Tatjana Pisek Verlić dječja je književnica, pjesnikinja, slikarica, pustolov, terapeut… Ova zagrebačka umirovljenica svoje je hobije kroz zadnja tri desetljeća pretvorila u posao, a s edukacijom i usavršavanjem ne prestaje ni danas, rušeći sve predrasude.
U intervjuu za Generaciju otkrila nam je zašto je upravo ovo njezino zlatno doba, kako se osjećala na otvorenju prve izložbe, kako provodi dane u mirovini, od kuda ljubav prema pisanju i koje projekte još planira ostvariti u mirovini.
Kada ste se umirovili i što ste radili prije umirovljenja?
U mirovini sam već više od sedam godina. Prije umirovljenja radila sam kao kuhar na drvenom jedrenjaku ‘Ribič’ koji je plovio prekrasnom hrvatskom obalom. No pisanje se prožimalo kroz cijeli moj radni vijek, točnije gotovo 30 godina unazad kada sam objavila svoju prvu zbirku pjesama. Tada je uslijedila još jedna, pa bajka za djecu „Dobra vila Štefica“, koja je prošle godine dobila nastavak…
Kako to da ste se počeli baviti pisanjem? Od kuda ljubav prema ovoj umjetnosti?
Pisanjem sam se počela baviti ranih 90-ih. Oduvijek sam bila umjetnička duša te sam se voljela izražavati kroz bilo kakav vid umjetnosti. Kreativnost i izražavanje osjećaja kroz svoj rad ono su što mi je oduvijek oplemenjivalo duh i bilo pogonsko gorivo za sve moje daljnje uspjehe.
O čemu sve pišete i što ste dosad objavili?
Prvu zbirku pjesama „Pjesme po duši“ objavila sam još davne 1994. godine. Poezija je u tom trenutku bila način da moje emocije poprime fizički oblik. Bila je to svojevrsna terapija duše, baš kao i svaka druga umjetnost. Uslijedila je još jedna zbirka poezije, a već 2001. izdala sam svoju prvu bajku za djecu. Uvijek sam smatrala kako se slikovnice mogu napraviti bolje, zanimljivije i edukativnije. Pogotovo te davne 2001. kada izbor nije bio pretjerano velik.
Prvi dio slikovnice bio je svojevrsno upoznavanje Štefice s djecom i publikom, nakon čega sam znala da je potrebno da Štefica spakira kofere te krene u istraživanje kako bi učila i otkrivala ruku pod ruku s najmlađima. Uvijek sam bila veliki obožavatelj Harry Pottera, čarolije i magije koja budi u nama svu onu dječju radoznalost, tako da ni u mom peru nije nedostajalo čarobnog praha. Dobra vila Štefica dobila je i dvojezični nastavak u suradnji s ilustratoricom Mirelom Srabović s kojom sam izdala edukativnu dvojezičnu i povijesnu slikovnicu „Dobra vila Štefica u dvorcu Trakošćan“.
U siječnju ste imali svoju prvu izložbu slika. Kako ste se osjećali na otvorenju? Kako to da ste se počeli baviti i ovom umjetnošću? Jeste li završili tečaj slikanja?
Svoju prvu izložbu slika posvetila sam dalekim putovanjima, izvan granica Sunčeva sustava. Kao što sam već ranije navela, čudesne pojave kako u stvarnom svijetu tako i u mašti, uvijek su bili moja inspiracija. Izložba “Infinite Dimension” kroz 10 slika za ideju je imala pokazati što se krije izvan ljudskog poimanja prostora i vremena i mislim da sam u tome i uspjela.
Reakcije su bile više nego pozitivne, te se mogu pohvaliti time da su brojni moji radovi pronašli mjesto u domovima ljudi koji baš kao i ja osjećaju umjetnost.
Samouka sam slikarica, tako da formalnu edukaciju po pitanju slikanja nisam završila. No moja cijela obitelj vrlo je sklona umjetnosti, moglo bi se reći da nam je u krvi. Slikam ono što osjećam i stalno istražujem nove tehnike i načine kroz koje moja umjetnost evoluira.
Kako to da vam je svemir poslužio kao inspiracija za slike?
Brojne poznate slike kroz povijest inspirirane su svemirom, nebeskim tijelima, ali i drugim objektima koje pronalazimo izvan našeg planeta. Neki poznati primjeri slika sa svemirskim motivima uključuju “Zvjezdanu noć” Vincenta van Gogha, koja prikazuje noćno nebo ispunjeno kovitlajućim zvijezdama i planetima, i “Kozmički trkač” Petera Maxa, apstraktni prikaz svemirske letjelice koja juri kroz šareno, stilizirani svemir.
U svemirskim motivima inspiraciju su pronašli i Paul Klee, Salvador Dali, John Singer Sargent, ali i mnogi drugi. No osim njih svemir je živuća inspiracija za znanstvenike, umjetnike i obične promatrače. Jedna toliko apstraktna, savršeno – kaotična pojava bila bi nemoguća ne postati izvor inspiracije, čak i kada sam ja u pitanju.
U mirovini ste završili i još neke tečajeve. Koje sve hobije imate i kako provodite dane u mirovini?
Broj mojih hobija raste eksponencijalnom brzinom, pogotovo kada si u mirovini (smijeh). Osim pisanja i slikanja, nastavila sam svoje školovanje. Godinu dana sam pohađala CIR – Centar za integrativni razvoj, nakon čega sam se educirala na području Bars tehnika, koje potiču naše tijelo na opuštanje, točnije, djeluje kao vrsta psihoterapije i meditacije u jednom.
Uz slikanje, pisanje te pružanje terapija, ostaje mi poprilično malo vremena, ali unatoč tome, moram priznati da sam upisala i napredni tečaj engleskog jezika, ali i zbor u nadi da će dan početi imati 48 sati umjesto 24 sata. Uz sve to potrebno je pronaći i vrijeme za obitelj i prijatelje s kojima rado dijelim sve ono što me čini sretnom.
Koji su vam planovi za dalje? Namjeravate li imati još koju izložbu ili napisati novu knjigu?
Sve su opcije otvorene. U meni ima života za toliko toga. Za stvaranje i rast. Već su nastale mnoge nove i uzbudljive slike, a mnoge ideje još su u glavi, tako da ne sumnjam da će „Infinite Dimension“ dobiti nastavak. A tko zna, možda se i Štefica zaleti još do nekog dvorca…
Što biste poručili onima koji se boje mirovine? Je li to za vas ‘zlatno doba’?
Nikada nisam bila sretnija, zadovoljnija i ispunjenija. Godine donose mudrost, hrabrost i nove prilike, samo ako si ih spreman prihvatiti. Mirovina nije nešto čega se treba bojati, jedini strah koji trebamo imati je prema onome da nećemo imati hrabrosti ostvariti sve ono što smo htjeli.
Imam troje odrasle djece i dvoje unučadi. Svi su odrasli, žive svoje živote i trudim se prenijeti na njih ono najbitnije, a to je da imaju hrabrosti uzeti sve što im život nudi. Bez straha, bez predrasuda zbog godina, bez zadrške…
Ovo zaista je moje zlatno doba, jer ovo je trenutak kada sam uspjela postići sve što sam htjela i želim u budućnosti, istovremeno hrabro koračajući u nove pobjede.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
