„Iako će u neslužbenim razgovorima gotovo svaki sugovornik reći kako poznaje nekoga tko stalno „visi“ na internetu, i to najčešće upravo videoigrama, te mu je potrebna pomoć, malo je onih koji se odlučuju na liječenje“, rekla nam je psihijatrica Irena Rojnić Palavra iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.

Posljednjih godina sve je više ovisnih o internetu. Kako pojašnjava, živimo u novim okolnostima u kojima dobar dio nas neminovno svakodnevno koristi internet više no ranije. Poseban je to problem kod mladih danas koji nekritički pristupaju uporabi modernih tehnologija i medija. U Dnevnu bolnicu za ovisnost o internetu i videoigrama Klinike za psihijatriju Sv. Ivan na liječenje najčešće dolaze muške punoljetne, no mlade osobe, i to onda kada im ovisnost u potpunosti preuzme život, kada sve ostalo postane sporedno. Za Generaciju dr. Ronić Palavra odgovara kako otkriti da netko ima ovaj problem, koji su najčešći simptomi, na što bi trebali pripaziti roditelji djece koja često borave u virtualnom svijetu i kako možemo prevenirati razvoj ovisnosti.

„Posebnost ove ovisnosti leži u činjenici što je internet postao sastavnim dijelom suvremenog funkcioniranja, pa za razliku od drugih tipova ovisnosti gdje inzistiramo na apstinenciji, savjetovanje nekoga tko svoj „kruh“ zarađuje za računalom da ga više nikada ne upali nije moguće“, rekla je Rojnić Palavra. No odustati od sadržaja koji nas vuku u ovisnost je moguće, i potrebno.

Pojasnila je što je to ‘gaming disorder’ te kada je potrebno liječenje od ovog novog poremećaja.

„Da bismo mogli govoriti o ovom poremećaju, trebaju biti zadovoljena tri kriterija: gubitak kontrole nad igranjem videoigara, prioritet dan igranju videoigara nad ostalim aktivnostima do razine da ono postaje važnije od drugih interesa i dnevnih obveza te nastavljanje ili pogoršavanje ponašanja vezanog uz igranje videoigara unatoč pojavi negativnih posljedica“, istaknula je Rojnić Palavra.

Dodala je kako ponašanje mora biti dovoljno ozbiljno te rezultirati oštećenjem u osobnom, obiteljskom, socijalnom, edukacijskom, radnom ili drugim vidovima funkcioniranja osobe u periodu od najmanje 12 mjeseci.

„Unatoč ovim kriterijima, mi primamo sve osobe kojima je potrebna pomoć i podrška u borbi s ovom ovisnošću, sve one koji osjećaju da pate radi prekomjerne konzumacije digitalnih sadržaja. Veći dio pacijenata nam dolazi zbog videoigara, a manji dio zbog pornografije, društvenih mreža ili stalnog pretraživanja informacija. Uglavnom je riječ o mladima od 18 do 30 godina, i to najčešće muškarcima. Češće nam dolaze po nagovoru roditelja, supruge ili partnera, a rjeđe sami“, istaknula je Rojnić Palavra.

Simptomi ovisnosti i kada reagirati

Otkrila je i na što bi svi, a posebice roditelji djece koja su često na internetu, trebali pripaziti.

„Mladi se lako ‘zakače’ za sadržaje, to jest, sve više i češće vrijeme provode na internetu. Mnogi nam priznaju kako jedino vrijeme kada nisu na internetu jest u vrijeme spavanja. Na internetu su i onda kada to nije primjereno, a zbog ovisnosti se povlače u sebe i u virtualni svijet, te ne ulažu u odnose, školu, posao, sebe.  Kod nekih je internet primarni, a kod nekih sekundarni problem. Primjerice, kod onih koji imaju drugih problema pa izlaz vide u internetu.“

Upozorila je i na simptome na koje se osobe s ovim problemom žale. Neki od glavnih su: gubitak kontrole nad vremenom provedenim za internetom, osjećaj gubitka slobode, sve češće i dulje korištenje interneta i uporaba sadržaja sve jačeg podražajnog potencijala, pojava žudnje i nelagode kada ne možemo na internet, zakazivanje u školi ili na poslu, narušavanje socijalnih odnosa, izolacija, manjak samopouzdanja, promjene raspoloženja i ponašanja, osjećaj izgubljenosti, stagnacije, izražena potreba za internetom onda kada se ne osjećamo dobro.

„Treba obratiti pozornost na ove simptome i bilo bi idealno prevenirati ovaj problem. Stoga roditelji trebaju reagirati odmah kada primijete da im dijete sve češće ulazi u virtualni svijet, kada se zadržava dulje od planiranog, kada s nelagodom gasi internet ili kada koristi internet kao oblik samoliječenja. Primjerice, kada je tužan, ljut ili prazan i to mu služi kao bijeg od stvarnosti i problema“, upozorila je naša sugovornica.

Dodala je kako već nekoliko godina liječe pacijente od ove ovisnosti, ali još uvijek ih nemaju veliki broj jer ljudi danas ne doživljavaju ovisnost o internetu kao ovisnost i medicinski problem jer „to ionako svi rade“. Drugi je razlog što se u njihovu ustanovu javljaju samo punoljetne osobe.

Na naš upit kako izgleda liječenje i koliko traje, odgovorila je:

„Liječenje je individualno. Neki odustanu na početku, naročito kada dolaze pod prisilom, a neki dolaze više mjeseci pa i godina. Jednom tjedno imamo grupnu terapiju i obiteljsku terapiju, naizmjenično, uz redovite individualne kontrole. Radi se o modelu grupne psihoterapije gdje zajedno razgovaramo o ovisnosti, odnosima s drugima, komunikaciji, emocijama, žudnji, što već pacijenti otvore kao njima važno. Većina pacijenata koji nam dolaze prvi put se susreću sa psihijatrijom pa napravimo i psihologijsko testiranje i druge pretrage poput rutinskih laboratorijskih pretraga ili EEG-a“.

A kakvi su rezultati liječenja?

„Većina naših pacijenata se osjeća bolje. Jedan je pravac da radimo na tome da više ne igraju videoigre, a drugi da postanu sretni i funkcionalni ljudi kojima to više ne treba. To je jedan dugotrajan proces, no zadovoljni smo. Pomaka ima, ali jedino kroz intenzivan psihoterapijski odnos s pacijentom, te radom u grupi i s članovima obitelji“, istaknula je naša sugovornica.

Uputila je i nekoliko savjeta i preporuka za roditelje.

„Savjetujem im da budu uključeni u virtualni život djece, da znaju kojim sadržajima se bave, da razgovaraju s njima koliko vremena provode na internetu, da im kažu za brojne zamke koje se kriju u internetu, da se educiraju te u slučaju potrebe pravovremeno traže pomoć. Treba puno razgovarati, educirati i podizati svijest o ovome problemu. Danas je internet dio života. Nije kao alkohol kojega možeš izbaciti iz života, stoga je to novi pogled na ovisnost koji dosad nismo imali“, napomenula je dr. Ronić Palavra.

Dodala je kako imaju kontinuirani priljev pacijenata, te da znanost pokazuje kontinuirani porast osoba koje pate od ove ovisnosti, naročito uslijed pandemije.

Opisala je i jedan klasični profil pacijenta kojeg liječe od ovisnosti o internetu i video igrama.  

„Čovjek nam je došao na liječenje kada je partnerica pokrenula pitanje nastavka veze. Rekao je da je cijelo vrijeme na internetu, na poslu je na videoigrama, noću ne spava, depresivan je, ljut, zapostavio je odnose s drugima, udebljao se i bio degradiran na poslu. Danas je to posve drugačije, ne igra videoigre, sretan je, a sretna je i njegova obitelj.“

Za kraj je poručila kako smatra da mladi danas nisu dovoljno upoznati s medijskom pismenošću.

„Mladi dobro „barataju“ modernom tehnikom, ali ne razmišljaju kritički kod uporabe medija i interneta općenito. Ne znaju koliko je internet adiktivan, naročito za mozgove u razvoju. Smatram da bi se medijska pismenost trebala uvesti u vrtiće i škole, to bi bila jedna od karika za prevenciju ove ovisnosti koju mnogi danas imaju“, zaključila je dr. Rojnić Palavra.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.