Glumica Vitomira Lončar već šest godina živi u Kini gdje se preselila sa suprugom Ivicom Šimićem. Kad su je pod ‘moraš’ poslali u prijevremenu mirovinu, nije imala dvojbi. Spakirala je nekoliko knjiga, punjače za mobitel, računalo, lijekove, nekoliko krpica i započela novi život. Usporedila je život starijih U Hrvatskoj i Kini. Tamo primjerice ne postoje domovi za umirovljenike, a za bilo koji pregled naruče se već za sutra. I još biraju doktore…
“Nisam strepila od odlaska u mirovinu, jer mi nije palo na pamet da će me s 56 godina i u punoj snazi poslati u mirovinu i to u roku od pola sata! Većinu života bila sam samostalna umjetnica i doživjela sam šok kad su mi rekli da imam uvjete za prijevremenu mirovinu u koju MORAM ići. Nakon gotovo 34 godine radnoga staža otišla sam u mirovinu sa 1.700,00 kuna i dobila sam dodatak na drugi stup u iznosu od 400,00 kuna. I to je to” rekla je za portal Mirovina.hr Vitomira Lončar.
Mnogobrojne nagrade i priznanja, uključujući i orden Danice s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi (1995), nisu poboljšale situaciju. Život u mirovini je nikada nije plašio jer joj je cjeloživotno učenje glavna životna strategija i znala je da formalna mirovina neće biti i mirovina u svakodnevnome životu. Na sreću, Kinezima su potrebni stručnjaci pa je i dalje korisna društvu i doprinosi zajednici. Ne, doduše, svom društvu i svojoj zajednici, u kojoj je živjela 57 godina, ali je nekome korisna.
“To je najvažnije. Kad nikome više nisi koristan, onda nastaju problemi. Zato je kod Kineza to mnogo jednostavnije nego kod nas – njihovi su stariji sugrađani korisni za obitelj, a kad više nisu, nove im generacije vraćaju za njihov minuli rad”, priča.
Stariji ljudi su najvažniji dio obitelji i o njima se brinu djeca i unuci.
“Kineska obiteljska povezanost je nama nezamisliva, kao i briga i ljubav za njihove starije ukućane. Dječja poslušnost je temelj kineske kulture i opstojnosti, a upisana je u njihove gene. Žene odlaze u mirovinu već oko pedesete, da bi mogle čuvati unuke, a muškarci oko 55. Mirovine nisu velike ali to je nebitno jer je međugeneracijska povezanost iznimno snažna. Dokle možeš, brineš se o mlađim članovima obitelji, a kada više ne možeš, oni to vraćaju i brinu se o tebi”, priča.
U parku nerijetko vidi bake i djedove kako guraju kolica s unucima ili djecu i unuke kako guraju kolica sa starijim ljudima. Staračkih domova nema jer je Kinezima nezamislivo da bi svoje stare davali u neku instituciju i da se sami ne bi brinuli o njima.
Sustav zdravstva je također različit.
“Želiš se naručiti na pregled, otvoriš aplikaciju i naručiš se za – sutra. Za sve, doslovno. I još možeš izabrati doktora. U bolnicama, uz bolesnika, uvijek boravi barem jedan član obitelji i brine se o bolesniku. To ne rade medicinske sestre ili drugo osoblje”, govori Vitomira i dodaje kako obitelj i spava u bolnici te nosi hranu jer se u bolnici ne dobiva.
mšm/mirovina.hr
Foto: Facebook
