Volonteri udruge Savao dvaput tjedno večernjim satima toplim obrocima hrane siromašne građane metrolpole.
Kaže da ga zovemo Edo. Njegovo ime i tako ništa ne znači. Nigdje nije zapisano. Edo nema OIB, nema osobnu, vozačku ni zdravstveno. Za državu ne postoji. Ni za društvo, ni za institucije. Edo je s margine, beskućnik, klošar, narkić, uličar. Zovu ga raznim imenima.
Pet godina je proveo na ulici, kaže. Spavao je po parkiranim vagonima i straćarama. Pokrivao se starim tepihom kada ne bi našao madrac i deku. Za hranu se snalazio, posuđivao novac, prosio, dilao sitno, a u životu na cesti najgore nije besparica i hladnoća, kaže, već napuštenost. Osim toga, na cesti nećeš naći liječnika ako ga trebaš, kaže 55-godišnjak.
“Svi se uvijek hvale prijateljima na visokim mjestima, a ja uvijek kažem da imam prijatelje na najnižim mjestima… pa sad da vidimo čiji su jači (smijeh). Ali trebali bismo sjesti na kavu pa da vam ispričam sve o svojem životu, teško je ovako”, govori za Jutarnji list.
Edo je samo jedan čovjek, jedna sudbina od njih 107 koliko ih se okupilo u utorak na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, pokraj Hrvatske pošte. Beskućnici, socijalni slučajevi, obitelji bez posla i novca, umirovljenici s crkavicom, nesretnici sa životom skupljenim u jednu plastičnu vrećicu. Svi oni se ovdje okupljaju zadnje tri godine, svaki utorak i petak u osam sati navečer.
“Molim vas, ljudi, morate se podijeliti u grupe po dvadeset, na pet metara udaljenosti, svi ćete doći na red”, uzvikuje volonter udruge Savao pred okupljenim mnoštvom stojeći na drvenoj uličnoj klupi.
Ispred njega su poredane tri velike srebrne posude kuhanog graha, a na klupi pored i pet visokih termosica kave i čaja. Iza njega naslagano pet ili šest velikih kartonskih kutija.
“Pomolimo se. Oče naš…”, započinje svećenik volonter vodeći molitvu prije nego što počnu dijeliti hranu.
Svi prate u glas pognute glave. Već znaju procedure. Volonteri udruge Savao, njih preko 30, uključujući pet časnih sestara, svećenika Stjepan i predsjednik Udruge Zvonka Jambrešića izvlače po jedan plastični tanjur, grabe grah i predaju dalje u ispružene ruke. Jednom po jednom. Podijelit će tu večer više od 120 porcija graha, 150 šalica čaja i kave, 120 paketa sa sendvičima i toliko kolača.
“Hoćete li se vratiti?”, nezaobilazno je pitanje svaki put. Iako već tri godine dijele hranu, piće i potrepštine na istome mjestu, volonteri udruge Savao i dalje se susreću s nepovjerenjem. Strah od napuštanja. Nagledali su se ljudi ovdje lažnih samaritanaca. Onih koji oko Božića obećaju, dijele, pomažu, a sve da umire svoju savjest. Rijetko iz toga išta izađe. Navikli su da s time ne računaju na duge staze.
Predsjednik Jambrešić je toga i više nego svjestan. Ali oni su dokazali svoju ustrajnost. Ljeti, zimi, dva puta tjedno, i tako posljednjih nekoliko godina. Uvijek na istome mjestu u isto vrijeme. Glavni kolodvor, osam sati navečer. Sendviči, čaj, odjeća. Volontera udruga ima 50 stalnih, povremenih još i više. A stalno im se javljaju novi.
Većina se drži svojih profesija, starih života, kada su bili uredni, poštovani i dio društva. Zato kaže predsjednik Jambrešić da je uloga udruge Savao najmanje da pomogne u sendviču i čaju. To je sekundarno:
“Trudimo se da ih okupimo ovdje, da se nekako osjete kao dio neke cjeline. Nije cilj da se oni dva puta tjedno ovdje najedu, već da nam dozvole da im se približimo, da im pomognemo kako možemo. Evo, radimo na tome da Edo dobije svoje papire, nekima treba liječnička pomoć, a nekima pokušavamo naći smještaj. Njima nedostaje društvo, normalnost, pripadnost”.
bkk/Filip Pavić/Jutarnji list
Foto: Facebook
