Prema procjenama UN-a od deset stanovnika svake zemlje, barem je jedan u izvjesnoj mjeri s invaliditetom, a raspolaganje odgovarajućim podacima o invaliditetu čini preduvjet za planiranje odgovarajućih preventivnih mjera, kao i donošenje određenih programa za osobe s invaliditetom.

Invaliditet predstavlja razvojni proces koji nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz okoline, a koje onemogućuju njihovo ravnopravno sudjelovanje u društvu. Na toj postavci počiva Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju su Ujedinjeni narodi donijeli 2006. godine. Radi se, naime, o najmlađem međunarodnom pravnom dokumentu za zaštitu ljudskih prava. 

Diskriminacija, nažalost, nikome nije stran pojam, a osobe s invaliditetom nerijetko se suočavaju s raznim oblicima diskriminacije, dok su im istovremeno neke svakodnevne životne situacije otežane zbog određene neuređenosti sustava. Čak i danas veliki broj državnih i javnih institucija i ustanova rade u prostorima koji su nepristupačni osobama s invaliditetom, a kao veliki nedostatak može se istaknuti i (ne)pristupačnost javnog prijevoza.

Pristupačnost građevina osobama s invaliditetom regulirana je Zakonom o gradnji i Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti kojima su definirane obveze u vezi s gradnjom novih građevina, kao i obveze u vezi prilagodbe postojećih građevina tijekom njihove rekonstrukcije.

“Kod nas i dalje nije u dovoljnoj mjeri dostupan, a niti pristupačan javni prijevoz, i to sve njegove vrste -željeznički, pomorski i cestovni”

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom

Unatoč postojanju brojnih zakona i propisa koji sve u izgradnji čine dostupnim ne samo osobama s invaliditetom već i starijim osobama te drugim osobama smanjene pokretljivosti još uvijek je slaba svijest javnosti o važnosti osiguravanja pristupačnosti arhitektonske i komunikacijske barijere kao preduvjet za samostalan život osoba s invaliditetom. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak istaknula je za portal Generacija.hr da kada govorimo o općem stanju ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj možemo utvrditi kako danas ono nije u potpunosti na zadovoljavajućoj razini niti u jednom području.

“Prema našem iskustvu i prema podacima iz rada Pravobranitelja za osobe s invaliditetom vidljivo je da se i dalje najčešće ne poštuju i krše prava u područjima od prioritetne važnosti za život kao što su socijalna zaštita, obrazovanje, a također pristupačnost i mobilnost, zapošljavanje i rad te neovisni život i život u zajednici”, istaknula je pravobraniteljica.

U prošloj 2021. godini, naglasila je, najveći broj naših preporuka su bile upućivane upravo u područjima pristupačnosti i mobilnosti, zatim u područjima odgoja i obrazovanja, te socijalne zaštite, zapošljavanje i rada. “Dakle pristupačnost i mobilnost su najčešći razlozi zbog kojih nam se obraćaju osobe s invaliditetom, udruge osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju, ali i sve više i drugi zainteresirani građani koji sami nisu osobe s invaliditetom”.

Usporedba s inozemstvom

Pravobraniteljica ističe kako se Uredu često javljaju sugrađani koji su živjeli negdje u inozemstvu i tamo se uvjerili koliko okolina može biti pristupačnija osobama s invaliditetom, a na taj način pristupačnija zapravo svima. U više od 280 slučajeva diljem Hrvatske građani tijekom 2021. godine upozoravali na nedostupnost proizvoda i usluga, otežano kretanje zbog nepristupačnosti građevina javne i poslovne namjene, javnih površina, stambenih jedinica te nepristupačnog prijevoza. “Kod nas općenito i dalje nije u dovoljnoj mjeri dostupan, a niti pristupačan javni prijevoz, i to sve njegove vrste – željeznički, pomorski i cestovni. I nadalje je većina autobusnih i željezničkih kolodvora neprilagođena za kretanje osoba s invaliditetom, a nedostatan je i broj prilagođenih kombi vozila u jedinicama lokalne samouprave koje imaju organizirani javni prijevoz za osobe s invaliditetom. Često zaprimamo i brojne pritužbe koje se odnose na nepropisno parkiranje na mjestima rezerviranim za osobe s invaliditetom kao i na slučajeve zlouporabe znaka pristupačnosti”, istaknula je pravobraniteljica.

Slična je situacija i kada govorimo o pristupačnosti institucija u Republici Hrvatskoj. Svake godine, kaže, svjedočimo određenim pomacima međutim to su najčešće stihijske i vrlo spore promjene. Ako gledamo ukupnost pristupačnosti, naše su društvo i okolina u kojoj danas živimo bitno pristupačniji nego što je to bilo prije desetak godina, a sigurni smo da će se takvi trendovi i dalje nastaviti, međutim to nije dobro i nije dovoljno dobro za sve one osobe s invaliditetom koje danas žive.

“Kroz naša izvješća o radu koje svake godine podnosimo Hrvatskom saboru gdje se ono i raspravlja, kontinuirano pratimo osiguravanje elemenata pristupačnosti u građevinama i poslovnim prostorima u kojima se provode usluge od javnog značaja kao što su to usluge iz sustava socijalne skrbi, zdravstvenog osiguranja, mirovinskoga osiguranja te vještačenja. Gotovo za sve sustave uočavamo te pomake iz godine u godinu. Zbog toga su posljednji zaključak i preporuke vezano za njihovu pristupačnost bili: 

‘Prilagodba građevina javne namjene, posebice prostora javnopravnih tijela kojima osobe s invaliditetom moraju periodično pristupiti radi ostvarivanja pojedinih prava, od prioritetne su važnosti kada govorimo o unapređenju arhitektonske, ali i komunikacijske pristupačnosti. Upućivati osobe s invaliditetom u nepristupačne građevine da bi mogli ostvariti prava po osnovi invaliditeta nerazumno je i predstavlja logički paradoks.

Ponavljana opravdanja da su građevine zaštićene (kao kulturna dobra/kulturna baština i sl.) te se zbog toga ili ne mogu učiniti pristupačnim ili vrlo teško dobivaju suglasnosti nadležnih konzervatora, neuvjerljiva su i smatramo ih opravdanjem za nečinjenje. Ukoliko ih je već nemoguće učiniti pristupačnim zbog zahtjeva konzervatora ili iz drugih razloga, moguće je organizirati pružanje usluga na drugim, pristupačnim lokacijama; bilo u suradnji s Ministarstvo državne imovine, bilo u suradnji s jedinicama lokalne i/ili regionalne samouprave.

Dosadašnji tempo prilagodbe nezadovoljavajući je i o tome govorimo već godinama. Kontinuirano ponavljamo i da se propust da se osobama s invaliditetom omogući korištenja javno dostupnih resursa smatra diskriminacijom koja je utuživa prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije. Posljedično je Republika Hrvatska kao osnivač javnopravnih tijela pred kojima se ostvaruju prava po osnovi invaliditeta izravno odgovorna za ovaj oblik diskriminacije prema osobama s invaliditetom, a time i potencijalno obvezna nadoknaditi imovinsku štetu žrtvama diskriminacije.

Stoga je ulaganje u osiguranje pristupačnosti javnopravnih tijela neophodna mjera koja zahtijeva znatno žurnije postupanje; bilo izmještanjem predmetnih tijela u pristupačne građevine, bilo ulaganjem u unapređenje pristupačnosti postojećih građevina iz sredstava državnog proračuna ili iz drugih izvora (posebice EU fondova).“

Najčešći razlog diskriminacije osoba s invaliditetom je uskraćivanjem razumne prilagodbe, a neosiguravanje pristupačnosti često proizlazi iz neznanja osoba koje su je dužni osigurati. Zbog toga je potrebno i posebno važno da sve javne ustanove i institucije upoznaju sve svoje djelatnike sa obvezom osiguranja pristupačnosti i prilagodbe načina pružanja usluge osobama s invaliditetom, ovisno o potrebama koje proizlaze iz invaliditeta. Uvijek preporučujemo u postupke odabira rješenja neke nepristupačnosti uključiti i same osobe s invaliditetom, odnosno njihove predstavnike.

Osnovni uvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice

Pristupačnost je, istaknula je, osnovni uvjet mogućnosti uključivanja osoba s invaliditetom u život zajednice na ravnopravnoj osnovi s ostalim građanima. Taj pojam obuhvaća pristupačnost fizičkog okoliša, prijevoza, informacija i komunikacija, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave te pristupačnost ostalih sadržaja i usluga otvorenih ili namijenjenih javnosti.

“Za ravnopravan i kvalitetan život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, od velikog su značaja pristupačnost stanovanja i mobilnosti. Stanovanje uz pristupačnost i mobilnost predstavlja osnovni preduvjet za provođenje svih aktivnosti svakodnevnog življenja osoba s invaliditetom i njihovog uključivanja u zajednicu. Nemogućnost da osoba smanjene pokretljivosti ili ona koja se kreće uz pomoć kolica ili drugog ortopedskog pomagala, uđe u stambeni objekt, javni objekt ili sredstvo javnog prijevoza, nemogućnost da koristi sanitarni čvor ili da uz pomoć dizala dođe do sadržaja koji su na višim etažama, samo su neki od elemenata u okolini koji u praksi osobama s invaliditetom i osobama smanjenje pokretljivosti onemogućuju nesmetano kretanje, pristup mjestu stanovanja, izlazak iz vlastitog doma, pristup zdravstvenim uslugama ili obavljanje poslova svakodnevnog življenja”, upozorila je pravobraniteljica i dodala:

“Nemogućnost ostvarivanja prava na nesmetani pristup vlastitom prostoru za stanovanje jedno je od područja u kojima se godišnje Pravobranitelju za osobe s invaliditetom pritužuje veliki broj osoba s invaliditetom, njihovih obitelji, ali sve češće i drugi osviješteni građani. Brojni primjeri iz prakse ukazuju kako je nedvojbeno potrebno nastaviti značajno više raditi na podizanju opće razine svijesti i osvješćivanju empatije društva s obzirom na osobe koje pripadaju ranjivim skupinama, a u koje se opravdano svrstavaju osobe s invaliditetom”.

Osobe s invaliditetom i njihove obitelji i dalje se u svakodnevnici suočavaju i sa siromaštvom, ističe Slonjšak, jer nemaju sredstava za pokrivanje iznimno visokih troškova koje kao posljedice uzrokuje invaliditet.

“U posebno teškoj životnoj situaciji su osobe s invaliditetom i osobe starije životne dobi koje žive same kao jedini članovi svojih kućanstva. U većini su slučajeva razlozi nepristupačnosti stanovanja nepostojanje dizala u višeetažnim stambenim građevinama starijeg datuma izgradnje, ali i nerazumijevanje susjeda i/ili predstavnika suvlasnika za potrebe osiguravanja pristupačnosti pojedinih zajedničkih dijelova nekretnine, pa čak i kada se pristupačnost može osigurati postavljanjem rukohvata ili izvođenjem ulaznih rampi. Svijest susjeda bitno utječe na brzinu planiranja i uopće na mogućnosti realiziranja potrebnih prilagodbi vezano za stanovanje i pristupačnost mjestu stanovanja”.

Nažalost, pristupačnih ugostiteljskih objekata koji imaju pristupačan ulaz/izlaz, prostor za boravak i pristupačni sanitarni čvor, je vrlo malo kako na području grada Zagreba tako i na području cijele Hrvatske. “O tome svjedoči i primjer kojeg ste i sami mogli vidjeti u Zagrebu. Veliki je problem izostanak pristupačno uređenih sanitarnih čvorova, kako u smještajnim objektima, tako i u objektima javne namjene (npr. muzejima, koncertnim dvoranama, sportskim objektima, kafićima, restoranima i sl.), ali i na brojnim te manifestacijama koje se nakon pandemije sve češće održavaju na javnim površinama. Našem se Uredu obraćaju i osobe s oštećenjem vida, osobe s oštećenjem sluha te roditelji djece s teškoćama u razvoju pritužujući se kako su iznimno rijetke prilagodbe prostora i sadržaja koje bi omogućile uživanje na primjer u turističkoj ponudi svima, a opet neovisno o vrsti oštećenja koje imaju. Takve prilagodbe su npr. natpisi na Brailleovom pismu, taktilni indikatori, glasovni vodiči, reljefni prikazi i različiti interaktivni sadržaji, ali i educirano osoblje. Svega toga je kod nas jako malo”, upozorila je pravobraniteljica.

Na kraju je istaknula i da situacija nije ništa bolja niti u turističkom smještajnom sektoru gdje je iznimno malo pristupačnih kapaciteta koji su osoba s invaliditetom pristupačni i s fizičkog, ali i s financijskog aspekta. “Naime, ne mogu sve osobe s invaliditetom boraviti samo i isključivo u hotelima s puno zvjezdica, koji najčešće imaju nekoliko pristupačnih smještajnih jedinica. Takva mogućnost bi trebala postojati i kod drugih vrsta i oblika smještaja u područjima privatnog smještaja, hostela, kampova i sl”.   

Nažalost, činjenica je da Hrvatska još uvijek kaska za drugim europskim zemljama pa takva je situacija i kad su u pitanju osobe s invaliditetom. Kako je pravobraniteljica za naš portal navela, u Republici Hrvatskoj i dalje nije u zadovoljavajućoj mjeri dostupan, a niti pristupačan javni prijevoz –
željeznički, pomorski i cestovni. Pritužbe osoba s invaliditetom iz mnogih sredina ukazuju na
nepristupačnost vozila u javnom prometu (željeznica, plovila, autobusa), nepristupačnost autobusnih i
željezničkih kolodvora, kao i na nepropisno parkiranje i zlouporabu znaka pristupačnosti.

Željeli smo provjeriti i situaciju konkretno u Zagrebu te smo kontaktirali ZET, kako bismo provjerili pristupačnost osobama s invaliditetom pa smo im poslali upit. Nažalost, do završetka pisanja ovoga teksta, odgovor nismo dobili.

Bjonda Lučić

Foto: Unsplash

*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije