“Shvatila sam koliko su oboljeli od raka stigmatizirani. Svoju ljutnju i očaj odlučila sam pretočiti u nešto pozitivno”, rekla nam je Goranka Perc. Ova hrabra žena, supruga i majka dobila je bitku s rakom dojke, no njezin put nije bio nimalo lagan. Prvi je šok, kaže, doživjela saznavši za dijagnozu, a drugi kada joj je operacija odgođena na neodređeno vrijeme zbog duge liste čekanja. Ipak, njezina je priča dobila sretan kraj, i to isključivo zbog podrške koju joj je pružila, obitelj, prijatelji i njezin poslodavac.

Goranka je zbog tromog i neosjetljivog sustava odlučila nešto poduzeti te se priključila u udruzi oboljelih i liječenih od raka “Nismo same” u kojoj volontira već 4. godinu. Svakodnevno je angažirana kao podrška onkološkim pacijentima i njihovim članovima obitelji. Osobno je obišla stotinjak korisnica i obavljala brojne druge organizacijske i promocijske poslove za Udrugu, zbog čega je osvojila Volonterski Oskar koji joj je dodijelio Volonterski centar Zagreb. Goranka je dio nove kampanje “Ne odustajem” koja je posvećena ženama s metastatskim rakom dojke.

Upitali smo je o borbi s ovom teškom bolešću, životnim navikama nakon operacije, udruzi “Nismo same”, novoj kampanji i što bi poručila svim ženama.

Kada je započela i kako je izgledala vaša borba s rakom dojke?

Dugi niz godina živjela sam u inozemstvu gdje su me liječnici uvijek učili o važnosti redovitih kontrola. Kad sam imala 25 godina, ginekolog mi je prvi put pokazao kako napraviti samopregled grudi. Po povratku u Hrvatsku su mi ostale te navike i redovito sam se  kontrolirala. Da postoji sumnjivi čvorić u desnoj dojci saznala sam u listopadu 2016. godine. Obavila sam sve dodatne pretrage i službeno mi je dijagnosticiran rak dojke. Čekajući rezultate pretrage bila sam mirna, ni u snu nisam mislila da će moja dijagnoza biti rak. Uvijek kažem da sam se u tom trenutku prebacila na “robot mode”. Napravila sam plan što još sve moram dodatno učiniti kako bih što prije započela liječenje. Odlazak u bolnicu, pretrage za operaciju, zakazivanje termina operacije i čekanje nalaza…

Nakon prvog šoka dijagnoze, doživjela sam još jedan šok. Moja operacija je odgođena na neodređeno vrijeme! Kao razlog su naveli dugu listu čekanja. Suprug i ja smo bili očajni. Nismo znali kome se  obratiti a meni je bilo najvažnije da me što prije operiraju. Misli vam cijeli dan lete na rak koji je u vama, teško je bilo zaspati i cijelo to vrijeme smo pokušavali naći rješenje. Sama činjenica da imate rak je teška sama po sebi a riječima ne mogu objasniti taj drugi šok odgođene operacije. Moj tadašnji poslodavac je saznao za moju situaciju i bez riječi je uplatio operaciju u jednoj privatnoj klinici. Liječenje je dalje išlo svojim tokom, oporavak i čekanje tri mjeseca na početak zračenja. Zračenje sam odradila uz posao. Izlazila bih svakodnevno na nekoliko sati i vraćala se na posao. To je bila moja odluka jer sam željela da se moj život što prije vrati u normalu. Imala sam sjajnog poslodavca i kolege koji su mi bili neizmjerna podrška.

Koliko vam se život promijenio nakon raka? Jeste li promijenili neke životne navike?

Nikada se nisam zapitala: “Zašto baš ja?” Uvijek sam se zdravo hranila i bila aktivna. Nakon liječenja nisam mijenjala prehrambene navike, ali sam odlučila da više ništa neću odlagati. Prestala sam odgađati stvari koje sam željela učiniti a jedna od njih je bio i moj odlazak na 900 km dugu šetnju Putem Svetog Jakova. To svoje putovanje sam posvetila udruzi “Nismo same” i svim ženama koje su se borile ili se bore s rakom. Pokušavam više vremena provesti s obitelji, manje se ljutiti a više smijati i uživati u životu. Vikendom odlazim na Sljeme po svim vremenskim uvjetima i uživam u svakom koraku.

Tko vam je bio najveća podrška?

Kad saznate da imate rak, teško je to reći obitelji i prijateljima. Znate da će se bojati za vas i strah vas je njihove reakcije. Nisam željela da drugi plaču i brinu za mene. Moram reći da ništa od toga nisam doživjela. Suprug i tada moj osmogodišnji sin David bili su moje utočište i davali mi snagu za dalje. Moji roditelji i prijateljice napravili su sigurnosnu mrežu oko mene i dijelili su suze i brigu za mene međusobno, a da nisam niti znala. Sa mnom su svi bili pozitivni i trudili se razgovarati o svakodnevnim stvarima bez da me opterećuju. Bez njihove podrške moj oporavak i moj sadašnji život ne bi bili ovakvi.

Kada i zašto ste se uključili u udrugu “Nismo same?”

Nakon iskustva odgođene operacije, uvidjela sam mnoge nedostatke u našem zdravstvenom sustavu, ali i u našem društvu. O svom iskustvu odgađanja operacije sam pisala ministarstvima, zdravstvenom sustavu pa čak i predsjednici. Nikada nisam dobila niti jedan jednini odgovor. Shvatila sam koliko su oboljeli od raka stigmatizirani. Svoju ljutnju i očaj odlučila sam pretočiti u nešto pozitivno i željela sam pokrenuti promjene, no nisam znala kako. Odgovor sam dobila čuvši gostovanje Ivane Kalogjere u jednoj radio emisiji.

Svidjele su mi se njezine ideje i planovi i odlučila sam kontaktirati je. Nakon nekoliko mjeseci našle smo se na kavi na Jarunu i nekako se odmah povezale. Počela sam volontirati u udruzi, a prije dvije godine dala sam otkaz i potpuno se posvetila radu s Ivanom. Nakon svega što sam prošla, željela sam nešto promijeniti kako se nikome ne bi dogodilo to što se dogodilo meni. Upoznavši Ivanu shvatila sam da je rad u udruzi upravo ono što želim raditi. Naša suradnja pretvorila se u divno prijateljstvo.

Koliko vam znači samo volontiranje te nominacija i nagrada Volonterski Oskar?

Volontiranje je način života. Oduvijek sam željela raditi nešto za društvo, ali nisam se mogla odlučiti što. Bolest me nekako navela na moj današnji put volontiranja. Mislim da volonteri kad počnu volontirati ne razmišljaju o nagradama. Svi mi to radimo jer volimo ljude i volimo pomagati. Nevjerojatno je koliko toga kroz volontiranje možeš naučiti, koliko novih ljudi upoznati i steći novih iskustava. Sva ta iskustva su jednostavno neprocjenjiva.

Volonterski Oskar je bio potpuno iznenađenje. Kad glumci dobiju Oskara obično kažu da je to kruna njihove karijere. Moj Oskar je za mene samo početak jer mi je dao dodatni ‘vjetar u leđa’ da se još više zalažem. Hvala Volonterskom centru Zagreb na ideji Oskara koju njeguju već dugi niz godina.

Dio ste nove humanitarne akcije “Ne odustajem”. Zašto je ova akcija važna?

Kampanja “Ne odustajem” posvećena je ženama s metastatskim rakom dojke. Ona je ujedno i inicijativa koja ima za cilj upravo osnaživanje žena na postavljanje ključnih pitanja svojim liječnicima i traženje stručnih odgovora. Mnogima rak znači kraj, a da ni ne znaju koliko se žena bori s metastatskim rakom koji je neizlječiv. Ali žive i dalje i uživaju u životu. Ovom kampanjom smo na neki način željeli skinuti stigmu i pokazati da se i dalje može kvalitetno živjeti.

Mnoge naše prijateljice žive s metastatskim rakom godinama, za neke od njih ne biste niti rekli da su neizlječivo bolesne. No i njima i njihovim obiteljima treba podrška, a  ovom smo kampanjom ujedno željele i poslati poruku nade u onim trenucima kad je bolest uznapredovala. Imale smo veliku čast da nam je Gibonni ustupio svoju pjesmu “Ne odustajem”, čiji je aranžman Nikša Bratoš prilagodio. Mlade pjevačice Eni Jurišić, Nika Turković, Antonela Đinđić i Mia Dimšić udahnule su nov život pjesmi, ali i svima nama. Bio je užitak surađivati sa svima njima. Spot je posebno razveselio, ali i nadahnuo sve žene koje su sudjelovale u njemu, ali i svima drugima. 

Što biste za kraj poručili svima, posebice ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje?

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko su važni preventivni pregledi. Smatram da je meni upravo takav pregled spasio život jer sam bolest otkrila na vrijeme. Kad nam se pokvari auto odmah trčimo mehaničaru kako bismo ga popravili. Tehnički pregled nikad ne odlažemo, zašto bismo onda propustili naše preventivne preglede koji nam mogu spasiti život. Pitajte svoje majke, bake, tete, prijateljice i kolegice kada su zadnji put bile na pregledu. Podsjećajte ih! Učite svoju djecu koliko je važno odazivati se na preventivne preglede. Svog sina svake godine vodim na sistematski kako bi stekao naviku koliko je važno brinuti o sebi. I za kraj, upravo mi možemo biti primjer i naučiti druge.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva