na recimo Prokofjevljev Treći ili Rahmanjinovljev Drugi klavirski koncert. Šalu na stranu, vremena ima malo. Naravno da se ne stigne sve, a pogotovo kada za apsolutno sve moram agitirati sam, i još brinuti i pamtiti kome sam što obećao, rekao i slično.
Za kraj, što biste poručili mladim glazbenicima koje tek započinju karijeru u svijetu umjetnosti i glazbe?
Prije svega bih volio naglasiti da karijera postaje zacrtani put tek kada se iz budućnosti pogleda unazad. U trenutku bilo čije sadašnjosti, “karijera” je uvijek tek splet mogućih puteva, koji se kasnije mogu i ispreplesti, ili se produžiti u smjeru u kojem se još nitko nije usudio niti pogledati. Postavka koju često čujem je “ili taj unaprijed zacrtani put ili B-opcija”, gdje je ta B-opcija nešto čisto reda radi. Nijedan put nije zacrtan dok se ne utaba i mislim da je cijela stvar zapravo izuzetno fluidna i dinamična i da treba ostati ta otvorenost ka novim izazovima.
Kako me ne bi netko krivo shvatio, pod novim izazovima ne mislim na “još teže skladbe” jer uvijek možete početi vježbati još prije, nego upravo na izazove koji su u potpunosti van zone sigurnosti u vlastite mogućnosti, a i dalje se tiču glazbe. Sva muzička iskustva svih oblika kad-tad negdje sjedaju na svoje mjesto u glavi (i uhu) i tako formiraju jedan mali dio cjelovite muzičke osobnosti. Ta osobnost naposljetku gradi naše kreativne i umjetničke ideje. Ako si ne dozvolimo da se izgradimo, ili ako se pak svi izgradimo na potpuno identičan način, što onda imamo od toga? Ukratko – gledati, slušati, opažati, okušati se, probati, proaktivno razmišljati i uvijek doživljavati svako muzičko iskustvo u njegovoj potpunosti, nikad na pola.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Promo
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
