Mary Beth Werdel majka je djeteta s autizmom koji joj je pomogao više živjeti svoju vjeru. Istaknula je da je jednom prilikom, kad je njezin sin Peter imao nepune četiri godine, stigla s nekoliko minuta zakašnjenja na nedjeljnu misu.

“U kutu crkve Peter je ugledao zavjetne svijeće i bio očaran njima. Upitao je: ‘Mama, što je ono?’ Kao majci djeteta obilježenog problemima u razvoju govora, bilo mi je zapravo drago kad sam čula neuobičajeno pitanje koje je izlazilo iz okvira onoga svakodnevnog i izvan okvira rutine. To je pitanje proizišlo iz njegove radoznalosti. S druge strane, bilo mi je neugodno. Ne samo što smo kasnili na misu, nego smo na sebe privukli pažnju svih prisutnih i narušili atmosferu u crkvi. K tome, moj sin je postavio svoje pitanje na sav glas”, kazala je.

“To su svijeće koje ljudi pale uz molitvu”, nježno mu je odgovorila. “Gledao je u svjetlucave zavjetne svijeće dok su njihovi plamičci plesali bez ikakva posebnog reda. Činilo mi se da je tražio nekakav red u njihovom treperenju dok je gledao kako izgaraju. ‘Mama, ugasit ću one svijeće’, rekao je sa sigurnošću. Naravno, to što je rekao zvučalo je savršeno u redu jer je njegova jedina dodirna točka sa svijećama bila na njegovim rođendanima, a tada smo ga hrabrili da puše u svijeće i da ih ugasi. Bilo kako bilo, ni najmanji dio mene u tom trenutku ne bi mu dopustio da ugasi te svijeće”, rekla je.

“Ne možeš, Peter! To nisu rođendanske svijeće, to su svijeće koje se pale tijekom molitve. Ljudi ih pale kad se sjećaju onih koji su im dragi i za koje se mole. Ne možemo ih ugasiti. To su nečije molitve”, rekla mu je. Peter je, kako je kazala, zašutio na trenutak. “A onda je rekao: ‘Ali ja želim ugasiti njihove molitve.’ Iduće nedjelje Peter je opet ponovio želju da ugasi te molitve. Ponovno sam mu pokušala objasniti kako ne bi bilo nimalo u redu to napraviti. Naredne smo nedjelje opet vodili isti razgovor”, naglasila je Mary Beth.

Foto: Unsplash

‘Jedna mi je stvar postala jasna’

Istaknula je kako ju je s vremenom prestao to pitati, ali se njegovo pitanje urezalo u njezinu svijest. “U trenutcima tihe osobne molitve zatekla bih se kako razmišljam i meditiram nad tom rečenicom. Je li upravo to Peter radio u prvih nekoliko godina svoga života? Je li on, u najpozitivnijem smislu tog izraza, gasio moje molitve? U vrijeme velikih nevolja čovjek se često okrene vjeri i u njoj traži odgovore. U mom slučaju, veza s organiziranom Crkvom bila je na klimavim nogama. Peter se nije znao nositi s podražajima s kojima se susretao u crkvi. Kad bi se zvonilo za vrijeme mise, stavljao bi ruke na uši i vrištao”, rekla je.

“U pokušaju da Peter bolje razumije zvona i odakle dolazi zvuk, pastoralni mu je suradnik dopustio da ih nakon mise dodirne. No, iduće nedjelje Peterova reakcija bila je opet ista. Jedna mi je stvar postala jasna: zvono koje sam ja čula svojim ušima nije bio isti zvuk koji je čuo Peter. Nabavili smo mu slušalice koje je nosio za vrijeme mise. Nisu bile priključene ni na što, nego su samo služile kako bi prigušile njegovu osjetljivost. Dosta drugih župljana gledalo je s prijezirom na Petera i na njegove slušalice. Vjerojatno su pretpostavljali da Peter sluša nešto preko svog iPhonea. Nisam htjela dopustiti da me njihova neosjetljivost i neobazrivost spriječi u dolascima na misu. Peterov strah, pak, bio nešto drugo”, naglasila je.

Foto: Unsplash

‘Moje su se molitve promijenile’

“Jedne nedjelje, dok smo se vozili prema crkvi, Peter je počeo vrištati: ‘Mama, jesu li kod tebe moje slušalice?’ Na ljestvici od jedan do 100, njegova anksioznost bila je na 99. Bila sam prisiljena razmisliti malo više o svemu. Što ja to radim? Kako misa pomaže Peteru? Je li za njega crkva mjesto užasa i straha? Kako je u tom svemu doživljavao nas, svoje roditelje i našu sposobnost da ga zaštitimo? Što sam ja, zapravo, tražila od Petera? Na godinu smo dana prestali obiteljski ići u crkvu. S vremena na vrijeme opet bih pokušala. Kad su Peteru bile otprilike tri godine izgledalo je kao da su se njegovi osjeti dovoljno integrirali da bi mogao podnijeti stimulacije za vrijeme mise. Tek tada, kad mu je bilo tri godine, mogli smo opet biti zajedno u crkvi kao obitelj. Kad smo se vratili, iskusila sam crkvu novim očima, Peterovim očima”, rekla je.

“Moje su se molitve promijenile kako je Peter odrastao. Sada molim da Peter raste i cvjeta, a da ja dobijem oči, uši i srce kako bih mogla odgovoriti na njegove potrebe i pomoći mu u tome. Kako bih to mogla napraviti, najprije ga moram bezuvjetno voljeti, zavoljeti ga baš onakvoga kakav on jest. Kako bismo nekoga zaista voljeli, nije li potrebno prihvatiti i razumjeti tu osobu? U protivnom, zapravo ne volimo tu osobu, nego nekakav zamišljeni lik”, istaknula je, prenosi Bitno.net.

mšm

Foto: Unsplash