Svi smo to vidjeli. Mala djeca u kafićima i restoranima, zalijepljena za ekrane. Bebe koje dobivaju mobitel čim zaplaču. Postalo je uobičajeno – gotovo normalizirano.
Roditeljima je to jednostavno i brzo rješenje za smirivanje nezadovoljnih mališana. Međutim, dugoročno, stvaraju podlogu za ovisnost o malim ekranima. Ali po koju cijenu?, piše Mamin kutak.
Već je pomalo dosadno ponavljati što sve pretjerano izlaganje ekranima uzrokuje – problemi s pažnjom, govorom, ponašanjem, snom, pa i pretilošću. Ipak, unatoč silnim istraživanjima, upozorenjima psihologa, logopeda, pedagoga… gotovo ništa se ne mijenja. Ili se čak pogoršava. Zašto? Jer mnogi roditelji vjeruju da se to njihovom djetetu neće dogoditi.
Vrijeme je da pogledamo što se zaista događa u dječjem mozgu.
Foto: Pixabay, ilustracija
Prve tri su ključne
Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga. Tada se stvaraju milijuni novih sinapsi, aktiviraju neurotransmiteri, razvija se osnova za buduće emocionalne, socijalne i kognitivne sposobnosti. U tom razdoblju mozak je posebno osjetljiv. I upravo tada – mnogi roditelji uvode mobitel kao sredstvo smirivanja.
Studije pokazuju da prekomjerna upotreba ekrana u najranijoj dobi može usporiti razvoj bijele tvari u mozgu – dijela ključnog za govor, samokontrolu, učenje, pažnju i komunikaciju. Sve više djece kasnije ima problema s ovim funkcijama. I nije teško povezati to s ranom izloženošću ekranima.
Posebno je zabrinjavajuće što ekrani, osobito animacije i videoigre, potiču naglo oslobađanje dopamina, kemijskog spoja koji stvara osjećaj ugode. Taj mehanizam može stvoriti rani obrazac ovisnosti – dijete postaje naviknuto na visoku razinu stimulacije i teško se prilagođava običnim, “sporim” aktivnostima poput igre, čitanja ili razgovora.
Foto: Pixabay, ilustracija
Mozak djeteta ne treba brzinu slike
Dugoročno, to može ozbiljno utjecati na razvoj prefrontalnog korteksa – dijela mozga odgovornog za donošenje odluka, kontrolu impulsa, planiranje i regulaciju emocija. Zvuči ozbiljno? Jer jest.
Ovo nije poziv na demonizaciju tehnologije. Tehnologija je tu, i korisna je – ali uz mjeru, vrijeme i nadzor. Ključno je da roditelji preuzmu odgovornost, informiraju se i postave zdrave granice.
Djeca ne trebaju ekran da bi bila sretna. Trebaju nas – našu prisutnost, kontakt, igru, razgovor i vrijeme. Jer mozak djeteta ne treba brzinu slike. Treba ritam života.
Foto: Pixabay, ilustracija
Koliko je ekrana previše za malu djecu?
Američka pedijatrijska akademija preporučuje najviše jedan sat dnevno izloženosti ekranima za djecu predškolske dobi. Ja bi to čak smanjila na 45 minuta jer nakon toga već postanu previše uronjeni u sadržaj.
Zašto ograničiti ekrane? Pretjerano korištenje malih ekrana može: usporiti razvoj komunikacijskih vještina, utjecati na pažnju, poticati ovisnost o virtualnom sadržaju, ometati emocionalni razvoj.
Savjeti za buduće trudnice: Poznati ginekolog otkriva što sve trebate znati
Roditeljske smjernice: Bez ekrana tijekom jela i prije spavanja; Ekrani nisu alat za umirivanje niti zamjena za igru i kontakt; Poticati igru s vršnjacima, kreativne aktivnosti, glazbu, sport i pokret. Ono što je važno naglasiti je da djeca najviše uče imitacijom. Zato budimo i sami primjer – odložimo mobitel, uključimo se u igru, razgovarajmo, stvarajmo uspomene izvan ekrana.
Iva Brčić
Foto: Freepik
