Ljubici Gregurić iz Roviške u Banovini, uz epicentar prošlogodišnjeg potresa – uništeno je cijelo gospodarstvo. No, njezina je tragedija još veća, s dvoje djece sama brine o čak 30 goveda.
“Izgledalo je strašno, izmicalo se tlo pod nogama, padali su crijepovi”, prisjeća se Ljubica. Sve je trajalo dvadeset sekundi, a njoj se čini kao da je trajalo sat vremena. Njezina kuća dobila je crvenu naljepnicu, pa su smješteni u kontejner.
“Navikne se čovjek na manji prostor, bitno da su svi zajedno”, kaže Ljubica za HRT.
A Gregurići bi sigurno lakše živjeli negdje u gradu, u stanu, da nije krava. U štali ih je tridesetak. Sve do lani proizvodili su mlijeko, ali im se to kažu više ne isplati. Cisterne su ih zbog udaljenosti farme od glavne prometnice zaobilazile, previše je posla, a cijena je mlijeka nikakva. Stoga su u rujnu pretprošle godine umjesto proizvodnje mlijeka prešli na jednostavniji sustav krava-tele.
“Sve je to super, od malih nogu radim. Četvrti razred osnovne sam bio kad sam prve godine 30 hektara pokosio, posušio, zgrnuo i dovezao sa svojim roditeljima”, priča sin Josip. Ne znamo hoćemo li nastaviti dalje, puno smo novaca uložili u mehanizaciju. Da nije toga, vjerojatno bi od svega toga odustali, dodaje.
“Pa puno je posla, 24 sata smo na obavezama, uvijek nešto iznenada iskrsne”, kaže kći Marija. Ona je studentica pete godine Učiteljskog fakulteta koji je zbog potresa izmješten u Lekenik. Dosta putuje, često i do Zagreba i kaže – teško je sve uskladiti.
Otac ove obitelji preminuo je lani u ožujku. Imali su tada dvostruko više stoke. Morali su dio prodati ali neće odustati, tvrdi Ljubica. Kaže kako sin Josip ima velike planove. A on naglašava kako ih drži zajedništvo i rad na koji su navikli. Teško je bez oca, dodaje kaže Marija. koji ga je sve naučio, kaže.
“Pa nije to lak posao. Kao majka htjela bih da mi djeca lakše žive, ali kad vidim koliko to oni vole, posebno moj sin koji kaže da se odmara u tom poslu u poljoprivredi, na zraku – tko sam ja da im branim. Ja sam tu i uvijek ću pomoći koliko mogu, a on je ipak taj koji to sve diktira”, kaže Ljubica.
Bore se Gregurići za svaku tonu stočne hrane. Sijeno su još prije potresa skladištili u štaglju nedaleko od kuće. Štagalj je nakon potresa srušen, dio sijena su spasili, dvadesetak bala još i dan danas trune na kiši.
“I hvala svakome na svakoj pomoći tko da nešto, da se nešto izgradi. Kao objekti koje su ljudi gradili – svaka čast svakome na tome. Mi i svi drugi ovdje puno smo im zahvalni na tome”, kaže Josip.
mšm/hrt
Foto: Screenshot/hrt
