“Za koji dan će biti tri mjeseca kako sam imala moždani udar. Ostalo je djelomično utrnuće desne strane koje mi ne stvara problem u kretanju, ali imam trajni podsjetnik”, rekla nam je Irena Šviglin Mačković. Ovoj hrabroj ženi i majci život se preokrenuo u jednom trenutku i, iako se od svega uspješno oporavlja, kaže da joj se način razmišljanja promijenio te sada nastoji zdravije živjeti.
Upitali smo ju kako je izgledala njezina borba s teškom bolešću, tko joj je bio najveća podrška, koliko joj znači sudjelovanje u akciji “Dan crvenih haljina” te što bi poručila ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje.
Jeste li primijetili rane simptome moždanog udara?
Prvi puta mi se dogodilo utrnuće desne strane tijela 2008. godine. Završila sam u bolnici na nekoliko dana i sve je bilo dobro. Zadnjih nekoliko godina se javljaju lagana utrnuća lica ili ruke, koje pripisujem umoru, budući da radim 10 sati i više sati. Onda drugi puta predlani, ponovno mi se dogodilo utrnuće desne strane lica i malo ruke. Odvezla me hitna, ali CT pokazuje aneurizmu i leziju. Prepisuju mi pretrage i andol. Ali i dalje nastavljam sa životom na pekari, kavi i previše cigareta.
Treći put opet isto lani u srpnju – hitna, žele me ostaviti u bolnici, ali potpisujem da ne želim, jer se osjećam dobro. Prepisuju dodatni lijek. Idem na more za nekoliko dana. Naravno da mi sve ovo nije bilo dovoljno upozorenje, jer nastavila sam po starom, osim što sam počela jesti normalno, sve ostalo bilo je uglavnom isto, sva sam sto na sat. Riješila sam veliki problem u životu i sad mogu sve.
‘Promijenio mi se način razmišljanja’
Kada je započela i kako je izgledala vaša borba s ovom bolešću?
Lani četvrti put – to je bilo pošteno. Buđenje rano, jer prijateljica koja je prespavala kod mene, hvala Bogu, i ja imamo neke planove. Budim se i mislim kako sam zaležala desnu stranu. Ustajem u nadi kako će dok dođem do boravka proći. Osjećala sam se čudno, sjećam se kćeri i prijateljice, ali kao u magli, sjećam se da je bilo bitno da ne povratim na tepih i da me hitna ne odveze u deki koju volim. O takvim sam stvarima brinula.
Buđenje je bilo u bolnici. Nešto mi rade i pitam koliko još, a netko govori 20 minuta i da budem mirna. Da, pomaknula sam se. Napravljena mi je mehanička trombektomija. Sumnja na srce i bili su u pravu, u fazi je popravka.
Koliko vam se život promijenio nakon moždanog udara? Jeste li promijenili neke životne navike?
Najviše se promijenio moj način razmišljanja da mogu sve sama. To je bilo najteže. Pazim na prehranu, krećem se što je više moguće jer još ne tako davno sam hodala i do 12 km kako bi izbacila stres, tražila način da sredim svoj privatni život i radila po cijele dane. U svemu su mi najveća podrška kćer i moje dvije prijateljice, od kojih me jedna odmah poklopi čim zakukam.
Koliko vam znači sudjelovanje u akciji „Dan crvenih haljina“?
Prvi puta sudjelujem u “Danu crvenih haljina”. Poziv me baš pozitivno iznenadio. Ovo je nešto s čime se teško možeš sam boriti. Zato su bitne ovakve akcije kojih bi trebalo biti puno više, kako bi se što više probudila svijest o simptomima, kao i samom moždanom udaru. Događa se svakodnevno i ne pita za godine i spol. Danas je život ubrzan i pun briga i iskušenja, ali zaboravljamo da u trenu sve može stati, da možemo „pasti nekome na teret“ .
Predajemo se djeci, mužu, poslu, jer sve je prije nas. Život se u trenu okrene, imamo sve ali nema nas. Zato sebi trebamo biti na prvome mjestu i brinuti o svom zdravlju.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Zvonimir Ferina
