Mlada glumica Ana Marija Veselčić svojim je primjerom pokazala da je moguće uspjeti unatoč preprekama u životu. Ova 24-godišnja Vinkovčanka sa splitskom adresom javno je progovorila u odrastanju u Domu za napuštenu djecu, o čemu je napisala i uspješnu autorsku predstavu ‘Domaši’. Da je gluma njezin poziv, kaže, shvatila je u srednjoj školi. Diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu gdje surađuje s dva kazališta – HNK Split i Gradskim kazalištem lutaka. Iako danas niže uspjeh za uspjehom te je već osvojila brojne nagrade, među kojima i Nagradu hrvatskog glumišta, priznaje kako joj nije bilo lako kada je izlazila iz doma s 19 godina.

No uz pomoć Zaklade “Vaša pošta” i dobrih ljudi stekla je sigurnost i hrabro krenula ostvarivati svoje snove. U razgovoru za Generaciju otkrila nam je više o svom djetinjstvu, glumačkim počecima, hit predstavi ‘Domaši’, prvim koracima u samostalan život te novim ulogama i planovima za budućnost.

Kako Vam je bilo odrastati u Domu za napuštenu djecu?

U domu je odrastanje po mom mišljenju jednako kao i kod kuće, osim činjenice da ne skrbe za tebe dva roditelja, nego čitav tim od 20-ak ljudi sačinjen od tehničkog osoblja (kuharice, pralje, čistačice) te odgajatelja, psihologa, socijalnih radnika. Svi su oni jednako utjecali na moj rast i razvoj. Nisam imala jednog brata ili sestru nego njih 60-ak. Bilo je živo i šareno kao svako drugo djetinjstvo.

Što ćete najviše pamtiti iz tih dana?

Najviše ću pamtiti prijateljstva koja su tu za cijeli život. To su za mene posebni odnosi kakve nemam niti sa svojom biološkom obitelji. Djeca koja su odrastala ili odrastaju u domovima bez odgovarajuće roditeljske skrbi će znati o čemu pričam.

Kada je započela Vaša ljubav prema kazalištu i kako to da ste odabrali glumu kao poziv?

Gluma je uvijek bila tu negdje, ali je nisam shvaćala previše ozbiljno do srednje škole. Naime, u drugom razredu Medicinske škole dobili smo novu profesoricu hrvatskog jezika – Vlastu Galić. Ušla je u razred, pustila torbu i imenik na stol i pitala:”Da čujem, tko je od vas zalutao u ovu školu?”. Podigla sam ruku i ostalo je povijest. Išla sam na LiDraNo i palo mi je na pamet da bih mogla otići na prijemni za glumu. Nisam htjela provesti ostatak života pitajući se što bi bilo da sam probala. Upala sam i završila Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu. Tu sada živim i radim ono što volim. Dakle, da nije bilo profesorice Galić, nikada se ne bih usudila otići na prijemni. Na tome joj hvala.

Vaša prva autorska predstava ‘Domaši’ vrlo je uspješna. Kako je nastala i je li vam bilo teško raditi ovu vrlo osobnu temu?

‘Domaši’ je bio moj diplomski rad na petoj godini Akademije. Odlučila sam sama napisati tekst jer nije postojao nijedan koji bi opisao život u takvoj jednoj ustanovi na način na koji sam ja to doživjela. Glavna misao kojoj sam se vraćala kroz dvije godine pripreme i rada na predstavi bila je:”Kakvo god djetinjstvo bilo, uvijek ti nedostaje.” Nisam htjela iznositi svoju priču pa sam radila intervjue s bivšim korisnicima domova te sadašnjim i bivšim djelatnicima domova, odlazila sam u druge domove i čitala zakone.

Koju ste poruku htjeli prenijeti ovom predstavom i u čemu je po Vama tajna njezine popularnosti?

Htjela sam publici prikazati ‘domsku djecu’ kao male superheroje, snažne i sposobne ljude koji znaju i najmračnije misli okrenuti na šalu. Tajna njezine popularnosti je po mom mišljenju upravo to. Svi smo jednom bili djeca. Veselili smo se i plakali jednako snažno kao i likovi iz moje predstave. Publika to prepoznaje i to je ono što i mene kao izvođača i autora ispunjava.

Kako ste se osjećali kada ste po punoljetnosti morali napustiti dom? Tko Vam je bio najveća podrška?

Dom sv. Ane u Vinkovcima napustila sam s 19 godina, po upisu na Akademiju. Potom sam dvije godine bila u stambenoj zajednici u dječjem domu Maestral u Splitu pod vodstvom Meri Ćurin Gladine. Čim smo se upoznale rekla mi je:”Imaš dvije ruke, dvije noge i glavu. Zdrava si i sposobna mlada osoba. Upisala si fakultet. Ništa te ne može spriječiti da ga i završiš i ja sam tu da pripomognem tu i tamo.” Neću to zaboraviti. Bila sam iznimno preplašena prvih nekoliko dana, ali to me je podiglo. Ona je danas moja prijateljica, mama i osoba na koju mogu računati ako mi bilo što zatreba.

Moram još spomenuti i Miljenka Grabara, bivšeg ravnatelja dječjeg doma Maestral. Po dolasku na funkciju, došao je osobno kod nas u stan, dao nam svoj broj mobitela, pružio nam ruku, popio s nama kavu i rekao da je tu nama na usluzi. Da trebamo mlijeko u 3 sata ujutro, on će nam ga donijeti. On je i danas tu, dolazi na svaku premijeru i velika mi je podrška.

Na koji način Vam je pomogla Zaklada “Vaša pošta”? Koliko Vam znači financijska podrška u vidu police životnog osiguranja?

Upraviteljica Zaklade Senka Klarić puno mi je pomogla pri osamostaljenju. Osim police životnog osiguranja, radila sam u Hrvatskoj pošti kao njezina administratorica to ljeto kada sam izlazila iz stambene zajednice. Imala sam priliku upoznati ovu prekrasnu snažnu ženu od koje sam naučila gledati pozitivnu stranu stvari. Ona je i danas tu bilo da mi je potrebna kava, razgovor, šetnja ili suradnja. Lijepo je znati da imaš neke novce i da nisi ‘na ulici’, no ono što je još važnije od svega toga jest činjenica da nisi sam. Netko misli na tebe, ima povjerenja u tebe, vjeruje da si ti vrijedan pažnje i da ćeš postati sposoban za život, ljubav i rad.

U mom slučaju to je bio Edo Meštanek, bivši direktor Prometa kojeg sam imala priliku upoznati. On je jednostavan i topao čovjek te sam iznimno zahvalna što je moj donator zainteresiran za mene kao živu osobu, kao za svoje vlastito dijete, a ne samo kao broj računa na koji uplaćuje neki iznos.

Što biste poručili mladima koje tek čeka izlazak iz doma?

Rekla bi im da imaju pravo na sve emocije – od ljutnje i bijesa pa do sreće i olakšanja. Oni odlučuju što će biti sutra, i uvijek je lakše ako nađeš vic u eventualnoj prepreci koja ti se sad našla na putu. Možeš ti to! Ti si sam svoj heroj! Ako si došao do ovdje, što te sprječava da ideš dalje?

Svojim ste primjerom pokazali da se može uspjeti unatoč poteškoćama. Osvojili ste brojne nagrade za glumu, među kojima je i Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu. Koje vam je priznanje ipak najdraže?

Lijepo je znati da netko cijeni ono što radiš, no nisu nagrade i priznanja temeljni motiv bavljenja ovim poslom. Ipak, najviše sam se veselila onoj iz Beograda za ulogu Tonke u predstavi Šporki Špiro i Neposlušna Tonka u režiji Ivana Plazibata u produkciji Gradskog kazališta u Splitu. To je bila moja prva dječja predstava. Rad na njoj je bio iznimno ugodan, ansambl najbolji na planeti, a publika za poželjeti!

Na kojim glumačkim projektima trenutno radite i u gdje Vas možemo gledati?

Trenutno imamo probe za predstavu Kaligula/Britanik od Racinea, odnosno Camusa u režiji Gorana Golovka na Splitskom ljetu. Premijera je 10. kolovoza, a potom krajem rujna izlazi predstava Lažeš, Melita! u režiji Ivana Plazibata u Gradskom kazalištu Lutaka u Splitu. Krajem lipnja idemo s HNK Split na gostovanje u Makedoniju s predstavom Kroćenje goropadnice Williama Shakespearea s kojom smo otvorili Dane satire u Kerempuhu u Zagrebu 1. lipnja.

Zatim slijedi gostovanje Domaša na ljetnim noćima Exita u Zagrebu te gostovanje predstave Obitelj Dennisa Kellyja u režiji Ivana Plazibata također u Zagrebu, 7. i 8. srpnja. Ako netko zainteresiran čita, dođite i pogledajte! Neće vam biti dosadno (smijeh).

Kakvi su Vam planovi i želje za budućnost?

Želim život pun iskustava. Želim probati svašta, želim biti zadovoljna s onim što radim, iako to i ne bila gluma i želim biti okružena ljudima koji me cijene, vole i poštuju u mom najgorem i najboljem izdanju.

Autor: Maja Šubarić Mahmuljin (promo)

Foto: privatna arhiva (promo)