„Sve je više ljudi koji se pletenjem i kukičanjem uključuju u naše akcije i jako nam je drago zbog toga jer smatramo kako te aktivnosti imaju terapeutske učinke“, rekla nam je Sandra Kerovec, tajnica udruge “OZANA” i voditeljica Štrikeraj café-a, posebnog programa koji još od 2013. godine okuplja njihove korisnike – mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama i sve zaljubljenike u pletenje i kukičanje.

Udruga „OZANA“ već 30 godina skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s trajnim intelektualnim, tjelesnim i osjetilnim oštećenjima. Cilj im je omogućiti korisnicima stjecanje i održavanje najveće moguće neovisnosti i najpotpuniju moguću tjelesnu, mentalnu i društvenu sposobnost te punu uključenost i sudjelovanje u svim područjima života.

Sandru smo upitali o problemima i predrasudama s kojima se susreću osobe s intelektualnim teškoćama, najnovijim akcijama kao što su „Isprepletimo ruke“ za oboljele od Alzheimera, zajednici koja se stvorila oko Štrikeraj café-a, pomaganju potrebitima i željama za budućnost.

S kojim se sve problemima susreću osobe s intelektualnim teškoćama? Integriraju li se uspješno u društvo i koje su im mogućnosti zapošljavanja?

Kako skrbimo i provodimo rehabilitacijsko-terapijske radionice i s mladim i odraslim osobama s intelektualnim teškoćama, tako smo se uvjerili da od najranije dobi, uz svu medicinsku rehabilitaciju koju naši korisnici imaju izvan „OZANE“, najveći naglasak treba staviti na psihosocijalnu rehabilitaciju, jačajući njihove unutarnje snage i razvijajući osnove savladavanja brige o sebi. To je preduvjet njihovog eventualnog samostalnog življenja u budućnosti i prevencija institucionalizacije.

Što se zapošljavanja tiče, osobe s invaliditetom, posebno osobe s intelektualnim teškoćama neće imati priliku doista se integrirati u svijet rada dokle god poslodavci ne prihvate da se produktivnost ne mjeri samo učinkovitošću već da produktivnost cijelog radnog kolektiva korelira sa stanjem duha, ozračjem i empatijom u kolektivu. Tim socijalnim kompetencijama bogata je populacija s kojom mi radimo u „OZANI“ i dok god to ne bude percipirano kao vrijednost zapošljavanje osoba s invaliditetom će biti teret za poslodavca.

Postoje li i dalje predrasude u društvu? Koje sve napore ulažete da vaši korisnici budu aktivni dio zajednice?

Prezentacijom sposobnosti i vještina naših korisnika, kao i njihovog rada i mogućnosti, doprinosimo smanjenju predrasuda koje još uvijek postoje. Provodimo projekte u suradnji s nekoliko osnovnih i srednjih škola u Gradu Zagrebu, i to tako da naši korisnici odlaze u te škole i podučavaju naučene vještine (poput procesa obrade vune) učitelje i učenike tih škola. Naši korisnici posjeduju niz vještina koje mogu prezentirati drugima i važno je pružiti im priliku da oni pomažu, podučavaju, da daju, a ne da uvijek budu pasivni primatelji pomoći. Ovim smo projektima uspjeli promijeniti percepciju učenika u tim školama. Pokrenuli su se i roditelji tih učenika i općenito je atmosfera u školi zatoplila pa je rezultat te suradnje uvrštavanje naših zajedničkih radionica u redovit izvannastavni program.

Predrasude prema osoba s intelektualnim teškoćama proizlaze iz neznanja i iz činjenice da možda nismo imali prilike biti u kontaktu s takvom osobom. Naš Štrikeraj café u tom smislu nudi novi model olakšavanja uključivanja osoba s invaliditetom u zajednicu pružajući im nova iskustva i bolji uvid u načine funkcioniranja zajednice, istovremeno pružajući i zajednici bolji uvid u život osoba s invaliditetom i njihove mogućnosti. Sve to dovodi do veće socijalne uključenosti svih korisnika i do razbijanja predrasuda.

Na koje ste projekte i akcije posebno ponosni?

“OZANA” već 30 godina provodi poludnevne programe predškolskog odgoja za djecu s teškoćama u razvoju i programe psihosocijalne rehabilitacije za osobe s intelektualnim teškoćama. Trudimo se da kroz suradnju s osnovnim školama, kroz našu inkluzivnu radionicu Štrikeraj café i kroz praktično-kreativne sadržaje ostvarujemo socijalno uključivanje, potičemo osobni razvoj korisnika, odgajajući za opće ljudske vrijednosti, solidarnost, ljudska prava, skrban odnos spram prirode i zaštitu okoliša. Uspješno surađujemo sa srodnim fakultetima, muzejima, kazalištima, knjižnicama Grada Zagreba. Uz redovne svakodnevne programe kao što su predškolski program za djecu s teškoćama, radionice tkanja, filcanja, izrade keramike, ručnog rada strojnog šivanja, pletenja i kukičanja, također provodimo i projekte koji su dobivali preporuke Agencije za odgoj i obrazovanje i relevantnih čimbenika u području zaštite okoliša. Tijekom proteklih godina realizirali smo niz projekata među kojima su najznačajniji: “Šlamprla – radionica rukom rađenih lutaka“ od prirodnih materijala, “Macmalić – dobri šumski duh”, “Glazbene radionice za osobe s invaliditetom”, „Terapijska likovna radionica” i „Vuneno srce na dlanu“, projekt usmjeren ekološkim ciljevima i očuvanju baštine.

Tu su još i “Mali Domaći u očuvanju baština” – projekt koji trenutno provodimo u partnerstvu s dvije osnovne škole i XI. gimnazijom kojem je cilj praktičnim aktivnostima obrade odbačene vune, stvarati motive iz djela Ivane Brlić Mažuranić. Učenici će naučiti filcati uz mentoriranje naših korisnika osoba s intelektualnim teškoćama, što je pravo vježbalište za unapređenje socijalnih kompetencija unutar obje skupine.

Jedan od vaših vrlo uspješnih projekata jest Štrikeraj café. Kako je sve krenulo i kome sve pomažete kroz radionice?

Da, Štrikeraj café je poseban program koji provodimo od 2013. godine uz podršku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. On okuplja naše korisnike – mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama i sve zaljubljenike u pletenje i kukičanje. To je inkluzivna radionica u kojoj se kroz zajedničke aktivnosti pletenja i kukičanja, članovi lokalne zajednice i naši korisnici druže i stvaraju. S obzirom na okolnosti, počeli smo sadržaj oblikovati u smjeru „knit for cause“ projekata te smo dosadašnjim projektima i akcijama pokazali kako možemo i želimo pomagati drugima čime smo stvorili oko sebe zajednicu koja to prepoznaje i podržava.

Akcijom “Sanjam, letim, živim” pleli smo i kukičali narančaste leptire i prikupljali sredstva za Društvo oboljelih od multiple skleroze, dok akcijom “Upletimo se!” koja je započela je u jesen 2019. godine i još uvijek traje, pletemo i kukičamo kvadrate koje spajamo u deke za potrebite. Dio te akcije bio je prekrasan, šareni bor ljubavi i zajedništva koji je stajao na Europskom trgu u vrijeme adventa. Deke su prvobitno bile namijenjene beskućnicima, a sada ih dijelimo i ostalim potrebitima – nezbrinutoj djeci, obiteljima pogođenim potresima, osobama u palijativnoj skrbi…

Kako napreduje nova akcija “Isprepletimo ruke” i zašto ste se odlučili pomoći oboljelima od Alzheimera?

Akciju smo pokrenuli u proljeće prošle godine i još uvijek traje. Po uzoru na slične akcije u inozemstvu pletemo i kukičamo rukaviće za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama. Uvijek nam je važno da proizvod koji nastane ima neku dobru svrhu. Ovaj put smo odabrali da to budu oboljeli od Alzheimera i drugih demencija, prvenstveno zbog sve većeg broja oboljelih i zbog činjenice da pogađa ne samo oboljele nego i članove njihovih obitelji, što je situacija s kojom se lako možemo poistovjetiti.
„Rukavić“ je pleteni ili kukičani tuljac u koji se s obje strane mogu staviti ruke. Ukrašen je s puno detalja, također pletenih ili kukičanih, s vanjske i unutarnje strane, koje oboljeli mogu istraživati i vrtjeti prstima. Do sada smo podijelili 143 rukavića, a ovu akciju prepoznala je i podržava Hrvatska Alzheimer Alijansa i Referentni centar za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi.

Sve je više ljudi koji se pletenjem i kukičanjem uključuju u naše akcije i jako nam je drago zbog toga što smatramo kako te aktivnosti imaju terapeutske učinke, a u ova stresna vremena to može i te kako pomoći. Osim toga, mnogo je ljudi na neki način trenutno „zarobljeno“ u svojim kućama zbog pandemije pa je sve više onih koji nam se pridružuju i iskazuju interes. Onima koji prakticiraju pletenje i kukičanje drago je što su uz naše projekte dobili mogućnost pomoći drugima.

Koliko osobama s teškoćama znače radionice pletenja i štrikanja? Koliko je važna njihova socijalizacija i integracija u društvo na ovakav način?

Radionice kao što je Štrikeraj café zamišljene su kao “mjesto susreta“. To je inkluzivna radionica u kojoj se kroz zajedničke aktivnosti pletenja i kukičanja članovi lokalne zajednice i naši korisnici druže i stvaraju. Naša su vrata proteklih godina bila otvorena svima koji nam se žele pridružiti u kukičanju ili pletenju, kao i onima koji žele učiti i usvajati te vještine. Dobrodošli su i oni koji su se samo željeli družiti s nama. Naši korisnici već su se izvještili kao domaćini, pripremali tople napitke, posluživali goste, a četvrtkom obično pripremali i kolač ili tortu. Postalo je uobičajeno da zajedno s našim stalnim gostima obilježavamo rođendane i posebne događaje. Ponekad smo imali i muzičku „pozadinu“ – svirku na gitari, pjesmu. Kad nisu bili u ulozi domaćina, naši korisnici su pleli ili kukičali, ili pak radili na usvajanju i uvježbavanju tih aktivnosti.

S obzirom na to da je „Štrikeraj café“ otvoren već niz godina, oko njega se formirala „zajednica“ – dvadesetak stalnih gostiju te još toliko onih koji su se povremeno uključivali i podržavali naš rad. Nažalost, sada rad ne možemo organizirati tako zbog trenutnih epidemioloških mjera, no kroz akcije koje pokrećemo ostajemo u kontaktu sa svim tim ljudima. Ne smijemo zanemariti niti terapeutske učinke aktivnosti pletenja i kukičanja na fiziološkoj, neurološkoj, psihološkoj i razini ponašanja, a koje te dvije aktivnosti prema novim istraživanjima nedvojbeno imaju. Posebna je i kvaliteta socijalnog kontakta koji se ostvaruje zajedničkim sudjelovanjem u ovim aktivnostima. U grupama poput naše, te aktivnosti su razlog za dolazak, osnova za razgovor, a zajednička svrha olakšava uključivanje osobama kojima bi to inače mogao biti problem. Na taj se način širi društvena mreža i grade nova prijateljstva, a lako se mogu integrirati i marginalizirane skupine jer pletenje prelazi i kulturološke i jezične i dobne granice.

Koji su vam planovi za dalje? Što biste poručili za kraj?

Prvo i najvažnije jest osigurati stabilnost programa koje provodimo. Eventualno širenje kapaciteta, koje je realno što se prostora tiče, mora biti praćeno i zapošljavanjem novih stručnih radnika, što je naravno uvjetovano sigurnim izvorima financiranja. Nadamo se da će se u budućnosti u tom smislu nešto mijenjati na bolje te da će one udruge i ustanove koje su od posebnog društvenog značaja, koje provode programe socijalne politike, dopunjavajući kapacitete državne i lokalne razine, biti kontinuirano i primjereno financirane kako bi nesmetano mogle obavljati svoju zadaću.

Plan nam je pokrenuti Mobilni tim podrške kako bismo osigurali što duže funkcionalnost obitelji naših korisnika, od kojih neki imaju već 50 i više godina, a njihovi roditelji i preko 70. Kako bismo prevenirali institucionalizaciju jednih i drugih, ovim ćemo projektom podizati socijalnu kompetenciju korisnika i osposobljavati ih za budući neovisan život ili život uz podršku. Što se tiče radionica poput Štrikeraj café-a, nastavljamo dalje s već započetim akcijama i suradnjama koje iz njih proizlaze, a planiramo i neke nove. Toplo se nadamo da ćemo uskoro ponovo moći širom otvoriti vrata našeg Štrikeraj café-a i ponovno se družiti i stvarati zajedno s gostima!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/OZANA