“Policija je bila na ulicama. U nekim mjestima čak i vojska. I restrikcije sve veće. Preko noći zatvoreni su svi aerodromi, a puno ljudi je ostalo zatočeno i nisu se nikako mogli vratiti kući”, rekla nam je Tamara Bucić (33). Ova rođena Brođanka sa zagrebačkom adresom doživjela je avanturu života vraćajući se u Hrvatsku iz Perua u vrijeme pandemije korona virusa. Dugo je, kaže, sanjala odlazak u Južnu Ameriku, a to joj se napokon ostvarilo ovog ožujka. Tri tjedna provela je u malom mjestu Urubamba u Andama, u Svetoj dolini u blizini Cusca gdje je podučavala jogu. Iako je planirala ostati čak nekoliko mjeseci, kriza ju je prisilila da se hitno vrati u Zagreb. No bila je to, kako kaže, gotovo nemoguća misija.

Čak četiri dana Tamara je putovala u teškim uvjetima i s raznim prijevoznim sredstvima da bi prije dva dana napokon stigla kući gdje je sada čeka dva tjedna samoizolacije. Upitali smo je o njezinom putovanju u Južnu Ameriku, ali i zanimljivom povratku kojem se nije nadala.

“Još prije nekoliko godina htjela sam otputovati, ‘backpackati’ po svijetu, odmaknuti se od nekakve ustaljene svakodnevice, upoznati nove ljude, nove kulture. Nakon dugo vremena sanjarenja o tome, prošlo ljeto sam odlučila to učiniti početkom ove godine. Skupljala sam novac, informacije, hrabrost… I na kraju sam se odlučila na volontiranje za smještaj i hranu, kako bih što duže mogla putovati i što više doživjeti zemlje iz ne u potpunosti turističke perspektive”, započela je Tamara, magistra matematike koja je zaposlena kao web developer.

Odlučila se za podučavanje joge, dodala je, jer je to nešto što inače radi i u čemu se želi usavršiti, a manje joj je bilo bitno gdje će boraviti.

“Nisam imala neko konkretno mjesto gdje bih išla, htjela sam samo da bude daleko i neka drukčija kultura od meni već poznate. Tada sam vidjela oglas da od ožujka traže volontere u joga retreat centru u Peruu i pomislila kako je to baš ono što tražim. Prijavila sam se i dobila, a to je bilo krajem prosinca.”

Sljedeća dva mjeseca prošla su joj u pripremama – tražila je neplaćeni godišnji na poslu, kupovala preostale stvari za put, ali se i psihički pripremala.

“Tek tada sam shvatila koliko je to uistinu velik korak. Tako sam početkom ožujka došla u Urubambu, malo mjesto u Andama, u Svetoj dolini u blizini Cusca. Mjesto je izgledalo kao iz bajke – prekrasna priroda, posvuda cvijeće, kolibriji, vrt s organskom hranom i još k tome okruženo prekrasnim planinama”, ispričala je Tamara.

Hrvati zapeli u Peruu

Plan joj je bio tamo ostati do kraja travnja, a onda krenuti na hike-ove, posjetiti Machu Picchu i nakon toga pronaći neku drugu destinaciju i krenuti dalje. Međutim, nakon otprilike desetog dana boravka u Urubambi stigla je obavijest o karanteni i zabrani kretanja na dva tjedna.

“Na prvu sam pomislila da će to brzo proći pa ću onda dalje opet sve po planu. Nije me previše brinulo niti to što se aerodromi zatvaraju, jer i tako nisam mislila još skoro doma. Čak i da su dva mjeseca zatvoreni, ne bi to puno promijenilo moj plan. U međuvremenu sam dospjela u WhatsApp grupu s ostalim Hrvatima koji su zapeli u Peruu i ljudima iz ambasade koji su činili sve što je u njihovoj moći da nas izvuku od tamo”, rekla je Tamara.

Napomenula je kako je Peru zbog širenja korona virusa preko noći uveo rigorozne mjere.

“Doslovno su zatvoreni aerodromi od danas do sutra, puno ljudi je ostalo zatočeno tamo i nisu se nikako mogli vratiti kućama. Taj jedan ili dva dana koliko se moglo letjeti nakon obavijesti o zatvaranju zračnog prometa nije bilo dovoljno letova da preveze sve ljude koji su mislili ići. Ali ja i tako još tada nisam niti htjela ići doma. Neki ljudi su došli turistički i nisu imali toliko novaca da plaćaju smještaj gdje su bili, neki su došli poslovno, neki su bili s malom djecom i nije im bilo svejedno što su ostali u stranoj zemlji, daleko od doma”, napomenula je.

Letovi, dodala je, koje je ambasada i mogla srediti bili su iz Lime, glavnog grada, preko 1000 km udaljenog od Cusca koji je također zatvorio svoj aerodrom. Tako da se nije niti moglo doći do Lime, a budući da je i cestovni promet bio zatvoren, nije mogla doći niti do Cusca.

“Tako da čak i da sam htjela, nisam imala način da dođem doma. U međuvremenu je atmosfera u tom malom, idiličnom mjestu postala vrlo čudna i teška. Policija je bila po svuda na ulici. U nekim mjestima čak i vojska. I restrikcije sve veće. Kada sam krenula na put, u cijeloj Južnoj Americi bio je samo jedan zaražen. U roku tri tjedna je bilo samo u Peruu preko 800 zaraženih. Sad mi više nije bilo svejedno što se ne mogu maknuti, ali sam već otpisala mogućnost da uopće izađem iz Urubambe i počela prihvaćati situaciju kakva je, jedino što se u takvim okolnostima može”, istaknula je Tamara.

Jedina prilika da se vrati

No onda ju je jedno jutro nazvala žena iz hrvatske ambasade da postoji mogućnost da se vrati nazad te da hitno ode u policiju, jer ju čekaju tamo.

“Uspjeli su mi ishoditi dozvolu za kretanje. Rečeno mi je da je španjolska ambasada organizirala autobuse iz Cusca do Lime. Budući da je bilo još nekoliko Hrvata u Cuscu, naši su dogovorili da nas Španjolci prime u svoje autobuse. No ja sam još trebala doći do Cusca. Otišla sam do policije, kako mi je rečeno, a gospođa iz ambasade je cijelo vrijeme bila sa mnom na telefonu, jer tamo nitko ne priča engleski. Nakon što sam dobila dozvolu za kretanje, čak mi je i taksi sredila i taksiju također dozvolu. I rekla mi je da mi je ovo jedina prilika da se vratim, ako ju odbijem, onda ovisim dalje sama o sebi”, ispričala je Tamara.

Dodala je kako joj je bilo teško donijeti odluku, jer joj je bilo lijepo tamo. Mnogo ljepše nego u stanu u Zagrebu. No situacija je bila vrlo specifična u toj zemlji i općenito u svijetu.

“S druge strane, više se nisam osjećala sigurnom tamo. Ne spadam u rizičnu skupinu, ali nekako nisam htjela baš doći do toga da tamo trebam medicinsku pomoć. Na kraju sam ipak prihvatila pomoć koja mi je pružena,” rekla je i ovim putem pohvalila Ana Mariu Kuljevan Peinović i Borisa Dumančića iz ambasade koji su uložili ogromnu energiju da sve Hrvate vrate kući.

Put od 20 sati kroz Ande

U međuvremenu su se mjere u Peruu još pooštrile.

“Objavljeno je da od 3. travnja ponedjeljkom, srijedom i pekom smiju muškarci van, a utorkom, četvrtkom i subotom žene. Nedjeljom nitko ne smije iz kuće, kako bi još lakše bilo kontrolirati stanje. Tako da je na kraju bolje da sam došla u Zagreb, a bit će Peru i dalje tamo kada ovo sve prođe”, istaknula je Tamara.

Prisjetila se i teškog puta do Zagreba koji je trajao čak četiri dana. U petak je dobila poziv iz ambasade, a u subotu ujutro je već bila u taksiju za Cusco.

“Zanimljivo je da je baš u tom trenutku svirala na radiju pjesma “Highway to hell”. (smijeh). Nakon sat i pol vožnje taksijem do Cusca uslijedilo je čekanje od tri do četiri sata na kolodvoru, u ne baš lijepim uvjetima. Svi s maskama, policija stoji, proziva ljude tko smije ući, gledaju popis… Nakon toliko čekanja da nas se sve prozove krenuli smo na put od 20 sati kroz Ande – gore, dolje, lijevo, desno. Ali barem je bio prekrasan pogled”, ispričala je Tamara.

Dodala je kako su na putu dobili poruku da će iz Lime u ponedjeljak imati humanitarni let za Lisabon. U nedjelju ujutro stigli su u Limu, a ona je odlučila prespavati kod jedne žene koju je upoznala u Urubambi i vodila joj jogu.

“Ugostila me kao svoju staru prijateljicu i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Lima je bila jednako tako prazna, s policijom po svuda koja svako malo zaustavlja vozila i traži dozvole za kretanje. To je sve što sam vidjela od Lime. I zgradu portugalske ambasade i vojni aerodrom. Već sutradan ujutro smo se okupili pred zgradom portugalske ambasade, odakle smo s nekoliko autobusa koji su inače bili za javni prijevoz prevezeni do vojnog aerodroma, kako bi poletjeli za Lisabon.”

Čekali u neizvjesnosti

Tamara je napomenula kako su svi civilni aerodromi bili zatvoreni, a peruanska vlada je dozvolila jedino dolazak po strance na vojni aerodrom. Onda je opet uslijedilo nekoliko sati čekanja ispred aerodroma da dobiju dozvolu da uđu u prostore aerodroma.

“Tamo smo čekali dok su psi pronjuškali torbe, dok su nam pregledali putovnice… I nakon otprilike pet sati čekanja napokon smo sjeli u avion i krenuli na let od 12 sati prema Lisabonu. U 7 ujutro po lokalnom vremenu smo stigli u Lisabon”, prisjetila se.

Na putu im je javljeno da će iz Lisabona ići u Ljubljanu avionom koji je slovenska vlada poslala po svoje građane, ali nisu znali nikakve daljnje detalje. Uslijedilo je još 12 sati čekanja na hodniku aerodroma.

“Nismo imali ni karte, niti ikakve informacije o letu. Na kraju smo dobili karte i krenuli u 19 sati po lisabonskom vremenu. Stali smo još u Marseilleu natočiti gorivo i stigli oko 23 sata u Ljubljanu, gdje nas je dočekao autobus za Zagreb. Oko 4.30 ujutro sam stigla u stan u koji sam uselila dan prije početka puta i srušila se u krevet. Čini se da je veća avantura bio povratak nego odlazak u nepoznato”, istaknula je Tamara.

Zanimljivo je kako se u Zagreb vratila na prvi april, što je objavila i na društvenim mrežama pa su mnogi mislili da je riječ o šali i nisu joj vjerovali da je zaista stigla kući.

Što joj je bilo najteže u tom svemu?

“Činjenica da je putovanje kojem sam se toliko radovala i za koje sam se prilično dugo pripremala prerano završilo. S druge strane, zahvalna sam za iskustvo koje sam imala i kada pogledam sve oko sebe, zahvalna sam da mi je samo plan propao. Da sam živa i zdrava, da su svi meni dragi ljudi živi i zdravi, da radim za razumne ljude koji su razumjeli moju želju za avanturom i koji su mi izašli u susret time da prekinem neplaćeni godišnji i nastavim dalje raditi od doma. Tek sada počinjem uvidjeti izvana veličinu situacije, koju sam tada prilično hladne glave podnijela”, poručila je za kraj Tamara Bucić.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva