Naš istaknuti akademik i književnik Pavao Pavličić i u 72. godini života nezaustavljivo piše, a ove je godine objavio svoju 101. knjigu. Djela ovog plodonosnog autora, poznatog po kriminalističkim romanima za djecu i odrasle, mnogi su od nas čitali kao dio lektire u školi. ‘Dobri duh Zagreba’ i ‘Trojica u Trnju’ samo su neki od njegovih klasika. Nakon što je s Filozofskog fakulteta otišao u mirovinu objavio je knjige ‘Pohvala starosti’ i ‘Pohvala tijela’ u kojima progovara o starenju. U razgovoru za Generaciju otkrio nam je koji je njegov stav o osuvremenjivanju lektire, što bi mladi trebali čitati i kada, kakva je kultura čitanja danas, smeta li mu što njegovih knjiga  nema na srednjoškolskom popisu lektire, kako provodi vrijeme u mirovini te zašto je odlučio progovoriti o tijelu i starenju.

Kada i zašto ste se odlučili za književnost i spisateljski poziv?

Vjerujem da svaki autor počinje pisati zato što postoji književnost i što on tu književnost voli. Pa se onda, još kao sasvim mlad čovjek, počne pitati bi li i sam mogao napisati nešto što će ljudi čitati s onakvim zanimanjem s kakvim on sam čita knjige svojih omiljenih pisaca. Pa onda napiše jednu priču pa drugu, pokaže ih prijateljima, i tako to pomalo krene. Ne vjerujem da itko odlučuje postati pisac kao što se odlučuje postati urar ili liječnik. Svi mi najprije odlučimo pokušati pa čekamo što će biti. Otprilike kao kod ribolova. Poslije to čovjeku postane način života i više ne može bez toga.

Autor ste klasika kao što su ‘Dobri duh Zagreba’ i ‘Trojica u Trnju’. Gdje pronalazite inspiraciju za Vaša djela i jeste li se u početku nadali da će Vaše knjige u školi čitati brojne generacije djece i mladih?

Naravno da nisam očekivao. O nečemu sličnom može se samo sanjariti. A za sebe mogu reći da nisam ni sanjario, nego sam se samo trudio da ono što pišem ispadne što bolje, a sve je drugo, znao sam, u rukama čitatelja. Zapravo, uvijek i jest stvar u tome da se nekako preklopi ono što pisca zanima s onim što zanima čitatelja, ali nikad se ne zna kad će se i kako to dogoditi. Ja sam uvijek imao osjećaj da zbilja oko nas vrvi dobrim pričama, samo treba izabrati prave pa sam teme i tražio u zbilji. No vodeći ipak računa da pripovijedanje ima neke svoje zakonitosti o koje se ne smijem ogriješiti pa čak ni za ljubav toj istoj zbilji. Na primjer, u zbilji nema mnogo sretnih završetaka, ali sam ih ja često davao svojim pričama, znajući da to čitatelji vole, kao što volim i sam.

U javnosti su se pojavili prijepori oko aktualnog popisa lektire. Vaša su djela i dalje na popisu u osnovnim školama, no nema ih na srednjoškolskom popisu. Što mislite o tome?

Lektira je za mnoge đake istoznačnica za dosadu pa zato pisci često izjavljuju kako su zadovoljni što njihove knjige nisu u lektiri. Ja ne pripadam među takve autore. Meni se čini da je još veći izazov postići da djeca rado čitaju ono na što ih školski program prisiljava. Tek kad to postigne, autor može biti miran, jer zna: Ako su učenici rado čitali njegove knjige kao osnovci, čitat će ih i kao srednjoškolci, bile one na popisu ili ne, ovaj put iz vlastite inicijative.

Pojedini klasici poput ‘Lovca u žitu’ su izostavljeni iz popisa lektire. Koji je Vaš stav o osuvremenjivanju lektire?

Volio bih da mi jednom netko objasni zašto je nama toliko važan taj ‘Lovac u žitu’ i peripetije jednoga tinejdžera otprije sedamdeset godina. Pa imamo mi bezbroj domaćih romana s tinejdžerskom problematikom, i to dobrih, pa zašto da onda taj literarni – bumo rekli – model ne prikažemo na primjeru iz vlastite književnosti? A da i ne govorimo o tome kakav će učinak na klince u Bjelovaru imati spoznaja da je jedan ozbiljan pisac – Tribuson – smjestio radnju svojih priča baš u njihov grad. A ‘Lovca’ možemo spomenuti kao dio povijesne slike i opće književne naobrazbe.

Koji je Vaš prijedlog za lektiru – što bi mladi trebali čitati, kada i zašto?

Glavna briga morala bi nam biti da mladima otkrijemo kako u književnosti ima nečega za njih, nečega što ih zanima i što ih se tiče, umjesto da ih obeshrabrujemo tjerajući ih da čitaju klasike iz XVI. ili XVII. stoljeća za koje još nisu dovoljno zreli. Trebalo bi, dakle, o tim klasicima dati sažetu i preglednu informaciju, a čitati i interpretirati ono što je đacima i vremenski i po problematici bliže. Jer, škola ne priprema učenike za filologe, nego za čitatelje, to nikada ne bi trebalo smetnuti s uma.

Kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost radili ste više od 40 godina. Kakva je kultura čitanja kod mladih? Primjećujete li da danas studenti manje čitaju ili su manje pismeni?

Postoji jedna praznovjerica koju je vrlo teško iskorijeniti. Ona se svodi uglavnom na to da danas nitko ništa ne čita i da je književnost kao institucija manje-više osuđena na propast. A kad pogledate koliko se knjiga danas objavljuje i koliko se o književnosti piše na društvenim mrežama, onda dobivate sasvim drugu sliku. Književnost, naime, počiva na jednom temeljnom ljudskom interesu: želimo znati što se dogodilo drugim ljudima. A taj interes nikad neće nestati. Naravno, drugo je pitanje kakva je kvaliteta onoga što se piše i čita, i kome je u interesu da ta kvaliteta bude što niža. Uzevši jedno s drugim, mogao bih zaključiti ovako: književnost nam je onakva kakvi smo mi sami pa čak i nešto bolja.

Nakon velikog uspjeha i čak dvaju izdanja u samo devet mjeseci, Vaši zapisi ‘Pohvala starosti’ zarobili su srca brojnih čitatelja. Uslijedila je i knjiga ‘Pohvala tijelu’. Kako su nastale knjige i kojih ste se sve tema dotaknuli?

Nastale su tako što mi se učinilo da postoje teme koje su nam bliske, u nekom smislu i samorazumljive, a književnost o njima šuti, a takve su teme upravo starost i tijelo. Ali, malo bi mi vrijedilo što sam to uočio, da me te teme nisu i inače mučile kao moj osobni problem i problem ljudi moje dobi. Zato sam pisao tako kao da s nekim vršnjakom naklapam o vlastitom životu, a pri tome nas sluša netko mlađi, koga ne smijemo svojim pričama zagnjaviti, nego mu otkriti da u tim temama ima i nečega što se njega tiče.

Odnedavno ste u  mirovini. Kako provodite vrijeme i čime se uglavnom bavite?

Bavim se čitanjem i pisanjem, kao i prije, jedino što više ne predajem. A u ‘Pohvali starosti’ nastojao sam pokazati kako čovjeku u odmaklim godinama treba sve više vremena za najobičnije svakodnevne poslove pa zato ne mogu reći da mi se javlja problem kako da potrošim dan.

Što biste još željeli ostvariti? Ima li koja knjiga koju biste još željeli objaviti?

Nikad nisam dugoročno planirao svoj književni rad, nego sam pisao o onome što bi me u nekom trenutku privuklo. Zbog toga ni sad ne znam što će biti dalje – možda nešto, a možda i ništa. A gotovi rukopisi već će nekako naći izdavača.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: wikipedia/pavao pavličić