Na ovaj poseban dan, 22.listopada, obilježava se Europski dan gluhosljepoće; za cijelu Europsku zajednicu gluhoslijepih posebno treba istaknuti važnost  priznavanja gluhosljepoće kao zasebne kategorije invaliditeta,  kako bi im se osigurale jednake mogućnosti te stvarno provođenje i poštivanje prava gluhoslijepih osoba, na način kako je to zajamčeno u Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Tajana Uzun profesorica je engleskog jezika i književnosti i pedagogije te je u Hrvatskom savezu gluhosijepih osoba Dodir više od deset godina. 

Zamolili smo je da nam kaže nešto više o tome.

“Ja sam u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir više od 10 godina i prošla sam razna radna mjesta, od prevoditelja za gluhoslijepe, koordinatora Službe podrške za gluhoslijepe osobe, voditeljice edukativnih programa do voditeljica ureda i programa i projekata. Trenutno radim na poslovima voditelja programa i projekata i voditeljice ureda.

“Kao čujuće dijete rođeno u obitelji gluhih i gluhoslijepih, od malena sam bila izložena hrvatskom znakovnom jeziku kao načinu komunikacije. S bakom i djedom koji su potpuno gluhi komunicirala sam isključivo znakovnim jezikom, a s majkom koja unatoč oštećenju sluha vrlo dobro govori, koristila sam i govorni hrvatski jezik i ponekad uz to i koristila znakove u komunikaciji“, rekla je Tajana Uzun. 

Istaknula je i kako je važno reći to da je hrvatski znakovni jezik – jezik za sebe i nema veze s hrvatskim govornim jezikom. “On ima svoju gramatiku i svoje načine na koji se slažu znakovi u rečenici. Ne prati gramatiku hrvatskog jezika. Također je važno reći da ne komuniciraju svi gluhi hrvatskim znakovnim jezikom“, naglasila je.

Također Tajana nam je objasnila i kako postoje različiti načini komunikacije kojim se gluhi koriste, a o tome koji način komunikacije će odabrati ovisi o tome kada im je nastupilo oštećenje sluha i u kojim uvjetima su odrastali, tj. jesu li bili izloženi hrvatskom znakovnom jeziku od samih početaka ili ne.

“Tako su primjerice moji baka i djed koji su od rođenja gluhi koristili izvorni hrvatski znakovni jezik za komunikaciju s okolinom, dok su recimo majka i teta koristile i hrvatski govorni jezik, i hrvatski znakovni jezik i kombinaciju ostalih sustava komunikacije koje postoje. Svi načini komunikacije navedeni su u Zakonu o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije“. 

Susretanje s predrasudama

Zanimalo nas je i je li Tajana kao dijete prvo usvojila govorni ili znakovni jezik.

“Paralelno sam usvajala i jedan i drugi. Živjela sam s u istom kućanstvu s bakom i djedom koji su potpuno gluhi i koristili su hrvatski znakovni jezik za komunikaciju, dok mi majka ima ostatke sluha te se podjednako dobro služi hrvatskim znakovnim jezikom i hrvatskim jezikom. S majkom sam u djetinjstvu govorila, s bakom i djedom znakovala. 

Osobe s invaliditetom nerijetko su suočene s različitim predrasudama. Tajana je za naš portal objasnila s kojim problemima i predrasudama  se najčešće susretala u svakodnevnim životnim situacijama.

“U djetinjstvu sam se sramila svoje obitelji i činjenice da je  ‘drugačija’. Neka su mi se djeca rugala i to me pogađalo. Sjećam se da sam baki jednom ispričala kako mi se djeca smiju zato je ‘mašemo rukama’ i baka zbog toga više nikada nije htjela sa mnom razgovarati na ulici, da nas netko ne vidi. Svaki put kad bi joj krenula nešto znakovati, samo bi mi spustila ruke i mimikom lica dala do znanja da ćemo doma razgovarati. Nije htjela da mi se više rugaju. Poslije mi je bilo baš žao, pogotovo kad sam prerasla taj sram i shvatila da mogu biti samo ponosna, željela sam komunicirati bez skrivanja, no onda se nije dala. Znakovala je sa mnom samo kod kuće“, dočarala nam je tužnu činjenicu susretanja s predrasudama koja naročito pogađa u mlađoj, odnosno dječjoj dobi. 

“Od ostalih predrasuda, mogu istaknuti one s kojima se moji susreću i dan danas. A to je kada idu obavljati sami neke svakodnevne poslove, primjerice trgovina, banka.. Kada kažu da ne čuju i mole da im se ponovi, onda svi počnu obično vikati što kod gluhih apsolutno ne pomaže. Potrebno je samo sporije i razgovjetnije izgovarati riječi i održavati kontakt s očima, a ne govoriti dok vam je pogled usmjeren na nešto drugo. Ako pak kažu da su gluhi, onda obično sva komunikacija prestaje – ljudi se niti ne trude uspostaviti komunikaciju. A ako tek kažu da su gluhoslijepe, tada više nikome ništa nije jasno. Izazovno je u svakom slučaju, no moji svi su borci i bore se svakodnevno i to vrlo uspješno“, rekla je naša sugovornica. 

Kako pomoći gluhoslijepim osobama?

Tajana Uzun nam je objasnila i na koji način bi se u društvu mogla na neki način poboljšati situacija i olakšati život osobama s invaliditetom, ali i konkretno gluhoslijepim osobama?

“Gluhoslijepim osoba prije svega treba kvalitetna podrška. Oni mogu sve ako imaju mogućnost komunikacije s okolinom. Naime, gluhoslijepim osobama najveći problem je komunikacija i kretanje zbog istovremenog oštećenja i vida i sluha u različitim intenzitetima. Da bi kvalitetno sudjelovali u svakodnevnom životu potrebna im je podrška koja odgovara njihovim potrebama – u vidu prevoditelja ili intervenora za gluhoslijepe osobe.

Intervenori su osobe koji pružaju podršku u neformalnim životnim situacijama, moraju znati sve načine komunikacije koje gluhoslijepa osoba koristi i kako pravilo pružiti podršku u kretanju. Prevoditelji za gluhoslijepe također moraju poznavati sve načine komunikacije gluhoslijepih osoba, no na puno većoj razini s obzirom na to da oni pružaju podršku u službenim situacijama, primjerice u zdravstvenim okruženjima, na sastancima i slično“. 

Kada smo se već dotaknuli teme zdravstva, zamolili smo je da nam kaže i što s gluhoslijepim osobama kada je u pitanju zdravstvena skrb, kako se gluhoslijepe osobe snalaze u takvim situacijama te kako komuniciraju sa zdravstvenim osobljem.

“Izazova ima u svakom području, pa tako i u zdravstvu. Zato i Savez Dodir ima dosta projekata usmjerenih upravo na to područje u cilju edukacije zdravstvenih djelatnika i osiguravanja kvalitete pristupa gluhoslijepim pacijentima. Često radimo edukacije na kojima govorimo o tome koje su komunikacijske potrebe gluhoslijepih pacijenata i kako im se treba pravilno pristupiti te kako ispravno komunicirati uz podršku prevoditelja. Naime, često se prevoditelj brka s članom obitelji, nastoji se komunicirati s njima umjesto s pacijentom, govori se prevoditelju da van ordinacije objasni nešto gluhoslijepoj osobi i slično…“

Uloga države i njezin odnos prema osobama s invaliditetom

Zamolili smo i komentar na odnos države prema osobama s invaliditetom, te jednu od glavnih problematika s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, a to je – zapošljavanje.

“Odnos države prema osobama s invaliditetom ne bih komentirala. Samo bih rekla da jako puno usluga koje bi trebale biti na državnoj razini udruge preuzimaju na sebe te ih financiraju kroz projekte što ne bi smio biti slučaj. Primjerice, samo pravo na prevoditelja i podršku ne bi smjela biti usluga koju je moguće ostvariti isključivo kroz projekt.  

Kada je u pitanju zapošljavanje gluhoslijepih osoba, većina gluhosijepih osoba bila bi radno sposobna da imaju mogućnost za prevoditeljem koji će biti uz njih puno radno vrijeme. No najčešće tu uslugu nemaju pa postaju primatelji socijalne pomoći umjesto da doprinose društvu svojim radom kao i svi ostali“, rekla nam je Tajana Uzun.

Katarina Jurilj – voditeljica edukacija u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba

Katarina Jurilj je voditeljica edukacija u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba “Dodir”, a njezin posao obuhvaća koordinaciju tečajeva hrvatskog znakovnog jezika u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba.

Katarina nam je objasnila detaljnije hrvatski znakovni jezik te nam je rekla da je on izvorni jezik zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj. Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj 2015. godine priznat je kao samosvojan jezični sustav koji posjeduje vlastita gramatička pravila te je, kao takav, u potpunosti neovisan o jeziku čujućih osoba. Time je hrvatski znakovni jezik postao jedan od oko 130 znakovnih jezika koji su danas priznati u svijetu. 

“Unatoč tomu, i danas se hrvatski znakovni jezik suočava s različitim predrasudama poput mišljenja da je riječ o vizualnoj reprezentaciji govornog jezika, pa sve do njegova poistovjećivanja s pantomimom. Znakovni jezici, pa tako ni hrvatski znakovni jezik, nisu pantomima. Znakovni jezici posjeduju složenu i uređenu gramatičku strukturu kakva u pantomimi ne postoji. 

Također, misliti da je hrvatski znakovni jezik vizualna reprezentacija govornog jezika je – pogrešno. Drugim riječima, nagluhe, gluhe i gluhoslijepe osobe koriste se i drugim sustavima komunikacije. Jedan je od njih simultana znakovno-govorna komunikacija, vrlo rasprostranjena. Riječ je o obliku komunikacije u kojem se istovremeno koriste dva jezična sustava: govorni i znakovni.

Od znakovnog je jezika posuđen leksik (znakovi), a od govornog jezika njegova gramatika, odnosno redoslijed znakova u rečenici praćeni su gramatičkom strukturom govornog jezika. Osim toga, simultanoj znakovno-govornoj komunikaciji nedostaje facijalna gramatika, a koja u znakovnim jezicima prenosi gramatičke informacije“, objasnila je Jurilj. 

Tečaj znakovnog jezika

Ono što nas je posebno zanimalo je tko sve i kada može upisati tečaj. Nadalje,  koliko tečaj traje i kolika je zapravo danas zainteresiranost za to.

“Tečaj mogu upisati osobe s navršenih 16 godina. Budući da tečaj hrvatskog znakovnog jezika prati akademsku godinu, prijave i upisi vrše se tijekom rujna, a nastavni dio tečaja započinje početkom listopada i završava tijekom lipnja. Tečaj se sastoji od četiri semestra i traje dvije godine. Uvjet za upis u sljedeći semestar jest uspješno položen prethodni semestar. Po završetku dvogodišnjeg tečaja polaznik stječe osnovno znanje o poznavanju hrvatskog znakovnog jezika. Za posao prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika potonji tečaj nije dostatan, potrebne su dodatne kompetencije, odnosno pohađati dvogodišnji tečaj za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika“, istaknula je Jurilj te dodala kako je zainteresiranost polaznika za učenje hrvatskog znakovnog jezika u stalnom porastu.

“Iz godine u godinu bilježimo sve više upita o provedbi tečaja, kao i veći broj upisanih polaznika u svim gradovima u kojima provodimo tečaj. Najveća je zainteresiranost među studentima društvenog ili humanističkoga usmjerenja, ali i među osobama koje su imale priliku susresti se, pa čak i ostvariti komunikaciju s gluhom ili gluhoslijepom osobom, a koja je najčešće bila tek djelomično uspješna. U želji da saznaju i nauče više, pa i da sljedeći put komunikacija bude efikasnija, odlučuju se na pohađanje tečaja“.  

Diskriminacija gluhoslijepih osoba

Jurilj nam je nadalje otkrila s kojim problemima ili čak predrasudama se najčešće susretala u svakodnevnim situacijama. 

“Kao prevoditelj za gluhoslijepe osobe susrećem se s nizom problema. Prije svega, još uvijek ima onih koji ne poznaju ili se čak prvi put susreću s terminom ‘gluhoslijepa osoba’ Slijedom toga, ne poznaju uopće ulogu prevoditelja za gluhoslijepe osobe. Tijekom prevođenja nerijetko se događa da se osoba obraća isključivo meni, govoreći pritom o gluhoslijepoj osobi u trećem licu, najčešće nesvjesni da ga na taj način ignoriraju, ali i diskriminiraju. Ili, pak, zbog trenutačne pandemijske situacije s koronavirusom, odbijaju ili zabranjuju da budem u blizini svog gluhoslijepog korisnika tijekom obavljanja određene djelatnosti, govoreći mi da će samostalno ostvariti komunikaciju s njim. Smatram da je komunikacija, a svakako ona učinkovita, ipak nije moguća bez prisutnosti prevoditelja“, posebno je istaknula naša sugovornica. 

Kao glavni problem s kojima se bore gluhoslijepe osobe istaknula je čak neke uobičajene, svakodnevne aktivnosti koje su njima, nažalost dosta otežane.

“Gluhoslijepe osobe spadaju među najranjivije skupine osoba s invaliditetom. Riječ je o osobama koje imaju istovremeno oštećenje sluha i vida, do te mjere da trebaju stalnu pomoć i podršku intervenora ili prevoditelja kojih u Hrvatskoj kronično nedostaje. 

Mnogim gluhoslijepim osobama odlazak u trgovinu, doktoru, frizeru, posjet javnim institucijama ili samo komunikacija s drugim osobama nisu mogući bez prisustva intervenora ili prevoditelja. Zbog istovremena oštećenja sluha i vida, gluhoslijepe osobe žive u dvostrukoj izolaciji, a odnedavno i u trostrukoj izolaciji. Oštećenje vida onemogućuje gluhoslijepim osobama samostalno kretanje ulicama grada, a nekima čak i ulicom u kojoj žive. Također, ne mogu vidjeti što se oko njih događa, a zbog oštećenja sluha ne mogu niti čuti“, objasnila je Jurilj.

“Gluhoslijepe osobe tako ne znaju što se događa u njihovom susjedstvu. Da bi uopće mogli nešto saznati potreban im je intervenor ili prevoditelj kojeg ne mogu uvijek dobiti kada i koliko žele jer ih nema dovoljno“, dodala je. 

Istaknula je da je problem pojačan pojavom pandemije.

“Pojavom pandemije korona virusa gluhoslijepe osobe nalaze se u još većoj izolaciji, kretanje i druženja stavljena su pod ograničenja. U vrijeme izričitog socijalnog distanciranja, potreba za intervenorom i prevoditeljima još je više naglašena. Poput drugih, i oni su zabrinuti za svoje zdravlje, plaše se potencijalne zaraze, stoga im je potrebna stalna pomoć i psihološka podrška, a koje primaju upravo dodirom ili blizinom. Ono malo vremena koje su im intervenori ili prevoditelji mogli pružiti prije pandemije, sada je svedeno na minimum“, upozorila je naša sugovornica.  

Kvaliteta života osoba s invaliditetom u većim gradovima u usporedbi s manjim sredinama

Za kraj smo željeli saznati je li osobama s invaliditetom kvaliteta života bolja u većim gradovima? 

Jurilj je objasnila kako život u većem gradu svakako nudi bolje i raznovrsnije mogućnosti osobama s invaliditetom za kvalitetniji život. Mogućnosti su za školovanje bolje, a za posao raznovrsnije. Također, i prevoditelji su dostupniji u većim gradovima. Gluhoslijepoj osobi u manjem ili malom mjestu koje je podosta udaljeno od većeg grada život je jednoličan, bez aktivnosti i događanja, zatvoreni su u svojoj kući s minimalnim ili baš nikakvim doticajem s vanjskim svijetom. 

Gluhoslijepe osobe, istaknula je Jurilj, koje žive u većim gradovima međusobno se druže ili okupljaju u svojim matičnim udrugama, a baš na takvim okupljanjima i druženjima bave se raznim aktivnostima, ali i doznaju nove aktualnosti. 

Također otkrila je na koji način bi se u društvu mogla na određeni način poboljšati situacija i olakšati život osobama s invaliditetom, ali i konkretno gluhoslijepim osobama?

“Polazeći od poznate krilatice da je znanje moć, smatram da je jedini učinkoviti način učiti jedni druge. Druge upoznavati sa svijetom gluhosljepoće, a oni stečenim znanjima poboljšavati životne uvjete gluhoslijepim osobama. Savez ‘Dodir’ od samih početaka nastoji nizom edukacija namijenjenih javnosti osvijestiti o postojanju i životu gluhoslijepih osoba, i do danas radimo na tome, a najprepoznatljiviji smo upravo po tečaju hrvatskog znakovnog jezika“, zaključila je Jurilj za portal Generacija. 

Bjonda Lučić

Foto: Matija Šimunić-Hrvatski savez gluhoslijepih Dodir

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.