„Djeca su danas više nego ikad željna druženja s roditeljima, koji imaju sve manje i manje vremena za njih. Svi smo okupirani mobitelima, laptopima, dostupni smo za posao cijeli dan i noć te na to djeca loše reagiraju“, upozorio je Matej Čuljak i dodao da unatoč većem blagostanju nego ikad, nismo nikad bili više obeshrabreni imati više djece.

Ovaj dječji psiholog i psihoterapeut sa zagrebačkom adresom odrastao je uz samohranu majku i brata blizanca u Slavonskom Brodu. Sa suprugom Lindom je u braku 16 godina i ponosni je otac petero djece, a šesto je na putu. Da postoje skladne obitelji s više djece, uvidio je u župi Krista Kralja u Trnju. Tamo je, ističe, produbio i svoj odnos s Bogom. Fakultet psihologije završio je 2010., a pronašao se u radu s djecom u vrtiću. Završio je edukaciju iz psihoterapije te integrativne dječje psihodrame. Drži predavanja kao psiholog na tečajevima priprave za brak u Zagrebačkoj nadbiskupiji te radionice za roditelje u sklopu programa „Rastimo zajedno“. Aktivan je i na YouTubeu gdje nudi odgovore na pitanja poput: ‘Postoji li srodna duša?’, ‘Zašto kontrolirati emocije?’, ‘Je li bolji sretan razvod ili loš brak?’ te ‘Kako ostati muž i žena nakon djece’. Radi i na izdavanju svoje prve knjige, a jedna od želja mu je usmjeriti se kao motivacijski govornik.

U intervjuu za 7dnevno govorio je o njegovom pozivu i radu s djecom, izazovima i blagoslovima života u velikoj katoličkoj obitelji, vjeri, pripravi za brak, mladima i životnim vrijednostima danas, krizi očinstva, savjetima koje daje roditeljima te što bi poručio mladima koji se sve manje i sve kasnije odlučuju na brak, djecu i veliku obitelj.

Za početak, recite nam kako i kada ste se odlučili za dječju psihologiju i psihoterapiju?

Psihologiju sam upisao sasvim slučajno, ako je takvo što moguće. Prije toga sam studirao PMF, no nakon dvije godine padanja ispita ispisao sam se, te imao godinu dana pauze kada sam radio da bih platio stanarinu majci i imao za život u Zagrebu. Nakon toga sam išao na pripreme za Fizioterapiju, za koju sam smatrao da je moj poziv, a odlazak na prijamni ispit na Hrvatskim studijima (psihologija) sam imao kao rezervnu opciju. Na kraju je ispalo da mi je rezervna opcija postala glavna opcija i eto mene na psihologiji. Kad Bog ima plan za nas, ništa mu neće stati na put. Tijekom fakulteta sam imao neki ideal rada u ljudskim resursima, no nakon kraće avanture u agenciji za zapošljavanje, dolazim u vrtićki sustav u kojem sam i dan danas. Tu sam se pronašao, iako bi se reklo da sam slučajno došao. No ništa nije slučajno. Brzo sam se uklopio u sistem rada i kao muška osoba u dominantno ženskom kolektivu djeca na vas jako dobro reagiraju i brzo vas upamte.

Psihoterapija za odrasle mi je došla kao dio mog razvojnog puta, jer vjerujem da je psihologija odličan temelj koji treba nadograđivati da biste bili kompletan i kompetentan stručnjak. Nakon završetka edukacije za odrasle, upisujem edukaciju iz dječje psihodrame jer vidim da je za rad s djecom potrebna specijalizirana edukacija – dječji terapijski postupak ne ide kroz razgovor, već kroz igru i elemente igre.

‘Roditelji nasjedaju na instant rješenja’

Što primjećujete kod vrtićke djece danas? Kako je moderna tehnologija utjecala na njihov rast i odrastanje?

Djeca su danas više nego ikad željna provedenog vremena s roditeljima i druženja s roditeljima, koji danas imaju sve manje i manje vremena za njih. Svi smo okupirani mobitelima, laptopima, dostupni smo za posao cijeli dan i noć i na to djeca lako loše reagiraju. Razvoj privrženosti roditeljima od malih nogu pomaže djetetu da se ispravno razvija u pogledu socio-emocionalne kompetencije. Roditelji djeci dopuštaju provođenje pred ekranima puno više nego što bi trebali.

Vidim da današnji roditelji sve više „nasjedaju“ na instant Instagram rješenja koja skupa plaćaju, da bi se u konačnici velik broj tih istih roditelja obratio meni kao stručnoj osobi za pomoć. Ljudi previše gledaju tuđe „savršene“ živote, brakove i djecu te smatraju da s njima nešto nije uredu ako nije sve idealno posloženo. Nema idealnih roditelja, idealne djece, idealnih brakova i slično. Istraživanja potvrđuju da što su roditelji manje opterećeni poslom i obvezama, lakše uspostavljaju prisan kontakt s djecom. Isto tako, što su roditelji nervozniji, frustriraniji, to su djeca također razdražljivija. Tako da sve (opet) kreće od roditelja.

Jeste li oduvijek željeli veliku obitelj?

Sjećam se da mi je najveća želja oduvijek bila biti tata, no nisam mislio da ću imati ovoliko djece. O tome sam počeo promišljati nakon što sam ušao u zajednicu „Neokatekumenski put“ u župi Krista Kralja. Tada sam vidio da postoje obitelji s više djece i da to može skladno štimati. Da nije sve idealno, no da ne nedostaje ljubavi. To je ohrabrilo suprugu i mene da budemo otvoreni životu bez obzira na sve, jer vidimo da je Bog gospodar života i smrti.

Nakon što smo imali prvo dijete, Emili, uslijedila su dva spontana i supruga je dobila dijagnozu sekundarnog steriliteta. Tada smo išli na savjetovanje u Fertility Care (centar za skrb o plodnosti) u kojem obavljamo razne pretrage i kontrole. Nakon nekih godinu dana supruga ostaje ponovo trudna i rađa sina Luku. Nakon njega, za manje od dvije godine dolazi Estera, pa manje od dvije godine Filip, te manje od dvije godine Andrija. Prije Andrije i sad šeste bebe, supruga je imala po jedan spontani. To može izrazito teško pasti, kako emocionalno, tako i psihički i duhovno. Nama pogotovo nakon prvog spontanog kada smo to jako teško primili. No Bog i zajednica su nam tu bili uvijek kao utjeha.

Kako izgleda jedan dan u velikoj obitelji? S kojim izazovima, ali i malim radostima se svakodnevno suočavate?

Izazovi počinju od jutra, kada se svi spremaju za vrtić, školu i posao. Svaki dan netko ima svoju žutu minutu, odnosno šizu, kako ja to volim nazvati. Bilo da ne žele u školu, da žele još spavati, da hoće nešto drugo obući, da ne žele prati zube i slično. No sve ide nekako. Bitno je da roditelji u svemu tome, što je više moguće budu mirne glave, iako je to ponekad stvarno nemoguće, jer ni mi nismo idealni. Pogotovo ja, bez obzira na psihologiju i rad u vrtiću. Znate kako kažu – da su kod postolara poderane cipele. Nakon što popodne svi dođemo kući, imamo zajednički ručak. Cijela obitelj svaki dan ima obrok zajedno, gdje se pokušavamo i družiti te razgovarati s djecom, vidjeti kako je tko proveo dan.

Nakon toga neka djeca ima određene aktivnosti, a onima koji ostaju doma ponudimo neku zanimaciju. Ponekad je to crtić, ponekad priča, ponekad se hrvamo i borimo, ponekad izvodimo gluposti, odemo do parka i slično. Starija djeca imaju određena zaduženja po kući, jer od malih nogu ih učimo da sudjeluju u kućanskim poslovima. Svakodnevne radosti imamo i kad se prije spavanja mazimo u dječjoj sobi, kad se skupa pomolimo.

‘Žudio sam za živim odnosom s Bogom’

Koje je značenje vjere u vašem životu?

Vjera zauzima velik dio mog života. Još od malih nogu kada me baka vodila na misu i s njom sam se svakodnevno molio. Ona mi je prenijela vjeru i tumačila Sveto pismo. Dolaskom na studij u Zagreb, upoznao sam suprugu i skupa smo ušli u zajednicu i mogu reći da me preko toga Bog spasio, jer sam već posustao od odlazaka na nedjeljnu misu. Bio sam žedan nečeg puno konkretnijeg, što sam dobio u zajednici, jedan živi odnos s Bogom koji me ljubi ovakvog kakav jesam i to me spasilo. Zato sam se i odlučio na Logoterapiju kao psihoterapijski pravac, jer je Viktor Frankl vratio duhovnost kao jednu od tri temeljne sastavnice čovjeka. Čovjek je duhovno biće i kao takav nikad se neće do kraja moći ispuniti ovozemaljskim stvarima, jer nam je u srcu pohranjena ta čežnja za Bogom, za našim duhovnim stvoriteljem. Odrastao sam uz samohranu majku, oca se nisam niti sjećao, iako me do četvrte godine posjećivao.

Danas pokojni župnik Alojzije Žlebečić me kada sam imao 24 pitao što bih promijenio u životu. Rekao sam da bih volio da sam odrastao i s ocem.Na njegov poticaj tada, uz pomoć brata, potražio sam oca i stupio sam s njim u kontakt. No trebalo mi je još 13 godina da se zapravo i upoznamo. Morao sam otići k njemu, nisam više mogao čekati da on dođe k meni. Najviše su mi Bog i braća iz zajednice davali snage da ne posustanem, jer smo se nekoliko puta tijekom tih godina trebali vidjeti, no on bi svaki put otkazao. Kad smo se konačno sreli, bio je to jedan divan susret, u kojem smo prvo plakali pa pričali. I dan danas smo ostali u kontaktu.

Koliko vam znači obitelj i očinstvo? Jesu li nove generacije svjesne važnosti ovih vrijednosti? Koji su razlozi krize očinstva?

Mogu reći da je obitelj i očinstvo nešto na što sam najviše ponosan i Bogu zahvalan. Nije uvijek sve idealno i na svom mjestu, no kada sjednemo svi skupa za stol vidim koliko sam bogat čovjek. Koliko bih trebao još više biti zahvalan Bogu na ženi i djeci. Pogotovo ženi koja je svih petero djece rodila carskim rezom i na jedan način riskira svoj život da bi drugi donijela na svijet. Mlađim generacijama trebaju uzori na koje se oni mogu ugledati, da vide nečiji život i pomisle da i oni mogu to isto. Da i oni požele to isto. Nisam sposobniji i bolji od drugih da mogu s petero djece. No kako su djeca dolazila, uz njih sam puno učio. Vidim da nam često pristupaju roditelji u parku, koji imaju jedno ili dvoje djece, pa se nećkaju bi li išli na još koje. Traže ohrabrenje i jednu riječ koja će im prevagnuti. Svjedočenje vlastitim životom, to je ono što treba danas ljudima. Da vide da se može. Nije lako, pogotovo kad su bolesni. No da je sto puta divnije biti dijelom velike obitelji, to sigurno.

‘Mladi odgađaju brak jer nemaju dobre uzore’

Zašto se mladi danas teže odlučuju na brak i djecu? Što savjetujete parovima na tečaju priprave za brak?

Pravo pitanje jest to kakvu sliku obitelji oni nose u sebi. Koliko su oni zadovoljni odnosnom koji su njihovi roditelji imali prema njima? Tko su im uzori? Koga prate na društvenim mrežama? Nikad prije kao ljudi nismo imali sve ovako dostupno, a nikad nije bilo teže odvažiti se na zasnivanje obitelji. Mladi često navode da ne žele djecu zbog velike nesigurnosti u svijetu, klimatskih promjena, pa ih mediji straše cijenom uzdržavanja djeteta do 18 godine i slično. Postali smo kao društvo jako komotni i egocentrični. Danas ljudi ne vide smisao u tome da imaju djecu. Sve su pomaknuli na starije godine jer im se usađuje ovaj individualistički duh. Mladi nisu ohrabreni ući u brak jer nemaju dobre uzore, jer im se servira da ulaskom u brak nečiji život završava, da postaje sve teško, da počinju brzo problemi i slično. Sve to narušava sliku braka.

Često u svojim predavanjima stavljam naglasak na to da je brak živi organizam. Da ga treba svakodnevno paziti, inače će krenuti nizbrdo, pogotovo kad dođu djeca jer tada postoji opasnost da prestanemo biti muž i žena, a postanemo odgojitelji vlastite djece.  Pokušavam im dati jednu realnu sliku, da samim ulaskom u brak mi ne postajemo bolji kao ljudi, već to treba biti produkt našeg osobnog rasta i razvoja. Savjetujem im da dobro odvagnu osobu za koju se žene i udaju, da budu svjesni da je u braku potreban kompromis i dogovor, te reći oprosti i kad misliš da nisi „više“ kriv. Sve je dobro dok sve dobro ide, no kad krenu problemi, tada se vidi od čega smo napravljeni. Nema savršenog braka.

‘Ljubav se umnaža većim brojem djece’

Koji problemi danas najviše muče roditelje? Naime, danas se često ‘primjećuje’ hiperaktivnost kod djece. Koliko je stvarno riječ o dijagnozi, a koliko o situaciji unutar obitelji?

Savjetujem ih da se što bolje povežu s djecom, da nađu vremena za sebe i za njih. Da ne prate toliko što im se savjetuje na društvenim mrežama, nego da smanje vrijeme pred ekranima i da budu prisutni u životima djece. Roditelji žele poslušnu djecu koja se ne bune, koja ih neće izluđivati, a za 20 godina žele da im djeca budu samostalna, sposobna, da imaju svoj stav i da budu ljudi koji brinu o sebi. Mi danas moramo odgajati djecu na način kao da ih odgajamo za život i to je ono što je teško. Ta dugoročnost odgoja.

Hiperaktivnost je pomodna dijagnoza, a mi u stvarnosti vidimo djecu koja imaju problema s pažnjom i koncentracijom bez organskog uzroka. Djeca žive užurban život uz puno ekrana, do razine ovisnosti. Igranje igrica ih dodatno podražuje tako da su oni svakodnevno u dopaminskim krizama gdje moraju udovoljiti svojim potrebama – kao pravi ovisnici. A vidite da su to inače „normalna“ djeca kojoj su čitanje lektire i školske obaveze potpuno usporena aktivnost i nezanimljiva.

Na kojim projektima još radite i koji su vam planovi za dalje? 

Radim na izdavanju moje prve knjige, koja je pisana kao skup životnih lekcija koje će nam pomoći na putu osobne transformacije, s puno živih primjera iz mog života te puno terapeutskih priča interpretiranih na moj način, kroz životno i profesionalno iskustvo. To je nešto čemu sam posvećen zadnje tri godine, uz redovito pisanje članaka. Bit će to knjiga koju ne želite propustiti, u kojoj možete za sebe dobiti određeno usmjerenje kroz život, gledajući kako sam se borio s izazovima svog života.

Planovi su da se više profesionalno usmjerim kao motivacijski govornik, jer to je nešto u čemu uživam. Vidim da publika s mojih predavanja ide jako zadovoljna. Vođenje radionica je nešto u čemu jako uživam i na tom polju ću se pokušati također više usmjeriti. Tu je i prodaja stana i preseljenje u kuću, kako bi obitelj lakše disala i imala više mjesta.

 Za kraj, koju biste poruku poslali mladima? 

Na kraju života nitko ne žali što nije ostao još koji dan na poslu, što nije češće išao u teretanu ili vozio bicikl. Većina ljudi žali što nije više vremena provela uz svoju obitelj, što nisu išli na još jedno dijete kada su htjeli, a mislili su da neće moći. Nikad neće biti pravo vrijeme za imati više djece. Danas vlada veće blagostanje nego ikad, sve nam je dostupnije neko ikad prije, a opet nismo nikad bili više obeshrabreni imati više djece. Nemojte gledati na djecu kao na trošak vremena i novca, kroz neprospavane noći i brige koje nam zadaju. Gledajte na njih kao na blagoslov od Boga, na sreću koja nam je dana da u njoj uživamo svaki dan. Ljubav se ne dijeli na više djece, ona se umnaža većim brojem djece!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/Linda Čuljak