Danijela Pop, 46-godišnja slabovidna osoba iz Slavonije, prije 20-ak godina donijela je hrabru odluku da sama započne novo poglavlje u svom životu te se preseli u Zagreb s dvoje malene djece. Iako suočena s izazovima koje slabovidnost nosi, Danijela se s vremenom zaposlila u Vodoopskrbi Zagrebačkog holdinga, uspješno balansira poslovni i privatni život, a nedavno je postala i ponosna baka.

U intervju za Generacija.hr Danijela otkriva svoju životnu priču, govori nam o mukotrpnom pronalasku posla te nam donosi razlike između života u Zagrebu i života u manjem mjestu u Slavoniji. Njezina priča pruža nam dragocjen uvid u izazove s kojima se susreću slijepe i slabovidne osobe te istovremeno ohrabruje druge da prihvate i podrže osobe s invaliditetom.

Kada su Vaši roditelji prvi put primijetili da nešto nije u redu s Vašim vidom, koja Vam je dijagnoza tada postavljena?

Rođena sam s nistagmusom, a moja majka je primijetila nepravilnosti u mom vidu već kad sam imala samo tri mjeseca. Iako su mi na početku govorili da ću biti slijepa, vrijeme je pokazalo drugačije. S tri godine, nakon mnogih drugih pretraga, saznala sam da sam slabovidna osoba s nistagmusom, oštećenjem očnog živca. U djetinjstvu su procijenili da imam tek 10 posto vida, a s godinama se taj postotak, nažalost, smanjuje, a moj vid slabi. Jednostavno, kako ja starim, tako slabe i živci u mome organizmu, a samim time i očni živac.

Ipak, tu nije bio kraj Vašim životnim poteškoćama. Na brojne ste izazove nailazili i u potrazi za poslom kao slabovidna osoba. Možete li podijeliti svoje iskustvo i prepreke koje ste morali prevladati?

Nakon što sam stekla srednjoškolsko obrazovanje u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, gajila sam nadu da ću se uspjeti zaposliti kao telefonistica. No, nakon što sam stigla u Slavoniju, suočila sam se sa spoznajom da je u to vrijeme bilo vrlo teško osobama s invaliditetom pronaći bilo kakav posao. Na razgovorima sam bila dočekana pogledima punim nedoumica, a postavljali su mi pitanja poput „Kako ćeš doći na posao?“ ili „Možeš li to samostalno?“.

Usprkos tome, nisam se predavala. Odlučila sam upisati tečaj za masažerku, uvjerena da će mi ta vještina otvoriti vrata zaposlenja. No, unatoč svim mojim naporima, zamolbama i upitima, opet sam nailazila na zatvorena vrata. Ni ta me razočaranja nisu slomila. U tom trenutku donijela sam odluku da se upustim u svijet informatike. Shvatila sam da je računalo ključno sredstvo komunikacije te da bi osobe s oštećenim vidom bez tog znanja bile uskraćene za mnoge mogućnosti. No, ni to nije bilo dovoljno da se promijeni moja poslovna situacija u Slavoniji. Onda sam se upustila u avanturu učenja engleskog jezika, iako mi ni taj trud nije donio plodove u Slavoniji.

Napokon, sve se promijenilo kada sam stigla u Zagreb. U iznimno kratkom razdoblju, nakon što sam poslala samo dvije zamolbe, uspjela sam se zaposliti u Vodoopskrbi, koja je dio Zagrebačkog holdinga. Odlučila sam se prijaviti na natječaj koji je raspisala Udruga slijepih Zagreb i uspjela sam dobiti posao na centrali. Dakle, s 40 godina sam se zaposlila u Zagrebu, a sve godine provedene u Slavoniji u potrazi za poslom bile su neuspješne. Međutim, kada sam stigla u Zagreb, nakon manje od godinu i pol dana, konačno sam pronašla svoje mjesto pod suncem.

Po čemu se još za slabovidne i slijepe osobe razlikuje život u Zagrebu i u Slavoniji?

Osim znatno lakše potrage za poslom, jedna od najuočljivijih razlika u Zagrebu u odnosu na malo mjesto pokraj Đakova, gdje sam ranije živjela, jest ta da sam ovdje postala neovisna o drugima. Više se ne moram oslanjati na nekoga da me vozi do grada, već ovdje uživam u pogodnosti tramvaja i mogu se slobodno kretati kada god to želim. Dakle, sve obaveze i zadatke, uglavnom, obavljam samostalno, osim u nekim kompleksnijim situacijama, kada tražim pomoć asistenta.

U Zagrebu se život slijepih i slabovidnih osoba odvija bez poteškoća, barem u mom slučaju. Imamo pristup asistentima koji nam pomažu, grad je obilježen brojnim taktilnim trakama, semafori su opremljeni zvučnim signalima koji nam olakšavaju kretanje u prometu, a ustanove poput banaka i pošte uvijek imaju osoblje spremno pružiti pomoć i podršku…

Danas ste, srećom, zaposleni, a i majka ste dvoje djece te ste nedavno postali baka. Kako uspijevate uskladiti sve te obveze, kako provodite slobodno vrijeme?

Obavljam sve aktivnosti kao i svaka druga osoba, samo mi treba više vremena za njih. Slobodno vrijeme provodim planinareći, čitajući knjige, a ponekad i na papir bilježim vlastite misli… Također, ispunjava me i plesanje. Općenito volim biti aktivna i ne podnosim dugotrajno sjedenje u zatvorenom prostoru. Kad već na poslu sjedim osam sati, trudim se kod kuće biti što više u pokretu.

Što se tiče roditeljstva, dvije kćerke sam odgajala bez ikakvih problema i, iako sam imala pri ruci svoju majku i oca, nikada mi nije trebala velika pomoć. Međutim, sada, s dolaskom unuka, ne mogu više samostalno obavljati sve što sam nekad radila sa svojom djecom. Primjerice, ne mogu samostalno izvesti unuka vani dalje od naše zgrade. Tu jasno primjećujem koliko mi je vid oslabio, i to me ponekad rastužuje. No, takav je život.

Kako se danas nosite sa svojom slabovidnošću?

Kako dani prolaze, sve više odbijam priznati da postoje stvari koje ne mogu obaviti sama, iako shvaćam da moram poraditi na tome. Čini se kao da odbijam priznati da moj vid nije onakav kakav bih željela da je ili kakav je bio prije. Isti osjećaj bio je prisutan i kada je riječ o bijelom štapu. Drugi su me nagovarali da ga koristim. Govorili su mi: „Danijela, hodaš bez štapa, netko će pomisliti da si pijana, da ti nije dobro. Moramo ljudima dati signal da si slabovidna.“

Na početku sam to odbijala, no s vremenom sam pristala. Prošla sam rehabilitaciju koristeći štap, što mi je bio težak korak. Kada sam prvi put uzela bijeli štap u ruke, čak su mi suze navrle u oči. Sjećam se da sam na Kvatriću čak zastala i viknula da jednostavno ja to ne mogu. No, odjednom me obuzeo bijes i rekla sam: „U redu, ako si ti tu da mi olakšaš i budeš pomoć, onda ćeš to i biti.“

Mislim da je to odbijanje bijeloga štapa proizlazilo iz straha od reakcije okoline. Često bih, naime, čula ljude koji su govorili: „Jadna, ne vidi“ ili „Tako je slatka, ali ne vidi“. Ta riječ „jadna“ bi me povrijedila… Izbjegavala sam nositi bijeli štap čak i na poslu, ali sada sam ga počela koristiti i tamo. Kolege su to prihvatile i znaju da mi je to olakšanje u svakodnevnom funkcioniranju. Danas zajedno idemo u restorane, na kave, a tada ja odem naprijed i našalim se da ću ja sa štapom voditi njih, a ne oni mene.

Jednostavno se čovjek na sve navikne. Nisam mogla samo sjediti kod kuće i čekati da izgubim vid. To nije zdravo i ne bi se trebalo raditi. Prije svega, nemamo nikakvu bolest koja nam ugrožava život i uvijek prvo pomislim na to. Zatim, imam dvije ruke i dvije noge, što znači da još uvijek mogu obavljati stvari sama. Sve dok to mogu, smatram se zdravom. Problemi s vidom su samo sporedna stvar. I sama se borim s tim koliko god mogu. Ponekad padnem, ali trudim se što brže ustati.

Također, često se zapitam kako bih se ponašala da imam zdrav vid i kakva bih osoba tada bila. Ponekad žalim, primjerice, što ne mogu voziti automobil, ali tko zna kako bih se ponašala za volanom. S obzirom na moju prirodnu hiperaktivnost, vjerojatno bih se nekontrolirano kretala po cesti. Čak i s bijelim štapom hodam prebrzo, pa zamislite što bi se događalo s automobilom.

Ponekad se pitam i zašto sam se rodila ovakva, ali nikada to ne izgovaram naglas jer bih time mogla povrijediti svoju majku. Ona me je rodila, ali vjerojatno nije znala da ću se roditi s oštećenim vidom. To nije nasljedno u našoj obitelji, svi ostali imaju dobar vid, nitko ne nosi naočale. Ja sam jedina koja ne vidi. To je, uostalom, bilo šokantno i za njih, pitali su se hoću li biti slijepa. Međutim, tu je moja mama odigrala ključnu ulogu. Naime, kada je odlazila na posao, rekla bi mi da pripremim ručak, pospremim kuću ili popeglam nešto. Nikada mi nije olakšavala. Zahvaljujući njoj postala sam osoba kakva sam danas.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Mateja Papić

Foto: Facebook/Danijela Pop

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.