/‘SESTRA SLAVA’ Hrvatska redovnica koju svijet pamti po velikom srcu i majčinskoj brizi za najsiromašnije

‘SESTRA SLAVA’ Hrvatska redovnica koju svijet pamti po velikom srcu i majčinskoj brizi za najsiromašnije

U Paragvaju se 9. srpnja svečano slavi nebeski rođendan Hrvatice koja je umrla na glasu svetosti. Marica Vedrina rođena je 24. rujna 1910. u Podgorju kod Marije Bistrice. U Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu ušla je 1927. godine i tada dobiva ime sestra Slava. Imenom Slava doista je slavila i proslavila Boga i to na dva kontinenta, u Europi i u Južnoj Americi.

Od svojih prvih redovničkih dana u Zagrebu djelovala je u dječjem vrtiću, sve do 1934. godine kada s nekoliko drugih sestara odlazi u misiju života – osniva novu redovničku zajednicu sestara milosrdnica u dalekoj Argentini. Ubrzo odlazi u Asuncion, glavni grad Paragvaja i ondje se posvećuje odgoju djece. No tu, na poslu, njezin apostolat tek započinje, ostatak dana, odnosno sve svoje slobodno vrijeme boravila je sa siromasima. Pronalazila bi ih posvuda: u bolnicama, zatvorima, u najsiromašnijim četvrtima, staračkim domovima, psihijatrijskim bolnicama, na smetlištima… I sama siromašna pred njih bi prostrla sve svoje imanje: Božju riječ, svetu Pričest, hranu, odjeću, lijekove, a nadasve samu sebe.

Darivala im je svoje vrijeme, nježnost, ljubav, majčinstvo. Sva je pripadala Bogu, a u Njemu siromasima. Za nju prepreka nije bilo – ni udaljenost, ni opasnost četvrti u koje je zalazila, ali ni vremenske neprilike nisu je spriječavale da dođe do potrebitih. Poglavari su joj, kako bi sačuvali njezin život, znali reći kako neće moći k siromasima ako bude bjesnilo nevrijeme, no već za njezina života počela su se događati čudesa – nevrijeme bi prestalo točno u taj sat kad bi sestra po već ustaljenom rasporedu kretala prema siromasima. “Moram ići, čekaju me moji siromasi!”, govorila je sestra Slava, a prepričavaju njezine susestre u dokumentarnom filmu o sestri Slavi “Četvrti zavjet” kojeg je Družba izradila nakon njezine smrti, piše Hrvatska katolička mreža.

Bio joj je važan samo čovjek

Svima je još za njezina života bilo jasno da kroz tu sestru na poseban način djeluje Duh Božji. To se očitovalo u govoru, djelima, molitvi i ponajviše u zajedničkom životu u zajednici. Sestre svjedoče kako je bilo lijepo s njome živjeti, navode kako nikada nije ništa govorila ni radila što nije bilo u Duhu Božjem. U svom životu je bila potpuno usredotočena na osobe, ni malo na formu i ostale nebitne stvari, bio joj je važan – samo čovjek. Napose, dostojanstvo je znala priznati i odati najsiromašnijima od siromašnih. Pronalazila bi ih na velikom gradskom odlagalištu otpada gdje su tražili hranu za preživljavanje i gdje su nezaposleni prebirali otpad da bi tako uzdržavali svoje obitelji ako uspiju nešto pronaći i prodati.

Redovito je posjećivala zatvor pretrpan zatvorenicima koji su više od svega drugoga trebali utjehu i blizinu nekoga tko ih ljubi. Subotom i nedjeljom obilazila je kuće najpotrebnijih, nosila je hranu i pomagala zatvorenicima i starcima koje je i rodbina odbacila te se više nitko nije želio skrbiti za njih. Svojom pojavom i nježnošću je osvajala srca tako da se iz dana u dan širio broj njezinih pomagača.

Ja sam Hrvatica, ali imam srce za cijeli svijet

Od kad je došla u Argentinu cijeli život se prisjećala svoje Hrvatske. Tada je još vrijedilo pravilo da se sestre iz misija ne vraćaju u svoju domovinu, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je to napokon omogućeno i kada se snažna žeđ sestara da opet vide svoj rodni kraj, susestre i svoju obitelj mogla konačno utažiti. Sestre su odlazile u posjet u Hrvatsku jedna po jedna, no malo prije no što je red došao na sestru Slavu sudjelovala je u jednim duhovnim vježbama. Svećenik koji je predvodio duhovne vježbe govorio je sestrama o žrtvi Isusa Krista od Njegova rođenja do smrti na križu. Silno zaljubljena u svoga Zaručnika sestra Slava je promišljala tijekom duhovnih vježbi kako uzvratiti Kristu, kako na toliku žrtvu i ljubav odgovoriti ljubavlju. I domislila se. Žrtvovala je ono najdraže – posjet svojoj ljubljenoj domovini za kojom je tolike godine čeznula.

Položila je, uz zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, još jedan – svoj privatni četvrti zavjet – da se neće nikada više vratiti u svoju voljenu Hrvatsku na nakanu da svi ljudi na svijetu i oni koji će se tek roditi upoznaju, ljube, časte, slave i hvale ljubljeno Trojstvo. I doista – punih 68 godina nikad nije posjetila domovinu. Voljela ju je izdaleka, ali više no što je itko u njoj mogao zamisliti. 

mšm/hkm

Foto: Pixabay, ilustracija