“Zaposlenje je kombinacija dobrih okolnosti, a razina obrazovanja ne igra ulogu. Smatram da poslodavci često nemaju najbolju sliku o tome što mogu dobiti od osobe s invaliditetom”, rekao nam je Nikola Rundek (37). Iako je potpuno slijep i nagluh, odlučio je da ga invaliditet neće sputavati. No itekako je svjestan činjenice da osobe s invaliditetom spadaju u ranjivu skupinu osoba, a kada se govori u kontekstu njihovog zapošljavanja u skupinu teško zapošljivih osoba. U to se i sam uvjerio kada je tri godine tražio posao. Danas je ipak sretno zaposlen, no brojni njegovi kolege još uvijek nisu te sreće.
Nikola je uspješno završio srednju školu te se u Zagrebu zaposlio kao korektor za brajicu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” na pripremi udžbenika za slijepe učenike. Uz to, izvanredno studira informatiku na Veleučilištu u Rijeci, član je Udruge gluhoslijepih „Dodir“ te je na YouTubeu pokrenuo vlastiti audio podcast o životu iz perspektive gluhoslijepe osobe.
Nikola je za Generaciju otkrio više o položaju osoba s invaliditetom na tržištu rada, s kojim poteškoćama se najčešće susreću, kakvi su mu uvjeti rada, je li izvršena prilagodba njegovog radnog mjesta, kakva pomagala su mu sve potrebna za rad, kako mu izgleda jedan radni dan i što bi poručio poslodavcima, ali i osobama s invaliditetom koje još uvijek traže posao.
‘Javljao sam se i za telefonsku prodaju’
Nikola je srednju školu završio 2004. godine. Budući da nije uspio upisati fakultet, tri je godine nastojao pronaći posao.
“U ono su se vrijeme u raznim oglasnicima pojavljivali oglasi u kojima se tražila osoba za telefonske prodaje. Javljao sam se na njih, išao na razgovore. Svi su razgovori završavali s onim poznatim “javit ćemo se”, premda sam znao da se nitko neće javiti, kao što i nije”, započeo je Nikola.
Dodao je kako je jednom honorarno radio kao zapisničar skupa jedne udruge za razvoj civilnog društva, a u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” zaposlio se u travnju 2007. godine.
“Kad sam se zaposlio, Centar je kupio računalo i brajični redak, uređaj koji se koristi na računalu prikazujući sav sadržaj na ekranu. Budući da je moj posao uređivanje i korektura udžbenika za slijepe učenike na brajici, potreban mi je brajični redak jer se čitanjem može postići najbolji rezultat toga posla”, rekao nam je Nikola.
Prilagodba radnog mjesta
Napomenuo je kako je prije tri godine (2019.) učinjena prilagodba radnog mjesta koju provodi Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji procjenjuje radna mjesta osoba s invaliditetom te u skladu s njom daje novac za opremanje radnog mjesta. Pojasnio je i što radi i kako mu izgleda jedan radni dan.
“Moj je posao, kako sam rekao, uređivanje i korektura udžbenika na brajici. To znači da skenirani dokument udžbenika pretvaram u brajični oblik. Stranica brajičnog izdanja ima 27 redaka i 38 slovnih mjesta. Dokument treba oblikovati prema formatu ove stranice što uključuje prijelom teksta, oblikovanje teksta i pripadajućih zadataka. Radim u paru s kolegicom koja mi opisuje slike i zadatke koji imaju grafički značaj. Takve opise unosimo u brajični udžbenik. Kad je taj posao gotov, dokument se ispisuje na brajičnom pisaču, potom se uvezuje i daje učenicima”, istaknuo je Nikola.
Osvrnuo se i na težak položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada te napomenuo kako poznaje mnogo osoba s invaliditetom koji su nezaposlene.
“Pritom razina obrazovanja ne igra ulogu. Zaposlenje je kombinacija dobrih okolnosti. Imam osjećaj da bi bilo još i više nezaposlenih da se ponekad zaposlenje ne ostvari pozivanjem na pravo prednosti koje osobe s invaliditetom imaju. Smatram da poslodavci često nemaju najbolju sliku o tome što mogu dobiti od osobe s invaliditetom”, istaknuo je Nikola.
Izvanredan studij i vlastiti podcast
Važno mu je usavršavati se i napredovati, stoga uz posao pohađa i studij informatike na Veleučilištu u Rijeci.
“Veleučilište ima mogućnost izvanrednog studiranja zbog čega sam ga i odabrao još prije tri godine.
Imam iskustvo u prilagodbi raznih vrsta materijala, što mi pomaže u dogovoru s nastavnicima kada mi treba prilagodba nekog dijela gradiva ili samog ispita. Nastavnici su susretljivi i ne osjećam se ni na koji način isključeno ili zakinuto”, napomenuo je Nikola koji u slobodno vrijeme vodi i svoj podcast na YouTubeu u kojem iznosi svakodnevicu osoba s invaliditetom.
“Snimam zvučne zapise koji sadržavaju intervjue ili neke priloge o uređajima ili programima koji bi mogli biti zanimljivi osobama s oštećenjem vida. Ne naglašavam previše da se radi o nekoj vrsti invaliditeta jer želim postići da slušatelji steknu dojam o sugovorniku onakvim kakav on jest, a ne obilježjem njegova invaliditeta”, istaknuo je Nikola.
Otkrio je i planove za dalje. Vidi li se na nekom drugom poslu ili se planira zadržati u Centru “Vinko Bek”?
“Nakon završetka fakulteta imat ću jasniju predodžbu što se gdje nudi i u čemu se mogu profesionalno okušati”, kratko je rekao.
Za kraj je uputio poruku svim osobama s invaliditetom.
“Obično se na kraju poručuje kako treba živjeti punim plućima. No toliko se to može svugdje pročitati da mi već zvuči isprazno. Mijenjam stoga retoriku i poručujem svima da pokušaju iskoristiti svaku moguću priliku, ako se i na trenutak pojavi”, poručio je za kraj Nikola.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do uspješne integracije“, kojeg financijski podupire Grad Velika Gorica.
Bjonda Lučić
Foto: privatna arhiva