Petra (33) i Nikola Rundek (36) na prvi pogled djeluju kao sasvim običan bračni par, no njihova je priča sve samo ne obična. Oboje su gluhoslijepe osobe s različitom kombinacijom oštećenja vida i sluha: Nikola je potpuno slijep i nagluh, a Petra visokoslabovidna i nagluha. Ovaj mladi par izazvao je priličnu pažnju na društvenim mrežama kada je Nikola za suprugu u svibnju pokrenuo humanitarnu akciju ‘Petrino liječenje u Londonu’. Zagrepčanka Petra napokon je dobila dugo očekivani termin operacije vida (glaukoma) u Londonu i hitno je morala na put. Odaziv je bio nevjerojatan i u samo pet dana prikupljen je potreban iznos pa je Petra uspješno operirana već drugi put.

Unatoč teškoćama, oboje su uspješno završili školovanje i rade ono što vole. Petra radi u dječjem vrtiću Velika Gorica kao stručni suradnik edukacijski rehabilitator, a Nikola je korektor za brajicu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” na pripremi udžbenika za slijepe učenike. Uz posao, Nikola i izvanredno studira informatiku na Veleučilištu u Rijeci.

Upitali smo ih kako svakodnevno funkcioniraju u braku, gdje su se upoznali i zaljubili, jesu li se susretali s predrasudama, kako im je prošla integracija u obrazovni sustav, tko im je najveća podrška, kako je prošla Petrina operacija u Londonu i koji su im planovi za budućnost.

„Upoznali smo se još kao djeca 2000. godine na ljetnom kampu izviđača u Istri. U to su vrijeme naši roditelji stupili u kontakt s tadašnjom udrugom gluhoslijepih „Dodir“ tražeći informacije o ostvarivanju prava i obrazovanju. Budući da smo bili među mlađim članovima, udruga nas je obavijestila o nadolazećem kampu za koji smo se, ne znajući još jedno za drugo, odlučili“, započela je Petra i dodala kako je Nikola iz Svete Jane pa se nisu imali prilike viđati.

U idućim su godinama, istaknula je, ipak povremeno bili u kontaktu nalazeći se na kavi. Tek su se 2018. godine počeli više družiti, pa je tako počela i veza koja se 2020. pretvorila u brak.

„Danas živimo u svom stanu u Zagrebu za koji otplaćujemo kredit. Na sreću, oboje radimo i ako zanemarimo invalidnost, tipičan smo bračni par. Stalno nas pitaju kako funkcioniramo. Sve osobe s invalidnošću funkcioniraju na način koji im invalidnost dopušta. Ti se načini s godinama usvajaju i postaju normalna pojava tako da ju je teško prikazati kao nešto posebno“, istaknula je Petra.

No nekih razlika u njihovoj svakodnevici ipak ima.

„U slučaju sljepoće i slabovidnosti, kvaliteta obavljenog kućnog i svakog drugog posla mjeri se dodirom i sluhom, orijentacija i položaj tipki na nekim kućanskim uređajima obilježava se samoljepljivim točkicama. U svemu pak ostalom, funkcioniramo kao i svi drugi – pijemo kavu, idemo na posao, kuhamo ručak kad se vratimo s posla, nalazimo se s prijateljima“, napomenuo je Nikola.

Dodao je kako i u privatnom i profesionalnom životu koriste informatičku opremu koja se ni po čemu ne razlikuje od one koju koriste drugi ljudi.

„Ona je samo opremljena pomoćnim programskim ili fizičkim rješenjima koja nam pomažu. Na primjer, danas svaki mobitel ima čitač ekrana za slijepe i postavke povećanja za slabovidne i samo će ih ti korisnici uključiti dok oni kojima to nije potrebno, neće ni znati za njih. Isti je slučaj i s računalima. Koristimo računala s instaliranim programima za čitanje ekrana, odnosno za povećanje teksta. Osim tih programskih pomagala, koristimo i ona fizička – brajični redak koji sve na ekranu računala prikazuje Brajevim pismom i povećalo kroz koje se gleda uvećani prikaz nekog papira s tekstom“, naglasio je Nikola.

Budući da su oboje nagluhi, nose slušne aparate. Uz njih koriste i mikrofone s kojima su povezani te na taj način mogu slušati sugovornika u bučnom prostoru.

„Pomagala koja koristimo na poslu, dobivena su sredstvima za opremanje radnog mjesta koja daje Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Privatno se snalazimo sami. Na primjer, za slušne aparate trebamo izdvojiti i nekoliko tisuća kuna jer novčani iznos koji je propisan, a na koji imamo pravo svakih sedam godina, nije dostatan“, rekao je Nikola i dodao kako ni Petra ni on ne primaju osobnu invalidninu.

Petra: ‘Ostajalo bi mi malo vremena za druženje s prijateljima’

Iako su danas oboje uspješno završili školu i Petra fakultet, uključivanje u obrazovni sustav nije im bilo lako, a školovanje im je bilo različito.

Petra je bila uključena u osnovnu školu po redovnom programu, a poslije u gimnaziju i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

„Budući da je u to vrijeme inkluzija bila u početcima, nije mi bilo jednostavno jer tada nisu postojale prilagodbe nastavnih materijala i asistenti. U svemu sam ovisila o dobroj volji učitelja i ravnatelja, kao i pomoći prijatelja iz razreda“, istaknula je Petra i dodala kako je s obzirom na područje edukacijske rehabilitacije koje je upisala, a koje se bavi radom s osobama s invalidnošću, imala dobre profesore i kolege.

Nikola je pak završio osnovnu i srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” boraveći u domu koji je njegov dio.

„Nastavnici su u Centru prilagođavali materijale za učenike, pa s time nije bilo problema. Prije dvije godine odlučio sam upisati izvanredni studij informatike“, nadovezao se Nikola.

S obzirom na različitost školovanja, imali su različitu podršku.

„Zbog neprilagođenog nastavnog materijala i zato što nisam sve stizala prepisati s ploče, roditelji su mi morali pomagati nakon škole da nadoknadim propušteno. Išla sam i na izvannastavne aktivnosti te logopedsku terapiju, pa mi je ostajalo malo vremena za druženje s prijateljima. Kasnije su mi podrška bili profesori i kolege u gimnaziji i na fakultetu“, prisjetila se Petra.

Budući da su nastavnici Centra Nikoli i njegovim prijateljima prilagođavali nastavne materijale, on je imao više vremena za druženje. Također je išao na logopedsku terapiju.

„Tek smo kasnije shvatili da smo u isto vrijeme išli na logopedsku terapiju kod istog audiorehabilitatora, a nikad se pritom nismo sreli. Oboje smo povremeno imali podršku volontera udruge „Dodir“, današnjeg Saveza gluhoslijepih osoba „Dodir“. To je uglavnom bila podrška u svrhu upoznavanja grada i javnog prijevoza“, naglasila je Petra i dodala kako danas Savez „Dodir“ ima razvijeniji sustav podrške i pratnje te ju oboje povremeno koriste.

Osim što su članovi Saveza, u slobodno vrijeme Petra je i voditeljica Foruma gluhoslijepih žena, dok Nikola radi na novooformljenoj savezovoj sekciji naziva ReTeh za asistivnu tehnologiju, tiflotehniku i edukaciju gluhoslijepih osoba informatičkoj pismenosti.

Na naš upit jesu li se susretali s predrasudama okoline, odgovorili su:

„Tijekom školovanja imali smo ‘normalne’ reakcije djece na različitost. Predrasude su izraženije u općem poimanju društva prema osobama s invalidnošću, kad smo tražili posao. Petru su na jednom razgovoru pitali može li hodati, kad sami odlazimo liječniku i slično. Situacije u kojima se ispoljava neupućenost društva stvarno su brojne, ponekad su i smiješne. Primjerice, pitali su nas mogu li se slijepe osobe same okupati i obući.“

Akcija za Petrino liječenje nadmašila sva očekivanja

Humanitarna akcija “Petrino liječenje u Londonu” koju je Nikola pokrenuo u svibnju nadmašila je sva očekivanja. Potreban su novac prikupili u samo pet dana. Akcija je počela objavom na Facebooku pod #Petrinolijecenjeulondonu, kao i sve druge informacije.

„I ovim putem još se jednom zahvaljujemo svima na odazivu i pomoći. Obje su operacije prošle uspješno. Nakon gotovo pet godina, više nisam na teškoj antiglaukomskoj terapiji. Nadam se da će tako i ostati. Zbog toga se odlično osjećam. Nemam više bolova, a konačan ishod bit će jasan za koji mjesec kada će biti vidljivo je li oko prihvatilo ugrađene valvule o kojima ovise i vrijednosti očnog tlaka“, rekla je Petra i dodala kako mora naglasiti da su ove operacije bile spašavanje preostalog vida, a ne povrat već izgubljenog. Naime, ljudi to često, u najboljoj namjeri, krivo tumače misleći da sada dobro vidi.

Njezin je put u London bio otežan zbog pandemije, ali i te su teškoće uspješno prevladali.

“S obzirom na pandemiju Covida-19, bilo je neizvjesno hoće li i kada operacije biti izvedene. Unatoč tome, dobila sam poziv da dođem u Britaniju dvanaest dana prije predviđenog termina. Sve je to bilo užurbano i prilično stresno. Usprkos slabom vidu, mirna sam jer znam da je učinjeno sve što je u mogućnosti današnje medicine. Neizmjerna hvala svima koji su mi to omogućili”, poručila je Petra.

Za kraj smo ih upitali o planovima za budućnost.

„S obzirom na sve što smo proživjeli u zadnje dvije godine, ne planiramo daleko u budućnost već svaki dan doživljavamo kao blagoslov“, zaključio je ovaj hrabri mladi par. 

Bjonda Lučić

Foto: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.