Istraživanja pokazuju da 75 posto ljudi želi svoje posljednje dane provesti kod kuće, uz obitelj, a takvim obiteljima trebali bi biti dostupni mobilni palijativni timovi sastavljeni od liječnika, medicinske sestre, socijalnog radnika, psihologa, duhovnika i volontera, kazala je u razgovoru za Direktno.hr Blaženka Eror Matić, predsjednica udruge ‘Volonteri u palijativnoj skrbi La Verna’. Radi li država dovoljno po tom pitanju i kako bi se mogao poboljšati rad u tom području, odgovorila je u nastavku.
U razgovoru je istaknula da udruga pruža psihosocijalnu pomoć i podršku palijativnim bolesnicima koji svoje posljednje dane života žele provesti u svojim domovima uz svoju obitelj i onima koji su smješteni u ustanovama (Dom za starije Trešnjevka i Specijalnoj bolnici za plućne bolesti Zagreb). “Naš cilj je doprinijeti boljoj socijalnoj uključenosti palijativnih bolesnika, te pomoći članovima njihovih obitelji u očuvanju mentalnog zdravlja i nošenju s procesom žalovanja. Rad u udruzi temelji se na jednostavnoj, ali dubokoj želji – da nitko ne bude sam u najtežim trenucima života”, kazala je.
U udruzi podršku pružaju volonteri u domovima bolesnika te bolesnicima smještenima u ustanovama (Domu za starije Trešnjevka i Specijalnoj bolnici za plućne bolesti Zagreb). Također, uz volontere podršku pružaju i stručne osobe u sklopu savjetovališta i službe za podršku u žalovanju (u kući bolesnika ili u prostoru Udruge), a udruga provodi i besplatnu posudbu ortopedskih pomagala. “Zaposlene su tri stručne osobe (socijalna radnica i psihoterapeutkinja; profesorica filozofije i religijske kulture; te administrativna tajnica koja vodi i posudionicu). Uz njih, aktivno djeluje 54 educiranih volontera. Aktivnosti provodimo na području Grada Zagreba, a početkom ove godine pokrenuli smo i mrežu volontera u Otočcu (Ličko-senjska županija). Naši volonteri su srce udruge – oni unose ljudskost, vrijeme i toplinu u domove onih koji to najviše trebaju”, rekla je.
“Palijativna skrb nije luksuz – to je temeljno ljudsko pravo. Njezin je cilj ublažiti bol i druge tegobe, pružiti emocionalnu i duhovnu podršku te pomoći obitelji u brizi za bolesnika. Ona poštuje dostojanstvo i želje pacijenta, omogućuje miran i dostojanstven kraj života te naglašava važnost suosjećanja i humanosti u medicini”, naglasila je. “Iza svake brojke stoje stvarni ljudi – obitelji koje se svake noći same nose s teškim bolestima svojih najmilijih. Zato je važno da se država i društvo ozbiljnije posvete razvoju palijativne skrbi i osiguraju uvjete u kojima će teško bolesni i njihove obitelji imati dostojanstvo, skrb i podršku koju zaslužuju. U Hrvatskoj se pri domovima zdravlja ugovaraju timovi koje uglavnom čine samo liječnici i medicinske sestre. U gotovo polovici županija postoji samo jedan tim, a u 17 županija pokrivena je samo jedna smjena. Vikendom i noću obiteljima ne preostaje ništa drugo nego pozvati hitnu pomoć”, poručila je za Direktno.
‘Podrška nije namijenjena samo oboljelima’
Naglasila je kako timovi pokrivaju medicinske potrebe, dok za socijalna, psihološka i duhovna pitanja još uvijek ne postoje sustavna rješenja. “Poseban je izazov i činjenica da jedan tim teško može pokriti cijeli teritorij, osobito u većim županijama ili na otocima. U Hrvatskoj postoje samo dva hospicija – u Rijeci i Splitu – dok Grad Zagreb nema specijaliziranu ustanovu za palijativne bolesnike. Takve ustanove potrebne su i obiteljima koje same skrbe o bolesnima jer im je često potreban kratki predah od brige. Zalažemo se za osnivanje posebnih odjela za palijativnu skrb u sklopu bolnica, odvojenih od akutnih bolničkih odjela, gdje bi obitelji mogle biti uz svoje najmilije 24 sata dnevno i gdje bi se mogla pružiti cjelovita, humana skrb”, kazala je.
Podrška, kako je kazala, nije namijenjena samo oboljelima, već i njihovim obiteljima – jer bolest uvijek pogađa cijelu obitelj. “Kada čovjek oboli od neizlječive bolesti za koju se predviđa da će napredovati kriza je to koja pogađa ne samo njega osobno nego i svakog člana njegove obitelji te cijelu obitelj kao sustav. Ovakva situacija može dramatično mijenjati živote svih njih. I oni koji su oboljeli i oni koji o njima brinu te poslije ostaju u žalosti proživljavaju veliku krizu u kojoj trebaju podršku cijele zajednice. Posebno su teške situacije kada o bolesnom suprugu brine stariji i sam bolestan partner, kada obitelj ostaje bez roditelja koji ih je uzdržavao, ili kada roditelji skrbe o teško bolesnoj djeci. U svim tim trenucima, potrebna je podrška, razumijevanje i prisutnost drugih ljudi”, rekla je.
Foto: Pixabay, ilustracija
‘Naša je vizija da nitko ne umire osamljen’
Eror Matić je u nastavku razgovora kazala da je u 2020. pokrenut projekt ‘Začin ljubavi’ s ciljem da se na jedan pristupačniji način u javnosti otvaraju i prezentiraju ove teške teme kao što je bolest, smrt i umiranje o kojima se nerado govori, a svi ćemo se jednom s njima suočiti. “Želimo da se cijela zajednica što više senzibilizira za palijativne bolesnike i njihove obitelji kako u tim teškim trenucima bolesti i smrti ljudi ne budu zaboravljeni i potisnuti na marginu i prepušteni sami sebi. U sklopu projekta organiziramo štandove i javne akcije, poput onih na Cvjetnom trgu povodom Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi, u sklopu Gerontološkog tuluma ili ispred crkava u suradnji s pojedinim župnicima”, rekla je. Naglasila je kako na tim mjestima dijele informativne materijale, ali i začinsko bilje – simbolično, jer im slogan glasi: ‘Volonteri su začin palijative, a palijativa je začin društva.’
“Kao što začin jelu daje okus, tako i volonteri palijativnoj skrbi daju toplinu, ljubav i ljudskost. Palijativna skrb svojim pristupom čini društvo boljim i suosjećajnijim mjestom za život”, rekla je. Upitali smo ju u nastavku smatra li da država dovoljno radi po pitanju palijativne srkbi i kako bi se mogao poboljšati rad u tom području. “Država čini određene korake, ali smatramo da još uvijek ne prepoznaje dovoljno važnost podrške koju pružaju udruge poput naše — posebno kada govorimo o psihosocijalnoj podršci palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima i uključivanju volontera. Važno bi bilo da država izdvoji više sredstava za razvoj sustava palijativne skrbi te da unutar Ministarstva zdravstva postoji osoba koja bi bila zadužena isključivo za to područje. Oni koji svakodnevno rade na terenu imaju dragocjena iskustva i uvid u stvarne potrebe – važno je da postoji kanal kroz koji se te informacije mogu prenijeti u sustav i ugraditi u propise i procedure. Isto bi bilo korisno i u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, jer bi takva suradnja dodatno povezala zdravstvo i socijalnu skrb”, kazala je.
Što je s temom palijativne skrbi? Udruga koja brine o umirućima ukazala na važno pitanje
Kako bi se mogla unaprijediti palijativna skrb, sugovornica je naglasila da je potrebna stabilnija i dugoročnija podrška udrugama koje rade s palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima, a ne samo projektno. “Važna je i bolja povezanost između zdravstva, socijalne skrbi i civilnog društva te otvoreniji dijalog i zajedničko planiranje. Naša je vizija da nitko ne umire osamljen, već u ozračju ljubavi, mira i pažnje. Sve nas povezuje isti cilj – pomoći čovjeku u najosjetljivijim trenucima njegova života – i vjerujemo da se suradnjom može postići mnogo više. Prema procjenama temeljenima na međunarodnim iskustvima, u Hrvatskoj između 26.000 i 46.000 osoba godišnje ima potrebu za palijativnom skrbi. Udruga La Verna svake godine pruži podršku više od 800 osoba, a naši volonteri daruju više od 5.000 sati svoga vremena. Iza tih brojki stoje ljudi, priče, zagrljaji i trenutci u kojima netko nije bio sam – i to je ono što našem radu daje smisao”, rekla je.
Josipa Galić
Foto: Pixabay, ilustracija
