“Ako budeš stajao na tlu Afrike i budeš je spreman čuti, osjetiti njen miris, ako ćeš dopustiti mami Africi da te dotakne svojom čarolijom, tada će to biti jedno od najvećih, najdubljih i najmoćnijih iskustava koje ćeš ikad osjetiti, i zauvijek će te nešto vući da se tamo ponovno vratiš. Ali mama Afrika će ti u jednom trenutku dati najbolje iskustvo života, a već u drugom te ošamariti. Na tebi je da odlučiš koje iskustvo je jače”, započela je Senka Šprem Topić. Ova mlada Hrvatica s njemačkom adresom tri tjedna provela je na bračnom putovanju sa suprugom Denisom u Ugandi i Tanzaniji. Zamolili smo ju da nam ispriča nekoliko dogodovština s njihovog puta u biser Afrike – Ugandu gdje se izbliza susrela s gorilama, ali i vidjela tužnu stranu ove zemlje – bijedu, siromaštvo i djecu koja rade teške fizičke poslove.
„Kako nekome objasniti Afriku u jednom kratkom tekstu? Afriku ćeš ili osjetiti ili nikad nećeš. Ako ne možeš prijeći preko nadmoći koju priroda tamo još uvijek ima nad čovjekom, preko siromaštva u kojem ljudi žive, preko straha od divljih životinja, ako će te iz takta previše izbaciti stotine prepreka s kojima ćeš se sresti na putu pod izlikom “that’s Africa” (to je Afrika), tada vjerojatno nikada nećeš osjetiti Afriku.
Ovo nije bilo naše prvo putovanje u Afriku, prvi puta smo bili u južnijim zemljama, Namibiji i Bocvani, puno lakšim zemljama za shvatiti, sličnijima Europi, a opet afričkim. Ovo je bio prvi kontakt s malo kompliciranijom Afrikom, naše bračno putovanje, nešto više od tri tjedna u Ugandi i Tanzaniji.
Ugrožene planinske gorile
U Ugandi smo proveli ukupno tjedan dana. Sletjeli smo u Entebbe, nekadašnji glavni grad Ugande, nedaleko vrlo kaotičnog današnjeg glavnog grada Kampale. Entebbe se nalazi na obali najvećeg jezera Afrike i drugog po veličini jezera na svijetu – Viktorijinog jezera. Nedaleko od Entebbe upravo iz ovog jezera izvire Bijeli Nil, jedan od dva izvora najdulje rijeke na svijetu, rijeke Nil. Tamo smo posjetili poznati botanički vrt, gdje je sniman najstariji film “Tarzan” s Jonny Weissmüllerom još davnih 1930-ih godina. Upoznali smo se s biljnim svijetom Ugande, osjetili miris najljepšeg cvijeta Ugande i vidjeli nekoliko posebnih vrsta majmuna i ptica u krošnjama prekrasnog drveća.
Uganda je inače poznata po primatima, zovu je i glavni grad svijeta primata. Ukupno oko 20 vrsta primata žive na tlu ove zemlje, a vjeruje se da je upravo ovdje, na tlu istočne Afrike, počela evolucija. Nakon Entebbe, prošavši kroz sam Ekvator, krenuli smo prema jugozapadu ove zemlje gdje se nalazi nacionalni park Bwindi, mjesto gdje žive planinske gorile i najveći razlog zašto se upravo Uganda našla na našem planu puta.
Planinskih gorila ostalo je još samo oko 1000 na svijetu, što je ohrabrujući podatak ako znate da ih je još prije nekoliko godina bilo nešto više od 800. One žive samo u divljini, u samo tri zemlje svijeta – Ugandi, Ruandi i Kongu, u nacionalnim parkovima gdje se upravo granice tih triju zemalja spajaju.
Ruanda i Uganda već godinama razvijaju programe za zaštitu ovih kritično ugroženih najvećih primata i u tome su stvarno uspješne. Da biste posjetili gorile morat ćete platiti poprilično skupu ulaznicu u park, ali taj novac će se koristiti upravo za očuvanje parka i zaštitu istih. Samo osam osoba može u jednom danu na 60 minuta ostati u društvu jedne obitelji gorila.
Dug i težak put kroz tropsku šumu
U nacionalnom parku Bwindi živi ukupno 36 obitelji gorila od po osam do 15 jedinki, ali samo 15-ak ih se može posjetiti, tako da je količina ljudi koji mogu ući u park na dan strogo ograničena. Naša obitelj je bila vrlo mlada obitelj Muyambe od osam članova, od čega su troje bili mladunci, jedan tek beba od dva tjedna. Postoje i pravila koja morate strogo slijediti: možete im prići na maksimalno sedam metara udaljenosti, iako se ponekad dogodi da oni vama priđu još bliže, ali to je onda njihov odabir. Morate biti tihi, ne ih gledati ravno u oči već spustiti glavu ako vam priđu i nikako ne bježati. Inače nisu agresivni i ono što je mojoj drugoj polovici bilo jako bitno, vegetarijanci su.
Da biste došli do njih radit ćete trekking kroz gustu tropsku kišnu šumu, koji može često trajati i do osam sati i biti fizički vrlo zahtjevan. A kada ih nađete, često će biti skriveni u gustom raslinju šume gdje dopire tek mala količina svjetla. Tu je nas mama Afrika po prvi puta počastila i svoju obitelj smo uspjeli naći vrlo brzo, i to na čistini uslijed džungle gdje je vidljivost bila savršena.
S vama na taj put ide nekoliko naoružanih vojnika. Službeno objašnjenje jest zato što opasnost predstavljaju agresivni šumski slonovi na koje se rijetko može naletjeti, no neslužbeno – granica s Kongom u kojem još uvijek vlada rat je na samo nekoliko desetaka kilometara udaljenosti. I dok planinarite tako kroz gustu kišnu šumu, razgrćući paprat i drugo granje ispred sebe, odjednom se prva gorila stvori ispred vas. Ta prva gorila koju smo ugledali bio je upravo “silverback”, mužjak od oko 150 do 200 kg, glava obitelji.
Kako opisati osjećaj kada stojiš na nekoliko metara od majmuna koji je dva do tri puta veći od tebe? Ja još zapravo ni ne vjerujem da sam tamo, ni da je sve to stvarno, ni da imam tu čast u svom životu uživo gledati ove prekrasne ogromne primate koje smo, kao i mnoge druge vrste, doveli na sam rub istrebljenja, a jedna ženka s mladuncem na leđima odlučila je prići na samo pola metra od mene i malo me bolje promotriti.
Vi se tada skamenite, srce kuca ko ludo, adrenalin udari svoju maksimalnu dozu, i gorila je već sljedeći tren otišla dalje, a vi se osjećate življim nego ikad. I u tren oka prođe tih 60 minuta dok vi u tišini i s poštovanjem promatrate ove životinje kako bez stresa i pretjerane brige o vašoj prisutnosti grickaju lišće i uživaju obiteljski život. Ali tih 60 minuta je dovoljno adrenalina za cijelu godinu.
Siromaštvo i djeca koja rade u kamenolomu
I uskoro se vraćate natrag najprije kroz tropsku kišnu šumu, a zatim kroz ogromna polja čaja i kave u kojima ćete vidjeti mnoštvo radnika koji ručno beru sve plodove. I na početku sam rekla da je Afrika teška. Prosječna plaća u Ugandi je oko 200 dolara, dok su troškovi života neočekivano visoki (cijene su na razini zapadne Europe). Jako veliki broj kućanstava nema još uvijek ni struje ni vode, i često da bi došli do vode moraju pješačiti barem desetak kilometara.
Na putu između nacionalnih parkova smo vidjeli mnogo djece u prljavoj, podrapanoj odjeći, koja prose na cesti uzvićući “Muzungu, give me money!” što bi u prijevodu značilo “Bijelac, daj mi novaca!”. To postane s jedne strane vrlo neugodno, a s druge tužno. Tu smo kasnije doznali da ovaj problem svoj korijen vuče od bogatih američkih turista koji toj djeci stvarno na cesti često dijele dolare i uče ih tome, pa djeca, a često i roditelji, misle da je isplativije prositi na cesti, nego ići u školu.
A u Ugandi više od 50 posto turista čine upravo Amerikanci. Na daljnjem putu smo vidjeli i djecu od 7 do 12 godina koja su radila teške fizičke poslove u kamenolomu. Nakon toga nismo baš mogli spavati.
Treba znati da među zemljama Afrike Uganda uopće ne spada u najsiromašnije. I tu dolaze ta obavezna pitanja u glavi koja prate cijeli put: Zašto je to tako? Zašto je raspodjela bogatstva takva kakva je na svijetu? Zašto neki imaju toliko više prilika od drugih? I poznajemo mi ta pitanja već od prije, ali nikada nisu bila bliža i stvarnija nego sada”, poručila je Senka Šprem Topić.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
