“Supruga i ja smo se željeli vratiti u Vukovar i tamo nastaviti podizati našu obitelj. Obnovili smo kuću i pokrenuli obiteljski posao. To je danas grad koji se razvija. Vide se velike promjene na bolje”, rekao nam je bivši branitelj i logoraš Ivan Dumendžić (50), inače otac četvero djece koja pohađaju vrtić, osnovnu i srednju školu. Ivanova životna priča prava je inspiracija svim braniteljima, ali i drugima.

U Domovinskom ratu sudjelovao je u Bitci za Vukovar i branio grad do samog kraja, a prošao je i tri logora. Ostao je raditi u Hrvatskoj vojsci i dobio premještenje u Pulu, no nakon 20 godina života i rada u Istri odlučio se sa suprugom Slavicom i djecom vratiti u Vukovar. Želja im je bila, kaže, u tom gradu podizati djecu i živjeti mirnim obiteljskim životom. Obnovili su obiteljsku kuću koja je u ratu bila potpuno devastirana i pokrenuli obiteljski posao. Njihov OPG bavi se proizvodnjom domaćih pekmeza i proizvoda od meda, a u svemu im pomažu i djeca.

Ivana smo upitali kako gleda na 30. obljetnicu stradanja Grada heroja, kako se osjeća kao branitelj danas, jesu li mu bolna događanja iz 1991. još uvijek svježa, zašto se odlučio s obitelji vratiti u Vukovar, koliko im znači njihov obiteljski posao, kako Vukovar danas diše i koje su mu želje za budućnost.

Želja za povratkom

“U Vukovar smo se supruga i ja vratili s ciljem da osnujemo vlastito obiteljsko poduzeće kako bi naša cijela obitelj radila. Tako smo prije 10 godina pokrenuli OPG. Željeli smo proizvoditi zdravu hranu te imati dovoljno vremena za svoju djecu. Da jedemo zdravo, svaki dan ručamo zajedno, da pomognemo djeci sa školskim obvezama. Jednostavno – da bi imali prave obiteljske odnose i drago mi je da smo u tome i uspjeli”, započeo je svoju priču Ivan.

Dodao je kako imaju dva hektara voćnjaka, a mješovito voće pretvaraju u domaće pekmeze od šljiva, jabuka, dunja, višanja.

“Uz to sam i pčelar. Imamo 130 košnica te prodajemo med i razne proizvode od meda. U posao su uključena i naša starija djeca. Medenjake je počela prije godinu dana praviti najstarija kći koja ima 17 godina. Sve s ciljem da razvije svoj posao te da u ranijoj dobi vidi kako sve to funkcionira. Bez obzira na to što će raditi kasnije u životu, dobro joj dođe dodatni prihod.”

Supruga je vlasnica OPG-a koji nosi njezino ime Slavica Dumendžić. U Puli su se upoznali i živjeli više od 20 godina, no želja za povratkom bila je sve veća.

“Oboje smo radili i bilo nam je lijepo, ali smo se jednostavno željeli vratiti u Vukovar i tamo nastaviti podizati našu obitelj. Kada smo se odlučili na taj korak imali smo troje djece i odlučili smo da ćemo ići na četvrto te u Vukovaru čim prije pokrenuti i uhodati obiteljski posao kako bi se supruga mogla tamo zaposliti”, rekao nam je Ivan.

No prvo je trebalo obnoviti kuću koja je nastradala u ratu.

“Kuća je bila devastirana od rata, bila je opljačkana i prazna. U njoj nije bilo ničega. Nije bila funkcionalna. Imao sam pravo na braniteljski kredit za obnovu pa sam ga odlučio uzeti i sam krenuti u obnovu kuće”, dodao je.

‘Teško mi se svega prisjećati’

Zanimalo nas je kako gleda na 30. obljetnicu stradanja Vukovara? Jesu li rane i dalje svježe?

“Da, teško mi se svega prisjećati. Bio sam u 204. vukovarskoj brigadi od samog početka pa sve do kraja obrane Vukovara. Prošao sam tri logora – Srijemsku Mitrovicu, Aleksinac i Niš. Moram reći da mi je to bio jedan od najtežih i najzahtjevnijih perioda u životu. Bitka za Vukovar je bila iznimno teška i zahtjevna. Nisi imao vremena razmišljati o bilo čemu već samo o tome hoćeš li preživjeti taj dan”, prisjetio se naš sugovornik.

I logoraški dani bili su teški i zahtjevni.

“To je bio jedan period stalnih ispitivanja i maltretiranja, što fizičkog, što psihičkog, i to samo zbog toga što smo branili naš grad. Nije mi bilo lako, no po izlasku iz logora brzo sam sazrio. Tada sam imao 20 godina. No nakon dva dana od izlaska iz logora vratio sam se u vojsku gdje sam radio sve do 2005. godine. Dobio sam premještenje u Pulu gdje sam obučavao mlade vojnike. To je bio jedan ljepši dio boravka u Puli, uživao sam u onome što radim”, istaknuo je ovaj branitelj.

A ako se osjeća 30 godina poslije Bitke za Vukovar?

“Ovo mi je jedna od najemotivnijih obljetnica do sada. Potresla su me ponovno sva ta svjedočanstva mojih suboraca, branitelja koji su me svojim pričama vratili u situaciju iz 1991. godine. Nekoliko noći tih dana nisam spavao jer sam razmišljao o tim ljudima i svemu kroz što su prošli. To me baš jako pogodilo jer sam bio dio svega toga i jer znam kroz što su prolazili. No bez obzira na sve, nastojim najnormalnije živjeti i ne baviti se prepričavanjem tih priča iz rata”, priznao nam je Ivan.

‘U gradu se vide velike promjene na bolje‘

Osvrnuo se i na to kako Vukovar živi i diše danas.

“Smatram da je svake godine sve bolje i bolje. Jednostavno se točno vidi koliko se grad razvija. Toliko se toga izgradilo, a i mlađi ljudi dolaze tu. Oni koji ne dolaze redovito u Vukovar vide te velike promjene na bolje, vidi se napredak. Posla za mlade ima. Normalno, kao i svuda neki odlaze, dok se neki tu pronalaze. To je sve normalno. Danas imamo primjera mladih ljudi koji dolaze studirati u Vukovar i ostaju živjeti ovdje”, rekao nam je Ivan.

Otkrio je i kako gleda na položaj branitelja danas.

“U potpunosti sam zadovoljan svojim položajem i pravima kao branitelj. Možda bi trebala biti malo veća i bolja briga za braniteljsku populaciju s obzirom na to da je dosta branitelja nastradalo posebice od PTSP-a. No vidim da su se kroz udrugu pčelara i pčelarstvo općenito te kroz druge grane poljoprivrede pojedini branitelji dobro integrirali u društvo i da su radišni. Problem su oni branitelji koji se nisu dobro integrirali i ne bave se ničim. Tu bi trebale institucije nešto učiniti da se i oni bolje integriraju u društvo”, primijetio je Ivan.

Što se tiče želja za budućnost, jedna mu je stvar najvažnija.

“Meni je jedino bitno da moja obitelj bude živa i zdrava te da nam djeca završe studije, rade i budu sretna. Nisam megaloman, samo želim da imamo jedan normalan život u Vukovaru i to je to. Kao obitelj svake godine redovito odlazimo na more, putujemo, idemo u Istru, jer želimo u svoje slobodno vrijeme nadoknaditi sve ono što smo u mladosti propustili zbog rata. U Vukovaru se vidimo i u budućnosti, jer to je naš grad koji volimo i u kojem živimo”, poručio je Ivan Dumendžić za kraj.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “30 godina od stradanja Vukovara – grada kojeg vječno pamtimo“ kojeg sponzorira JANAF.