Zvuči pomalo nevjerojatno, ali na zagrebačkoj tržnici Dolac svaki dan više desetaka osoba dobiva besplatno voće i povrće. Ne moraju ga platiti, niti lipe. I tako svaki dan pred kraj radnog vremena tržnice obilazi klupice i trpaju u svoje vrećice i torbe sočne plodove prirode. Dobro, većina tih plodova su polutruli i pred kvarljivosti, neki su pali na pod, neki završili u kontejneru, ali to njima ne smeta. Oni su naime hrvatski siromasi, uglavnom starije osobe koje si na taj način ipak priušte nešto voća i povrća kako bi si skuhali juhu, ili pojeli nešto koliko toliko toplo i zdravo.

Iz Sindikata umirovljenika Hrvatske odlučili su posjetiti tržnicu Dolac i napraviti priču o njima, no to i nije ispalo baš tako jednostavno. Očekivano, nisu baš razgovorljivi, ne žele se fotografirati, tek im je jedna gospođa odškrinula vrata svog svijeta. Odgovorila je da je umirov­ljenica, no godine ili ime nije htjela otkriti, piše Glas umirovljenika.

Prstima je razabirala što je ostavljeno od povrća na jednom stolu. Na to su je upitali dolazi li često tako, na što su dobili kratki potvrdni odgovor.

„Nisam tu iz potrebe, već mi je žao što se hrana baca. Evo ovo vrijedi devet kuna, pa imam devet kuna od mirovine da dam dnevno”, neuvjerljivo je kazala. Neki u Hrvatskoj tako jedu najskuplju hranu da se ne baci i zabavljaju narod političkim prepucavanjima, a neki da se ne baci jedu voće i povrće u raspadu.

 S drugim „skupljačima” nisu imali toliko sreće da podijele koju rečenicu, tek im je jedan stariji gospodin kratko dobacio „što mislite zašto ovo radim, zato jer sam primoran”.

Prodavačicu Jasnu upitali su o onima koji nemaju novca za kupovinu voća i povrća i dolaze skupljati ostatke.

„Nažalost, dođe puno ljudi pred kraj radnog vremena, samo gledaju ispod klupa, po kontejnerima da vide je li tko šta bacio, a da je iskoristivo. Trebali bi ovi iz Vlade doći i to vidjeti”, poručila je Jasna.

Pogled ispod klupa

Ono što je tragično u cijeloj priči je što i među prodava­čicama za klupicama ima onih koje su socijalno ugrožene, ali su na sreću, unatoč svojim poodmaklim godinama, dovoljno zdrave da mogu raditi. Inače bi možda i neke od njih bile primorane skupljati otpatke na istom tom placu…

Naišli su i na dva starija muškarca s velikim vrećama za smeće prepunim plastičnih boca. Vreće su povezane uz ostatke torbe s kotačićima, jer tako se lakše obilazi ulice. Jedan je pristao popričati, iako bez predstavljanja. Radio je dugo na građevini, ali većinom na crno pa je ostvario samo najnižu mirovinu. Ima, kaže, tek nešto više od tisuću kuna, ali na ruke samo 700, jer ima ovrhu za plin. Skupi po stotinjak boca dnevno, a onda još svrati na Dolac i pokupi nešto povrća, koje je vezao u posebnoj vrećici.

Ne, nije ga sram, jer, kaže, trebala bi se sramiti Vlada. On je svoje preživljavanje mukotrpno zaradio, a za do­stojanstvo neka ga ne pitamo. Takav život je poniženje, zaključuje. I odlazi dalje.

mšm/igor knežević/suh

Foto: Screenshot/suh