„Prihvatila sam svoju bolest, svjesna sam svojih ograničenja, ali ne dozvoljavam da bolest diktira tempo u mom životu. Živim iz dana u dan i trudim se da pronađem ljepotu. Uvijek ću naći nešto što će me razveseliti“, rekla nam je Javorka Pangerčić (72). Ovoj rođenoj Zagrepčanki s Bjelovarskom adresom život se preokrenuo prije 10 godina kada se suočila s teškom dijagnozom – metastatskim rakom grla. Liječenje ovog zloćudnog tumora toliko ju je promijenilo da je nakon izlaska iz bolnice poznanici na ulici nisu prepoznavali, no prebrodila je najteže trenutke uz svoju poeziju, a kako sada stihove teško govori – postala je pjesnikinja s fotoaparatom u ruci.

Javorka je cijeli radni vijek provela u vodoprivredi kao inženjerka geodezije, a od 2013. je u mirovini i živi sama. Udovica je i ima dva sina – Javora i Krešimira te unuka Tina za kojeg kaže da brzo raste, a svaki susret s njime je prilika za igru, gradnju i veselje.

Upitali smo je kako je izgledala njezina borba s rakom, tko joj je bio najveća podrška, koliko joj znači poezija i novootkrivena ljubav prema fotografiji te što bi poručila ženama, ali i svima drugima vezano uz vlastito zdravlje.

Kako je započela i kako je izgledala vaša borba s rakom grla?

Cijelo to ljeto 2012. godine „greblo“ me po grlu. Uzimala sam tablete misleći da će to proći, no nije. Početkom rujna te godine odlučila sam otići doktoru da mi prepiše neki antibiotik da tu nelagodu skinem s vrata. Tek što sam zinula, doktor me odmah uputio specijalisti. U nalazu se spominjala nekroza i kada sam se vratila u ured pogledala sam taj termin i vidjela da se radi o odumiranju tkiva koje se može javiti kod kancerogenih bolesti. Prva misao mi je bila: „Pa ja bih mogla umrijeti od toga.“

Čitala sam sve više i bila sve više preplašena dok nisam naišla na jedan komentar na forumu koji je kazivao da je to kod svakog individualno. To mi je bilo dovoljno. Nisam više ništa pregledavala dok nije prošla cijela godina poslije operacije. Taj tjedan dok sam čekala nalaz biopsije nisam bila nešto posebno nervozna. Obavljala sam redovne poslove i vodila društvene aktivnosti. Nakon tjedan dana patolog mi je rekao: „Imate zloćudni tumor na manduli.“ Kako živim u Bjelovaru već isti dan sam otišla u Zagreb u Bolnicu sestara milosrdnica gdje sam saznala da je tumor metastazirao na limfne čvorove na vratu i da trebam odmah na operaciju.

Što vam je tada prolazilo kroz glavu i kako je izgledao vaš oporavak?

Bila sam pošteđena onog strahovanja: „Što ako je ono najgore?“ Bilo je najgore i sad se valjalo prema tome postaviti. Nisam ustvari niti znala što me čeka i kakve će biti posljedice, ali sve ono što sam cijelog života čitala valjalo je sada primijeniti na samoj sebi. Kad je otkriveno da imam rak imala sam 62 godine. Operacija je bila teška, zahvat veliki, a odstranjen mi je dobar dio mekog nepca, mandule, načinjena rekonstrukcija jezika i odstranjeni limfni čvorovi s obje strane vrata. Nisam mogla govoriti pa sam pisala u bilježnicu. Nisam mogla gutati pa sam se hranila na sondu. Da bi mogla disati imala sam kanilu u grlu.

Prošla sam zračenje i četiri kemoterapije. Dalje nisam mogla jer su mi rapidno pali leukociti i tijelo se nije imalo s čime boriti. Nakon mjesec dana obavljena mi je još jedna operacija jer mi je hrana curila kroz nos.Zahvatila me je i tumorska kaheksija i počela sam rapidno mršavjeti. Izgubila sam 23 kilograma. Sada sam pola povratila, ali se ne mogu više udebljati. Zbog zračenja stradali su mi zubi, a najveće posljedice moje operacije su otežani govor i teško gutanje. Morala sam učiti ispočetka kako gutati, što jesti kako se ne bih ugušila. I danas moje hranjenje traje više od sat vremena. Hrana se kod mene dijeli na ono što mogu progutati i ono što ne mogu i kad me pitaju što ja ustvari jedem kažem: „Što masnije to bolje!“

Ispočetka, kad sam ponovno počela govoriti, rijetko me je tko razumio. Išla sam logopedu, učvršćivala muskulaturu lica, imala govorne vježbe i to je proces koji traje i danas. Dok sam bila u bolnici, a to je bilo četiri mjeseca, živjela sam iz dana u dan. Nisam se osvrtala što sam prije mogla ni kako će izgledati moja budućnost. Nisam se batrgala u toj rijeci života već sam pustila da me voda nosi. Bilo je lakše i meni samoj kao i bližnjima oko mene.

Koliko vam se život promijenio nakon raka? Jeste li promijenili neke životne navike?

Nakon što sam izašla iz bolnice i prošla zračenje i kemoterapiju, izgubila puno kila i potpuno sam se fizički promijenila. Više nisam bojila kosu kanom već sam osvanula potpuno sijeda. Smršavila sam jako puno i ništa više nisam mogla obući. Dobro sam znala što znači ona nama ženama omiljena uzrečica: „Nemam što obući!“ Od konfekcijskog broja 42 došla sam na 36. Bila sam slaba i uz pomoć prijateljica sam odlazila na kratke šetnje.

Kad sam donekle ojačala krenula sam sama u grad. Sretala sam susjede, poznanike i kimnula im u prolazu. Rijetko tko me je prepoznao. Čudno su me gledali. Još gore je bilo ako bi im svojim hrapavim, nerazumljivim glasom pokušala objasniti tko sam. Neki bi samo produžili dalje, neki bi zastali, ali i brzo otišli jer se nisu znali postaviti prema meni, a neki bi na koncu shvatili tko sam pa bi raširili ruke i toplo me zagrlili. Još i danas kad me sretnu znaju mi reći: „Znaš puno te bolje razumijem nego prije 6 mjeseci.“ To isto mi ponavljaju već dugo.

Kako je izgledala vaša svakodnevica i kako ste se snalazili u novim okolnostima života?

Morala sam odlaziti u kupovinu. Nisam željela pisati na papir što trebam već sam pokušala objasniti da želim pola kruha ili dva karea. Kad bih progovorila, prodavačice bi ostale u čudu, ljudi oko mene su me čudno gledali, a ja bih najradije pobjegla iz dućana. Ako me nisu shvatili u jednom u drugom jesu. Puno sam toga prošla da bih bila donekle razumljiva. Od logopedskih vježbi do kontroliranog zijevanja. Dok jedem moram sjediti uspravno, polako žvakati i pijuckati vodu. Zalogaji moraju biti mali. Ne mogu jesti juhu ili rijetka variva već mora biti gušće.

Ne mogu jesti ništa kiselo, a metodom pokušaja sam došla do toga što mogu progutati. Ne ono što mi se sviđa ili što sam prije voljela jesti već samo ono što prolazi. Ne mogu ići ulicom i nešto u hodu pojesti. Tekućinu mogu piti u malim gutljajima i to kad sam sigurna da je prethodni gutljaj prošao. Oni bližnji mogu me razumjeti na telefon ali s drugim osobama, pogotovo koji ne poznaju moj način govora, komunikacija je otežana. Ljudi su naviknuti na normalnu komunikaciju. Kad netko govori drugačije, treba se koncentrirati na taj govor, pokušati shvatiti što osoba želi reći, a tada i po mimici lica, govoru tijela polako se uključivati u taj način komunikacije. Nije to baš jednostavno, treba imati „dobre“ živce i jaku volju da budem razumljiva. Trudim se.

Tko vam je bio najveća podrška?

Moja obitelj. Imam dva sina od kojih jedan živi u Zagrebu, a drugi u Bjelovaru. Onaj u Zagrebu, moj Krešimir, bio je svaki dan u bolnici. On mi je bio ispočetka bio tumač. Prevodio je moja mucava objašnjenja i s njim sam mogla voditi „normalne“ razgovore koji se nisu ticali bolnice i boleština. Stariji sin Javor svakog vikenda je sa suprugom Barbarom dolazio da me vidi. Tu je uvijek bilo smijeha i zafrkancije. Sjećam se njihovog prvog dolaska poslije operacije. Dolazili su s nelagodom i skepsom bolesniku poslije operacije grla. Očekivali su me na krevetu, okruženu cjevčicama, s podočnjacima i bezvoljnu. Javili su mi preko mobitela da su pred vratima, a ja sam stajala iza sestre i radosno im mahala. Pao im je kamen sa srca. I njima je bilo lakše tješiti me kad sam i sama htjela da naši susreti budu veselje, a ne jadikovke.

Moj sada pokojni suprug je bio invalid i nije me mogao posjećivati, a moja mama je posebna priča. U to vrijeme je imala 84 godine i svima nam je bilo teško kako joj reći da njezino jedino dijete ima rak grla. Mama je to dobro podnijela, postala je moja logistika po pitanju pranja veša i kuhanju brokule, blitve i ostale zelenjave, koju su znali izmiksati pa mi je Krešo putem sonde to uštrcavao radi bolje probave. Svaki dan sam primala puno poruka jer govoriti nisam mogla. U jednom danu čak njih 50. Netko se javljao gotovo svaki dan, netko povremeno, a netko bi poželio sretan oporavak. Iako nisam mogla govoriti, nisam bila sama i dani su se polako kotrljali.

Na koji ste način povezane s udrugom „Nismo same“? Koliko vam znači njihova podrška?

Pišem blog (sada sam ga malo zapustila) za Kul-pong klub u Bjelovaru. Njihova trenerica Ines povezala me s udrugom i poslala sam svoju priču i fotografije. Bila sam ugodno iznenađena i sretna da je baš moja priča objavljena na Dan borbe protiv raka. Objavljene su i moje fotografije kako sam izgledala prije i poslije operacije. Poslala sam i nekoliko fotografija Bjelovara i pjesmu „Nevidljiva“. Kako su se urednicama, Ivani i Goranki, svidjeli moji radovi objavili su ih pod naslovom „Art terapija“.

Oko Nove godine dobila sam poruku iz udruge da imaju poklon za mene pa su tražili na koju adresu da mi ga pošalju. Kako sam tada bila neko vrijeme u Zagrebu, dogovorile smo se da dođem u Martićevu ulicu i sama podignem poklon. Oduševio me je prostor i još više Ivana Kalogjera i Goranka Perc. Mogle smo odmah razgovarati kao da se oduvijek poznajemo. Pokazala sam im svoje fotografije spremljene u albumu „Čarobna škrinjica“ i recitirala pjesmu „Simbioza“. Pozvale su me na pjesničku večer i prihvatila sam, a Ivana mi je rekla da bih sama trebala govoriti svoje stihove. Konačno! Ovo sam tako dugo čekala. Opet sam im poslala nekoliko fotografija i pjesmu pa je to kao treći prilog objavljen na stranici udruge. Napravila sam i reportažu na Facebooku o udruzi koja je imala veliku posjećenost i lijepe komentare. Vrata udruge su mi, ne odškrinuta, već širom otvorena i zaista mi je drago zbog toga.

Kada ste počeli pisati pjesme i koliko vam znači poezija?

Nisam pisala pjesme cijeli život već sam počela s pedeset godina. Kako bi koju napisala, naučila bih je napamet i recitirala. Voljela sam vidjeti reakciju na tuđem licu. Osmijeh, crvenilo obraza ili…Netko bi mi pokazao podlakticu i rekao: „Pogledaj kako sam se naježio.“ To bi mi bio najveći kompliment. U jednom trenutku znala sam 70 svojih pjesama napamet. Nije bilo priredbe u Bjelovaru gdje nisam sve recitirala. Pjesme su govorile o cvijeću, ljubavi, moru, a često sam poklanjala svoje pjesme kao rođendanske darove. Ako je pjesma bila dobra, preživjela bi jednokratnu uporabu i postala svojina svih koji bi je čuli.

Prvu knjigu pjesama izdala sam 2009. godine pod naslovom „Lice Ruže.“ Materijal za drugu knjigu poslala sam prijatelju na lekturu i na nju potpuno zaboravila jer sam završila na operaciji i pjesme mi nisu padale na pamet. Kad smo se našli nakon dugog vremena rekao je da ide u štampu moja druga knjiga pjesama pod naslovom „Pjesma u torbi“. Taj trenutak je bio onaj okidač koji me je vratio u život i saznanje da osim bolnice, zračenja, teškog gutanja postoji još nešto. Svijet poezije. Te večeri kao da sam dobila krila koja me vode u bolji svijet. Svoja iskustva kako se nosim sa strahom od raka opisala sam u proznom tekstu, mojoj trećoj knjizi „Utišana pjesma“. Poslije operacije, mislila sam da je samo pitanje vremena od nekoliko mjeseci pa da ću opet moći recitirati.

Kako se rodila vaša nova ljubav – fotografija?

Trebalo mi je dugo vremena, možda i godinu dana da prihvatim da je s mojim recitiranjem gotovo. Ako ne mogu recitirati, kako mogu pisati pjesme? Tada se pojavila fotografija. Isprva stidljivo, a potom sve više i više. Ne prođe dan da nešto ne uslikam. Obično to bude puno fotografija pa odaberem dvije, tri najbolje i njih obradim. Volim slikati svoje male kućne postave s voćem, cvijećem, bakrenim posudama ili pak s kuhačama, žlicama i vilicama. Slažem albume pa tako imam nazive „Bajkoviti Bjelovar“, „Čarobna škrinjica“, „Bjelovar i cvijet“, „Kolačići u doba korone“ i drugo.

Godine 2018. moja fotografija je proglašena za najbolju amatersku fotografiju Bjelovara. Fotografije predstavljam na Facebooku, Instagramu i You Pick. Uz to, tajnica sam u Ligi protiv raka BBŽ te tajnica Kluba laringektomiranih osoba u Bjelovaru.

Koja je vaša misao vodilja i kako danas gledate na život i borbu s rakom?

Prihvatila sam svoju bolest, svjesna sam svojih ograničenja, ali ne dozvoljavam da bolest diktira tempo u mom životu. Ne osvrćem se unazad. Izgledala sam ovako ili onako, mogla sam ovo ili ono, ali ne radim neke dugoročnije planove u životu. Živim iz dana u dan i trudim se da pronađem ljepotu. Uvijek ću naći nešto što će me razveseliti, uvijek imam u glavi ideje kako bi željela nešto snimiti i kako to prezentirati. Počela sam pisati i kratke priče, a humoreska „U petak u 5“ imala je nedavno svoju praizvedbu. Zovu me da fotografiram pojedine osobe jer imam svoje viđenje koje je različito od uobičajenog.

Skoro će biti deset godina od moje operacije. Kada čovjek oboli od ove teške bolesti uobičajeno je da se raspita koji je period preživljavanja. Ja sama sebi kažem: „Poklonjeno ti je deset godina života. Da li si ih provela u strahu od recidiva, nemoći komunikacije, problema sa svakodnevnom prehranom ili si se otvorila prema svemu lijepom i dobrom što te okružuje?“ Svatko zna svoje, a ja znam što želim od svog života. Borim se i ne posustajem da je cvijet okosnica mog bića, da je lijepa riječ kojem drugom dajem nečija potreba, a osmijeh na drugom licu znak prepoznavanja.

Što biste za kraj poručili svima, posebice ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje?

Ne mogu i ne želim generalizirati. Mogu govoriti o raku grla i kad opazite neki od ovih simptoma ne čekajte, već potražite pomoć. To su promuklost, otežano gutanje, zadah iz usta (a probava i zubi su u redu), kvržica na vratu i gubitak na težini. Nemojte odugovlačiti, misleći da će proći već vodite brigu o sebi.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva