“Uvijek sam se vraćao na akvarel. Opirao sam se ulju na platnu, jer sam osjećao neku prisilu da umjetnik mora koristiti baš tu tehniku. Akvarel mi je bio najprirodniji i najizvorniji i njega koristim na različite načine”, rekao nam je Siniša Reberski, akademski umjetnik i profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Njegova najnovija izložba “Prostori neba, vode i života” iz ciklusa “Album mentalnih fotografija” nakon Zagreba i Karlovca predstavljena je i u Crikvenici. U novom ciklusu radova autor ‘fotografira okom’ i pohranjuje snimljene kadrove u vlastiti mentalni album, a najupečatljivije ‘mentalne fotografije’ pretvara u akvarele.
Ovaj svestrani umjetnik rođen je 29. studenog 1962. u Zagrebu. Prvo je želio biti fotoreporter, no odlučio se za slikarstvo i diplomirao 1987. na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Potom je tri godine studirao na Hochschule für Angewandte Kunst u Beču u majstorskoj klasi za umjetničko pismo i oblikovanje knjiga. Put ga je zatim odveo u Ljubljanu na postdiplomski magistarski studij Akademije za likovno umetnost in oblikovanje, gdje je stekao akademski stupanj magistar umjetnosti. Godine 1991. počeo je predavati na ALU u Zagrebu gdje radi i danas u zvanju redovitog profesora. Predavao je i na Studiju dizajna Sveučilišta u Zagrebu, Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i na Oddelku za oblikovanje na ALUO u Ljubljani.
Uže područje umjetničkoga interesa su mu slikarstvo i kaligrafija. Izlagao je na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Najviše voli slikati u tehnici akvarela, za što je primio više priznanja. U svom kaligrafskom radu istražuje razne pristupe, metode i kaligrafske tehnike, a često kaligrafiju povezuje sa slikarstvom.
Upitali smo Sinišu o ljubavi prema slikarstvu, tehnikama koje preferira, inspiraciji za stvaranje, novoj izložbi, projektima na kojima trenutno radi te što bi poručio mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i slikarstva.
Foto: Josip Strmečki
‘To je nešto što je u čovjeku ugrađeno’
Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?
To je jedno univerzalno pitanje za likovnjake i vjerojatno velika većina može reći slično. Te stvari nemaju neki jasan početak, to je nešto što je u čovjeku ugrađeno. Imaš neki nagon da to radiš. Jednostavno ne mogu bez toga. Osjetio sam tu ljubav jako rano u svom životu. Od mojih tinejdžerskih dana sam samoinicijativno u istraživanju kroz neformalno crtanje počeo osjećati interes da napravim pomak i da se školujem. Nisam išao u Primijenjenu školu, kao većina mojih kolega, već sam to preskočio jer sam imao želju postati fotoreporter i putovati svijetom. No, predomislio sam se i upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Završio sam ju brzo i diplomirao u četiri godine.
Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koju biste izložbu posebno izdvojili?
Nakon što sam diplomirao na ALU u Zagrebu, otišao sam u Beč gdje sam studirao tri godine, nadogradio svoje znanje s Akademije i ubrzo počeo raditi na ALU kao mladi profesor. Potom se se uputio na još jednu akademsku avanturu studiranja u Ljubljani. Onda sam nastavio u suprotnom smjeru. Prvo sam predavao u Zagrebu, pa paralelno u Rijeci, a potom i na Ljubljanskoj akademiji te na Studiju dizajna u Zagrebu. Cijelo vrijeme sam usmjeren na taj pedagoški pristup umjetnosti, prvo kao student tražeći nova znanja a onda kao profesor prenoseći stečena znanja drugima.
U posljednjih nekoliko godina sam dovršio cijeli ciklus koji se bavi mapiranjem i kartiranjem. Izložba “Karte onoga gore i onoga dolje” posebno mi je ostala u sjećanju. To su bile slike koje su prikazivale svojevrsne karte svemira i geografske karte Zemlje. Želio bih istaknuti i jedan ciklus koji se bavio sličnim motivima, ali na drugačiji način. Stvarao sam natpise na čudnim pismima koja nisu s našeg planeta u ciklusu “Fragmenti zapisa iz Atlasa Lutajuće galaksije” izloženom 2022. u Rabskoj, Galeriji Pik. P. Pokušao sam se staviti na drugu stranu i napraviti ciklus na način koji nama nije čitljiv, koji prikazuje sliku našeg svijeta očima koje su drugačije i koje ne možemo pojmiti. Posebno mi je draga i jedna velika izložba iz 2012. u Domu HDLU, u Zagrebu – ”Nadolazak neizbježne neminovnosti, Demistifikacije” iz 2012. godine. To je bila znakovita godina jer se te godine nakupila sva sila svjedočanstava o smaku svijeta, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Foto: Josip Strmečki
‘Razvijam svoje mentalne fotografije’
Kako je nastao vaš opus “Album mentalnih fotografija”? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?
Naziv opusa je “Album mentalnih fotografija”, a izložba u Crikvenici nosi ime “Prostori neba, vode i života”. Riječ je o slikama iz ciklusa koji razvijam već nekoliko godina. Radi se o ideji na koju sam došao prije nekoliko godina u razgovoru s kolegom fotografom. On mi je rekao da koristi postupak mentalne fotografije – jednostavno okom uhvati kadar i pohrani ga u memoriju. Shvatio sam da to ustvari cijelo vrijeme i ja radim. Uhvatim neku sliku, trenutak, ili atmosferu i pohranim u memoriju.
Sad sam odlučio da je došlo vrijeme da nastavim taj ”fotografski postupak” i pohranjeno jednostavno reproduciram u slikarskoj tehnici. Iz glave izvlačim ”fotografije” i stavljam ih na papir. Zapravo, kao da u laboratoriju ”razvijam svoje mentalne fotografije”. Ponekad su to mjesta, ponekad sjećanja na određenu atmosferu, a ponekad emotivni naboj. To su uglavnom pejzaži, no niti jedan nisam radio prema gledanju ili fotografiji već jednostavno slikam svoja sjećanja.
Više je razloga zašto sam se odlučio baš na ovaj ciklus. Prvi je moj odnos prema prirodi koji duboko njegujem, a drugi razlog je jedan pristup koji je emotivan, ekološki i etički nabijen jer istinski žalim kada vidim sječu šuma i zagađenje okoliša. Sve to osjećam kao rane u prirodi. To me sve nagonilo da radim taj ciklus i ne znam kako bi prestao jer mi stalno naviru nova sjećanja.
Foto: Sonja Švec Španjol
Tehnika koja ima nevjerojatnu širinu
Često koristite tehniku akvarela. Također, spajate slikarstvo i kaligrafiju. Kako to?
To je prirodna veza. Kaligrafija je gotovo uvijek vezana uz neko tekuće sredstvo i to mi je poveznica. Imam dosta slika u kojima spajam oba medija. Radim fuzije kaligrafije i slikarstva pa slika ima mnogo elemenata letrizma i kaligrafskih znakova. Nova serija slika nije takva, ali je pitanje trenutka kada ću opet podlegnuti svojoj maniji za slovima i kada ću upotpuniti ovaj ciklus riječima. Vuče me da takve stvari radim.
Kako sam diplomirao na grafičkom odjelu, crtanje i grafika su bili prvi put kojim sam krenuo. Onda sam se počeo baviti kaligrafijom. Slikanje je u počecima bila moja privatna stvar u ateljeu. No, uvijek sam se vraćao na akvarel. Opirao sam se ulju na platnu, jer sam osjećao gotovo prisilu da umjetnik mora koristiti baš tu tehniku.
Akvarel mi je bio najprirodniji i najizvorniji i njega koristim na različite načine. Mogu reći da imam jedan svoj veliki raspon, tehnika, alata, materijala i postupaka koje koristim u radu. To je tehnika koja ima nevjerojatnu širinu, ali i strogoću te nosi epitet najteže slikarske tehnike, a meni je izazov kako to “najteže” svladati.
Foto: Josip Strmečki
‘Želim slikati, raditi i istraživati‘
Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?
Imam nekoliko ciklusa koji me vuku. Većinom je to rubno figurativno slikarstvo. Naime, kad slikam ne koristim realistički figurativni pristup već pojednostavljujem figurativne motive i dovodim ih do granica apstrakcije. Stvaram odnos različitih mrlja, boja i masa. Gradeći takve mrlje stvori se polurealistički prepoznatljiv motiv. To mi je najdraža dimenzija.
Često radim slike koje se odnose na bilježenje prostora i jedan veliki ciklus koji sam dugo radio se bavio mapiranjem. Stvarao sam geografske karte našeg planeta, ali i prikaze i ” karte” svemirskih prostranstava. Stavio sam se u poziciju nekoga tko s velike udaljenosti promatra prostor. Imam puno takvih karata zvjezdanih sustava. Vjerujem da je to neka djetinja ideja u meni o putovanjima. Možda zbog čitanja avanturističkih romana u djetinjstvu kada su me fascinirali istraživači koji su putovali i istraživali razne neistražene predjele Zemlje i nepoznatih planeta.
Na kojim sve projektima trenutačno radite i koje su vam želje za budućnost?
Imam jedan novi projekt koji ulazi u drugi svijet, a to je pejzaž grada. Pokušavam se staviti u drugu poziciju i očima “čovjeka iz prirode” gledati svijet urbanog. To je suprotno od mojeg sadašnjeg rada. Zagreb me najviše veže što se tiče urbanoga, ali tu je i Rijeka – moj sekundarni grad u koji sam odlazio kao mlad i gdje sam radio. No, prvenstveno se bavim Zagrebom moji najbolje poznajem i u kojem sam odrastao. A plan za budućnost? Poželio sam prije nekoliko godina poživjeti još neko vrijeme (smijeh). Mislim slikati, raditi, istraživati i svoje sadašnje planove dovoditi u pitanje, razvijati ih i smišljati nove.
Foto: Sonja Švec Španjol
‘Mladim umjetnicima će biti sve teže’
Za kraj, što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti? Je li moguće živjeti od umjetnosti?
To je jako teško pitanje. Savjetujem im da nađu način kako će živjeti. Umjetnost je danas u raskoraku sa suvremenom civilizacijom, tako da polako gubimo svoje mjesto u društvu. Prije 150 godina je čovjek mogao zamisliti nekog boema na pariškim ulicama koji živi za umjetnost i koji će imati priliku da ga javnost prepozna i cijeni njegov rad. Danas su umjetnici opterećeni sustavom. Gotovo da ne mogu funkcionirati ako ne prihvate vanjske uvjete sustava. Teško je pomisliti da će te netko ‘otkriti’. Mladim umjetnicima će biti sve teže i teže. No, ima jedan jako zanimljiv vid likovne umjetnosti, a to je street art. On ima drugačiju poziciju. To je umjetnost koja je u javnosti, u živom prostoru i vidim da se sve više mladih umjetnika okušava u tom radu, i to na dobar način. I lokalne zajednice naručuju street art projekte i to je jedna zdrava suradnja. To je za mene likovna umjetnost koja je u svojoj pravoj poziciji. Kad ona živi u javnom prostoru svaki dan među ljudima i okrenuta je najširem auditoriju.
Što se tiče života od umjetnosti, tu vrijedi ona poznata rečenica: ‘Preko trnja do zvijezda’. Uvijek je bilo teško u umjetnosti, a danas je još malo teže. Danas su razne druge struke preuzele velik dio područja kojim su se nekad bavili umjetnici i primijenjeni umjetnici. Naše se društvo preusmjerilo na pokretne slike i medije. Mi smo branša i struka u transformaciji. Mijenjamo svoj profil, sredstva, metode i alate kojima radimo. Mladi to danas prepoznaju bolje nego naše starije generacije, jer ih njihov svijet na to prirodno upućuje.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: Sonja Švec Španjol
