“Gluma je moja ljubav, stil života, utkana u životno partnerstvo, opredjeljenje, užitak, snaga vodilja koje se još uvijek ne želim odreći”, rekla nam je Anita Matković. Ova diplomirana ekonomistica se zbog pogoršanja oštećenja vida morala umiroviti s 33 godine, no nakon prvotnog šoka zbog svoje dijagnoze odlučila se aktivirati u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek te u Kazalištu za slijepe i slabovidne Novi život. Osnovala je i Kazališnu udrugu MIST koja je, između ostalih, okupila i studente s invaliditetom.

Anita danas živi ispunjen život na periferiji u zagrebačkom Markuševcu, a najranije djetinjstvo provela je između Zeline, Bjelovara i ličkog krša u blizini Plitvičkih jezera. Ponosna je baka dva unuka, a uskoro i trećeg te majka dvoje djece. Ljubav prema glumi, koju je, kaže, osjećala odmalena vodi ju i danas, a njezin dramski rad poslužio joj je poput svojevrsne rehabilitacije. Cilj joj je, ističe, kroz kazališne predstave te dramsko pedagoški rad s mladima poticati vidljivost osoba s invaliditetom u društvu. Pored niza relevantnih uloga i ostvarenja, priznat joj je status glumice, članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Hrvatskog centra dramskog odgoja, ali i Hrvatskog saveza slijepih.

U intervjuu za Generaciju otkrila nam je s kojim s teškoćama susreće kao osoba oštećena vida, kako joj pomažu kazalište i gluma, što je potrebno da bi došlo do potpune inkluzije te što bi poručila vladajućima, a što slijepima i slabovidnima.

Kada i kako ste počeli raditi s osobama oštećena vida u COO Vinko Bek?

U struci sam radila do 1991. kada sam umirovljena zbog zdravstvenih problema, pogoršanja oštećenja vida, izazvanih visokom dioptrijom i krvarenjima na makuli oka, odnosno gubitka centralnog vida. Kako se nisam mirila sa situacijom da se umirovim, tražila sam mogućnost dodatnog zapošljavanja i aktiviranja. U Centru Vinko Bek, u kojem sam provela period od 1991. do 2022. godine, primili su me na poslove profesora ekonomske struke na pola radnog vremena. Kao profesor ekonomike, politike i gospodarstva predavala sam dvije do tri godine. Istovremeno sam provodila dramsko pedagoške radionice u Centru i dodatno pohađala edukacije u području dramske pedagogije. Koji mjesec ranije sam se uključila u rad Dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život. Tako da moj doticaj s osobama oštećena vida intenzivnije datira od tog doba kada sam se i sama suočila s problemima gubitka vida i našla u nezavidnoj situaciji.

Nakon ekonomskih predmeta, u Centru isključivo vodim dramske grupe u srednjoj i osnovnoj školi kao vanjski suradnik. Grupe su sudjelovale na smotri LIDRANO od 1992. do 2020. i ostvarile niz sudjelovanja ne samo na općinskoj, već i na županijskoj i državnoj razini. Kako sam i sama osoba oštećena vida, možda je to intuitivno utjecalo na opušteni odnos s mojim učenicima, prihvaćanje invaliditeta kao situaciju s kojom se svaki pojedinac nosi na najbolji mogući način. Ne podilazim svojim učenicima, niti im gledam kroz prste, već ih potičem da daju maksimum ostvarujući svoje kreativne potencijale. Ujedno u formiranju glumačkog ansambla DSSS Novi život učenici COO Vinko Bek su bazen iz kojeg su potekli većinom glumci studija.

Kako ste se nosili s gubitkom vida u počecima? S kojim se svakodnevnim poteškoćama susrećete?

Svaka osoba koja se susretne s potpunim ili velikim djelom gubitka vida mora odžalovati taj gubitak vida i prihvatiti ga. Uključivanje u rehabilitacijske programe je važno. Dramski studio Novi život je u neku ruku rehabilitacijski program koji mi je pomogao u tom procesu i stvorio mogućnost da sagledam neke nove perspektive vlastite budućnosti. Svaka slabovidna osoba vidi na svoj način, spektar oštećenja slabovidnih osoba je šarolik i širok. Da pojasnim, dok jedni ne vide danju, drugi noću, treći imaju točkast vid…Kod mene je dioptrija preko 20 izazvala krvarenja na pozadini oka (makuli) i vid je postepeno sve više slabio i postao točkast, uz potpuni gubitak centralnog vida na jednom oku. U početku vas ta situacija baci u depresiju, užasnuti ste, tražite pomoć svugdje, hvatate se za slamke spasa za koje čujete. Tako sam i ja prošla i Rim i Debrecin i Moskvu i Beograd i Ljubljanu. Sreća što nisam imala dovoljno sredstava da postanem pokusni kunić raznim eksperimentalnim terapijama. Smatram da me je lasersko omeđivanje oka u Moskvi te operacija mrene u Ljubljani spasila od potpunog gubitka vida. Naime, u vrijeme kad sam to napravila, takvi zahvati su u nas bili u povoju. Naravno, oni nisu mogli vratiti vid u prijašnje stanje, niti oko sačuvati od daljnjih degeneracija.

Smatram da svaki ozbiljan pacijent treba imati odličnog oftalmologa koji će ga voditi i da naš zdravstveni i socijalni sustav treba daleko više voditi brigu o prevenciji i edukaciji kako pacijenata, tako i najbliže okoline. Moj vid je imao periode od potpunog gubitka, smanjivanja, ali i poboljšanja, tako da ponekad vidite slabije, ponekad bolje. Prepoznavati lica već sam odavno odustala, u nekom zakutku vidite dobro i čisto, a sljedeći dan izgubite tu točku, crni tisak normalne veličine uspijevam čitati povećalima kojih imam na svakom koraku, uz jaka svjetla. Krećem se uz maksimalnu pažnju. Tramvaje prepoznajete po tipu i duljini naziva smjera prema kojem putujete. Kontrast u svim životnim područjima je neophodan. Poruke pišete govorom, uvećan tisak je nužnost. Čaše se ne ostavljaju u sudoperu s ostalim posuđem, perilica suđa je nešto što se mora imati i slično.

Jesu li predrasude okoline i dalje prisutne te kako gledate na položaj slijepih i slabovidnih u društvu?

Susrela sam se s njima u najranijem djetinjstvu, od sažaljenja do ignoriranja, neprihvaćanja u društvo. Tijekom života stvorila sam mehanizam da se toliko ne obazirem na njih ili na taj stav utječu moja snažna osobnost, stremljenja, ostvarenja na privatnom i profesionalnom planu. Predrasude okoline su i dalje prisutne, možda u nešto manjem obimu što su osobe s invaliditetom vidljivije na društvenoj sceni i što su bolje socijalizirane u zajednicu. No, osobe s invaliditetom također trebaju uložiti značajan napor da budu prihvaćene, a u tom procesu najznačajniju ulogu ima obrazovanje.

Vidljivost osoba s invaliditetom u svim životnim područjima značajno utječe na smanjivanje predrasuda. Moje životno djelovanje, moji stavovi: ravnopravno sudjelovanje učenika Centra na smotrama (bilo je i zahtjeva da ne sudjeluju u ocjenjivačkom djelu); umjetničko djelovanje u DSSS Novi život; rad sa studentima i njihove izvedbe za djecu i mlade usmjereni su ka tom cilju vidljivosti osoba oštećena vida kao kontinuirani proces koji treba i dalje nastaviti i trajati kao način na koji se djeluje na smanjivanje predrasuda.

Kao što ste spomenuli, uključeni ste u Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Što vas je privuklo glumi? U kojim ste predstavama nastupali i koja uloga vam je najdraža?

Uključena sam u Dramski studio slijepih i slabovidnih od 1991. i rad u njemu je tekao paralelno s radom u Centru Vinko Bek. Studio se počeo intenzivnije umjetnički razvijati kad se stvorila neka kritična masa zainteresiranih pojedinaca, entuzijasta: Nina Kleflin, Vojin Perić i ja, koji smo svaki u svojem području doprinijeli rastu. Osnove su postavile generacije prije nas koje su se zadovoljavale radom u okviru kulturnog društva. Pored niza relevantnih uloga i ostvarenja, priznat mi je status glumice, članica sam Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ujedno i Hrvatskog centra dramskog odgoja. Najdraže uloge nemam, volim igrati i bivati na sceni, no preferiram alternativnu scenu i teatar apsurda, te dječju scenu.

Mišljenja sam da slijepe i slabovidne osobe teško mogu virtuozno donijeti prpošnost klasične komedije ili elitizam klasične drame, no u apsurdnim kazališnim djelima mogu pokazati sav svoj umjetnički potencijal. Gluma je moja ljubav, stil života, utkana u životno partnerstvo, opredjeljenje, užitak, snaga vodilja, koje se još uvijek ne želim odreći, a nesvjesno sam doticaj imala u najranijem djetinjstvu igrajući se i stvarajući prostor kazališta u garaži. Glumačke mogućnosti mi je osvijestio pljesak mojih prijatelja u sedmom razredu osnovne nakon monološke izvedbe „Pokondirene tikve“ Jovana Sterije Popovića koju nije prekinulo niti zvono nakon drugog blok sata.

Držite dramske radionice za studente, među kojima su i oni oštećena vida. Što sve učite mlade? Koju predstavu trenutno pripremate i gdje nastupate?

Osnovali smo entuzijastično Kazališnu udrugu MIST 2007. godine koja je okupila studente od kojih su neki bili osobe s invaliditetom. Cilj naše kazališne udruge je obrazovati i osnažiti mlade ljude, kroz rad u kazalištu i drugim kulturnim područjima, da sudjeluju u stvaranju boljeg i socijalno osvještenijeg društva bez diskriminacije. Naši projekti se bave društveno važnim temama usmjerenima djeci. Ideja vodilja kod osnivanja Udruge koja bi se bavila dramsko pedagoškim radom bila je da mladi i mlade osobe s invaliditetom budu ravnopravni u procesu kreiranja kulturnih događanja, da budu aktivni nositelji, a ne samo pasivni promatrači i konzumenti kulturnih zbivanja. Dramske radionice za studente samo su nastavak mog dramsko pedagoškog rada s učenicima osnovnih i srednjih škola i domova, te mog kazališnog djelovanja.

Pored Centra Vinko Bek, radionice sa srednjoškolskom populacijom sam provodila i u Učeničkom domu Dora Pejačević i ostvarila šest državnih naslova. Polaznici svladavaju prostor scene usvajajući osnove dramatizacije, improvizacije, rad na artikulaciji, na likovima, osvještava se pokret i govor tijela, odnosno koristimo sve metode dramske pedagogije. Naravno, prilagođeno populaciji oštećena vida, tako da se rad često odvija: jedan pedagog s jednim polaznikom. Primjerice, upoznavanje s prostorom scene, osjet pokreta opipom, upoznavanje s manipulacijom lutke. Iz tih razloga za stvaranje neke predstave, projekta nam je potrebno daleko više vremena, no što je potrebno redovnoj populaciji. Danas u grupi djeluju četiri slijepe djevojke. Postavljamo predstave namijenjene djeci vrtićkog i osnovnoškolskog uzrasta (“Ana Liza i vesela ordinacija”, “Pjegavica Iva”, “Drugačiji si, to je baš cool”), progovaramo o problemima prihvaćenosti, depresije, nezadovoljstva našim izgledom i onime što mi doživljavamo osobnim nedostacima. Prilikom izvedbi provodimo i kraće radionice s osvrtom na pitanja sljepoće, slabovidnosti. Matični prostor nam je Centar za kulturu i informacije Maksimir. Udruga se okušala i provodi online dramsko pedagoške radionice namijenjene mladima od 15 do 25 godina iz različitih područja RH sufinancirane sredstvima Europskog socijalnog fonda. Predstave izvodimo u školama, vrtićima, centrima za kulturu, bolnicama, kako u Zagrebu, tako i u ostalim dijelovima RH i šire. Trenutno smo u procesu rada na predstavi „Drugačiji si to je baš cool“ koju ćemo izvesti na SKAZ-u.

Koliko ste dugo u mirovini i kako najčešće provodite svoje dane?

U mirovinu sam otišla s 33 godine, no ne i u mirovanje. Cijelo to vrijeme provodim radeći kao vanjski suradnik u školama, učeničkim domovima, centrima za kulturu vodeći dramske grupe, te u DSSS Novi život na daskama koje život znače u svojstvu glumice. U početnom periodu (do 2007.) to je bio volonterski rad, a kasnije putem umjetničkog angažmana kao ugovorni odnos. I dalje vodim Kazališnu udrugu MIST, osnivam dramske grupe djece i mladih na novim lokacijama djelomično volonterski, a djelomično kroz ugovorni odnos. Djeci je neophodno ponuditi sudjelovanje u takvim grupama na lokalnoj razini i grad Zagreb treba stvoriti širu lepezu djelovanja na širokom gradskom području periferije. Znači cijelo vrijeme mirovinskog statusa aktivna sam – bilo volonterski, bilo kroz razne ugovorne odnose. Dan bi mogao trajati i duže.

Između ostalog, članica ste Hrvatskog saveza slijepih. Koja je uloga neprofitnih organizacija poput ove po pitanju brige i boljitka za slijepe i slabovidne osobe?

Hrvatski savez slijepih ima svoju ulogu u brizi za članstvo u smislu sudjelovanja u stvaranju zakonodavnog okvira u cilju poboljšanja statusa slijepih i slabovidnih osoba, osnaživanja članstva putem raznih projektnih aktivnosti, ujedinjavanje članstva iz različitih regija RH, omogućava povoljnije odmor u prilagođenom objektu. Treba biti zagovaračkog tipa i prvenstveno bi trebao u ovom trenu djelovati na prevladavanje stava u vladajuće strukture iz modela karitativne pomoći osobama oštećena vida ka modelu socijalnih, ljudskih prava, odnosno djelovati na ostvarivanju inkluzivnog dodatka za osobe s invaliditetom. Takav tip udruga može svojim pritiscima djelovati na donošenje odluka vladajuće strukture. Stava sam da takve udruge, savezi ne trebaju biti mjesto isključivog okupljanja i getoiziranja osoba s invaliditetom, već mogućnost da se glas osoba s invaliditetom čuje i bude snažniji u javnosti.

Također, osobe s invaliditetom kroz inkluzivni dodatak mogu na otvorenom tržištu nabaviti opremu koja odgovara njihovim individualnim potrebama, a ne da se, kroz današnji birokratski model, nameću aparati i uređaji koji nisu adekvatni njihovim potrebama. Sredstva koja se danas troše u ovakve oblike davanja osobama s invaliditetom bit će istovjetna nekom budućem inkluzivnom dodatku.

Kako slijepe i slabovidne aktivno uključiti u zajednicu i pomoći im da budu što samostalnije? Što je potrebno da dođe do potpune inkluzije?

Poticati slijepe i slabovidne da nastave obrazovanje, da što više mladih završi visoko obrazovanje. Omogućiti im zapošljavanje, adekvatno njihovoj stručnosti. Potpune inkluzije, termin koji ne bih koristila, već što boljoj inkluziji treba težiti, no teško je ostvariva. Zemlja što je bogatija to ima veću mogućnost i ostvariti za svoje građane i bolju inkluziju. Borba za što bolju inkluziju i ostvarivanje širih prava za osobe s invaliditetom je kontinuiran proces i borba. Želim nam bogatu zemlju. Osvještavanje osoba s invaliditetom, njihovo obrazovanje dovode do sve veće samostalnosti.

Je li danas društvo otvorenije prema slijepima i slabovidnima?

Danas je društvo daleko otvorenije spram slijepim i slabovidnim osobama, no vjerojatno takvo ozračje nije u svim dijelovima Hrvatske. Redovnu populaciju treba educirati, provoditi kampanje, progovarati o tome od najranijeg djetinjstva i tu nalazim ulogu manjih kazališnih grupa u koje su uključene osobe s invaliditetom, a koje nenametljivo provode edukaciju izvođenjem predstava, upoznavanjem djece s raznim oblicima invaliditeta, susretom s invalidima nužno je uključivanja djece s invaliditetom u redovni program ili u sportske aktivnosti, igraonice i slično. Naravno, uz neophodne uvjete.

Za kraj, što biste poručili osobama oštećena vida, a što onima koji kroje politiku?

Mobilnost, obrazovanje je osnovni preduvjet neovisnog življenja i ravnopravnog uključivanja u društvo – osnovna poruka i osobama oštećena vida i onima što kroje politiku i donose zakonodavne okvire.
Svođenje pomoći na asistenciju videćih pratitelja ili asistente u nastavi je dobro, ali ne i zamjena za vlastiti angažman osoba oštećena vida. Ujedno koliko država i društvo daje na razna pomagala, izdvaja kroz projekte raznih udruga jednostavnije rješenje je osigurati osobama s invaliditetom inkluzivni dodatak s kojim će svaka individua raspolagati prema svojim potrebama i osiguravati si ono što joj je u danom trenutku potrebno.

Ovaj današnji sustav nije pravedan, pravilnicima su određena pomagala koja možete nabaviti kod određenog dobavljača preko raznih saveza, asistencija je neravnomjerno raspoređena, uglavnom je koriste samo određen broj pojedinaca. Osobe s oštećenjem vida u manje razvijenim krajevima mogu sanjati o nekoj vrsti asistencije i svedeni su na asistenciju obitelji.

Klara Gagula

Foto: privatna arhiva

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.