Velike obitelji s četvero ili više djece danas su rijetkost. Većina parova odlučuje se na jedno ili dvoje djece, a razlozi su često ekonomske prirode. No, upoznali smo obitelj iz Zagreba koja se nije vodila financijskom računicom, a imati veliku obitelj za njih je blagoslov i pravo bogatstvo. Breza (37) i Berislav (37) Paić prvo dvoje djece dobili su još za vrijeme studija. Iako je već bila majka, Breza je uspješno završila studij arhitekture. Kako joj se obitelj povećavala nije mogla u potpunosti ostvariti karijeru u struci, no ostvarila se u pjevanju – hobiju koji jednog dana namjerava pretvoriti u vlastiti posao. Breza nam je predstavila svoju obitelj i otkrila kako planira spojiti arhitekturu i glazbu u svoj mali startup, s kojim se sve izazovima susreće kao majka četvero djece, ima li društvo predrasuda prema velikim obiteljima, kako pronalazi vrijeme za sebe i tko joj je najveći oslonac i podrška.

-Jesi li oduvijek željela imati veliku obitelj?

Odrasla sam u obitelji s troje djece, a moj muž Bero u obitelji s četvero, tako da je i nama oduvijek bilo “normalno” zamišljati da ćemo jednog dana imati troje ili četvero djece. Naravno, kad smo postali roditelji dvoje male djece i u stvarnosti iskusili svu zahtjevnost roditeljstva, nije se više činilo baš sigurnim da bismo se odlučili na još djece. No, za koju godinu Noa i Robin su dovoljno odrasli i shvatili smo da smo još jako mladi, te da imamo u izobilju svih resursa –  ljubavi, energije, financija i svega ostalog – da imamo još djece.

-Susrećeš li se s predrasudama i negativnim komentarima ili ljudi pozitivno reagiraju na tvoju obitelj?

Ne mogu reći da sam nailazila na izražene predrasude ili negativne komentare. Ponekad mi zna zasmetati što me ljudi u nekim krugovima znaju predstavljati na način – to je “ona što ima četvero djece”. Pritom mi se čini da sve druge osobine koje čine moju osobnost bivaju utopljene u tome da sam majka. Ili ljudi želeći reći nešto pozitivno kažu: “Uopće ne izgledaš kao majka četvero djece”. Kao da postoji neko pravilo kako bi one trebale izgledati i kao da bi trebale izgledati loše.

No, vjerujem da većina ljudi na to gleda sa simpatijama. Također, vjerujem da ima obitelji u krugovima u kojima se krećemo koje su se upravo i zbog našeg primjera odlučili na još jedno, možda treće ili četvrto dijete, jer su vidjeli da je to moguće I lijepo, suprotno onome što se često predstavlja u svijetu.

-S kakvim se sve izazovima susrećeš kao majka četvero djece?

Majka četvero djece susreće se s jednakim izazovima kao majka dvoje djece, samo dvostruko, ili majka jednog djeteta – četverostruko. Dva ili četiri puta više nereda, dva ili četiri put više međusobnih svađa i mirenja, dva ili četiri puta više hrane koju treba nabaviti ili pripremiti, dva ili četiri puta više pomaganja oko zadaća, dva ili četiri puta manje vremena za sebe…No, u konačnici i dva ili četiri puta više ljubavi i radosti. Osobno mi je najveći izazov pronaći modus u kojem bih mogla pomiriti obiteljski život i profesionalne afinitete, to jest, način da radim, ali u mjeri u kojoj to nije u koliziji sa zahtjevima života veće obitelji.

 

-Predstavi nam svoju obitelj.

Bero i ja smo  zajedno od 18. godine. Najstariji sin Noa ovih je dana upisao V. gimnaziju u Zagrebu – on je simpatični div filozof koji voli društvo i košarku. Robin ima 13 godina, tamnoput poput kakvog Brazilca, zvrkasti sportaš. Iskri je danas 7. rođendan, plavooka plavokosa ljepotica, ali zato šefica svima, koja od jutra do mraka ‘šalabajza’ s brojnim prijateljicama. I naša maza i priljepak – Istok, sitni četverogodišnjak, ali zato jako nadareni sportaš, budući Luka Modrić (smijeh).

-Obitelj je i svojevrsna žrtva. Jesi li ti morala nešto žrtvovati radi obitelji?

Teško je to reći, jer ne gledam na to tako. Naravno da se roditelji svaki dan odriču sebe i svojeg komoditeta i to nikome nije lako. No, u konačnici postajemo manje sebični i time i kvalitetniji ljudi, te više cijenimo tuđi trud i žrtvu, posebno vlastitih roditelja.  S obzirom na to da smo prvo dvoje djece imali još kao studenti, to je značilo i brzo “odrastanje” te svojevrsno odricanje od izlazaka, putovanja i bezbrižnog života naših vršnjaka. No danas, kada gledamo tu dvojicu “balavaca” od 15 i 13 godina, koji su gotovo kompletni ljudi, ne možemo se načuditi i nadiviti u kakve su divne osobe izrasli i vraća nam se uloženi trud i žrtva. No, iako sam s dvoje djece završila studij arhitekture, nisam uspjela ostvariti karijeru u tome, što bi vjerojatno bilo drugačije da sam rodila manje djece i da je to bilo puno kasnije.

-Kako usklađuješ posao i obiteljski život?

Najveći izazov i najveća želja mi je pronaći tu osjetljivu ravnotežu. Nikad me nije privlačila ili usrećivala ideja biti kućanica I posvetiti se isključivo djeci, a s druge strane bilo koja zahtjevnija karijera teško je spojiva s većom obitelji. Trenutno radim na tome da pokrenem svoj mali startup u kojem bih pružala usluge za koje sam školovana, to jest, arhitektura i glazba. Malo čudna kombinacija, zar ne? Ideja je da na tako radim ono što znam i volim u onoj mjeri u kojoj to meni i mojoj obitelji odgovara. Odlično je to što kroz formu obrta možeš registrirati različite djelatnosti. Tako bih mogla raditi dizajn interijera, ali i voditi tečaj pjevanja.

-Tvoj hobi je pjevanje. Osam godina educirala si se u Vokalnom studiju Bacchabundus kod prof. Mirele Brnetić. Uspijevaš li se baviti pjevanjem i kako pronalaziš vrijeme za sebe?

Iskreno, da nisam imala veliku profesionalnu pauzu zbog porodiljnog za treće i četvrto dijete, najvjerojatnije nikad ne bih taj svoj potencijalni talent razvila u pravu ljubav i umijeće. Realno, zaposlena žena s bilo koliko djece, jednostavno nema vremena za hobije, posebno ako to zahtijeva vježbanje, trud, razvoj. S obzirom na to da sam bila na porodiljnom imala sam vremena upisati školu pjevanja i raditi na razvoju tog svog talenta. Danas mi pjevanje znači jako puno – to je nešto kroz što se mogu najosobnije i najdirektnije izraziti te smatram da je to ono što zapravo trenutno najbolje radim. S obzirom na to da u svojoj situaciji nemam vremena za posao i hobi, želim od svog hobija napraviti posao.

-Tko ti je najveći oslonac i podrška?

Bez konkurencije – moj muž Bero. Uvijek i u svim situcijama. A bez stalne pomoći baka i teta, život bi nam bio puno teži.

-Što bi poručila mladim majkama koje se teško odlučuju na veliku obitelj?

Puno ljudi se zapravo boji živjeti. Vjeruju da su sposobni za puno manje nego što doista jesu. Žive u tuđim kalupima, oponašajući druge ljude jer nemaju odvažnosti vlastitim rukopisom ispisati svoj arak papira. Taj strah od života reflektira se i u podizanju obitelji. Ne tvrdim da je svačiji put imati veliku obitelj. No, pretjeruje se u čekanju da situacija bude “idealna”- stalni posao, vlastiti stan, psihička spremnost…Bero i ja nismo imali ništa od toga kada smo osnovali obitelj, a nikad nam u životu baš ničega nije nedostajalo.

Vlastiti stan nemamo niti danas, a živimo u lijepom velikom stanu koji povoljno unajmljujemo od Grada Zagreba. Poseban je izazov danas obrazovanim ženama kojima velika obitelj često znači odricanje od karijere, no tu treba dobro razmisliti je li ta karijera doista tako vrijedna, usrećuje li nas do kraja, i bi li se mogao pronaći način da se ostvari oboje. Smatram da obilje koje nam je potrebno za podići veliku obitelj leži u nama samima (odnosno, za nas u vjeri u Boga koji je neizmjerno obilje), a ne u stvarima i okolnostima oko nas.

Maja Šubarić Mahmuljin