U četvrtak ujutro sestra s odjela dječje onkologije na Kantridi nazvala je Dijanu Brnčić. Rekla joj je da je profesorica poručila da danas sluša Radio Rijeku. Profesorica na koju je mislila je Jelena Roganović, predstojnica Odjela za onkologiju i hematologiju u Dječjoj bolnici Kantrida, koja je liječila Milu Rončević. Milin otac Marin u svakom joj se javnom istupu zahvaljivao, rekavši čak da bi joj trebalo podići spomenik pokraj Bana Jelačića, tako da je ova samozatajna riječka liječnica čitav tjedan bila u središtu medijske pozornosti. U četvrtak je gostovala u jednoj emisiji i prisjetila se Matije, još jednog hrabrog djeteta kojeg je liječila.
“Prvi dio emisije profesorica je govorila o Milinu liječenju, službeno, medicinski. Na kraju, voditeljica ju je pitala ima li kakvu glazbenu želju. Rekla je: ‘Nemam ja osobno, ali uime cijelog Odjela željela bih naručiti ‘Heroj ulice’ od Prljavog kazališta. To je postala himna našeg Odjela, u spomen na našeg Matiju, koji je postao simbol hrabrosti i borbe djeteta oboljelog maligne bolesti”, priča Dijana Brnčić za Jutarnji list.
Matija Katalinić Dijanin je sin koji se liječio na spomenutom odjelu, a lani je, 26. travnja, preminuo. Imao je samo 17 i pol godina. “Heroj ulice” bila je, naravno, njegova najdraža pjesma.
Nakon što je počela humanitarna akcija prikupljanja sredstava za liječenje Mile Rončević u Philadelphiji, Matijina majka obratila se riječkom Novom listu i zamolila ih da objave pismo, njezinu dirljivu zahvalu Odjelu za onkologiju i hematologiju, u kojem po nekoliko rečenica posvećuje svakome ponaosob, od profesorice Roganović do sestara i spremačica.
Riječi jedne majke koja je ostala bez sina i osjetila potrebu javno istaknuti humanost, požrtvovnost i profesionalnost bolničkog osoblja u eri društvenih mreža i portala koji se njima hrane, postale su viralni hit. Iza tog teksta stoji osobna tragedija iz koje je, pak, proizašla neraskidiva veza s ljudima koji su čitav svoj život posvetili pomaganju djeci oboljeloj od zloćudnih bolesti. Ljudima koji se svakodnevno susreću i nose s tuđim osobnim tragedijama koje postaju i njihove, ali se, unatoč često lošim prognozama, nikada ne predaju.
“Većina ljudi ne razmišlja o dječjoj onkologiji. Iskreno, prije nego što se Matija razbolio, ja nisam ni znala da taj odjel postoji. Matija je tamo proveo gotovo dvije godine svojeg života. Dobro sam ih upoznala i ono što ja pamtim nisu suze, strah, očaj, za što, vjerojatno, svi misle da tamo prevladava. Ono što pamtim je smijeh. Smijeh koji dolazi iz soba, smijeh liječnica, sestara i malih pacijenata kada se s njima šale. Pamtim te razgovore o svakodnevnim stvarima koji nisu imali veze s bolešću”, priča za Jutarnji Matijina majka, i to u Školskoj sportskoj dvorani “Matija Katalinić” na Kastvu, koja je lani dobila ime po njezinu sinu.
‘Nijedno dijete neće trpjeti bol’
“Kada je umirao, Matija je svakome na Odjelu želio napisati pismo zahvale, ali bio je toliko slab od morfija, od bolova. Ni mjesec dana nakon što je umro, napisala sam ga ja i stavila na svoj profil na Facebooku. Nisam prije Matijine bolesti niti imala profil, on mi ga je pomogao otvoriti. Pismo sam još lani uokvirila i odnijela na Odjel, ali oni su toliko samozatajni da se nisu željeli time hvaliti. Sada, kada se dogodilo ovo s Milom, osjetila sam potrebu podijeliti ga sa svima i javila se Novom listu. Imam potrebu to svima reći, imam potrebu vikati na sav glas što mi se na tom Odjelu dogodilo”, priča.
Doista, prof. dr. sc. Jelena Roganović i njezina ekipa držali su se po strani sve dok je trajala akcija prikupljanja sredstava za Milino liječenje, odbijajući davati ikakve izjave. Tek kada je Mila s roditeljima otputovala u SAD, profesorica Roganović počela je razgovarati s novinarima.
“Kada sam je pitala hoće li mog Matiju jako boljeti, profesorica Roganović mi je odgovorila: ‘Mama, nema tog ministra u ovoj državi koji će voziti auto od 200.000 eura, a da će ijedno dijete na mom odjelu trpjeti bol’. Nikada neću zaboraviti te njezine riječi. Smijala se s nama, plakala je s nama, zvala je i izvan radnog vremena, i kada je bila na putu, i kada je bila doma, rano ujutro, da vidi kako je prošla noć, da pita treba li nam što”, priča Dijana Brnčić.
Uz profesoricu Roganović, Dijana je prostor posvetila svim ostalima koji su sudjelovali u Matijinu liječenju – dr. Rimcu, dr. Šerifi, glavnoj sestri Marini, sestri Kristini, sestri Jasenki, sestrama Nikolinama i Anama, Branki, Lani, Andreji, Eleni, Martini, Ljubi, Liviji, Tepši, spremačicama Dijani i Kristini, Doris i Mariji, fizioterapeutu Slavenu… Svi su ti ljudi postali njezina obitelj.
mšm/jutarnji list
Foto: FB
