U zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema u četvrtak 29. siječnja održano je treće izdanje konferencije “A kako si ti?” u organizaciji medijske kuće Motus Media.

Skup je okupio vodeće autoritete iz kliničke psihijatrije, neuroznanosti i obrazovnog sustava s ciljem definiranja javnozdravstvenih odgovora na izazove koje donose digitalna ovisnost, cyberbullying i integracija umjetne inteligencije u svakodnevni život.

U pet panel-rasprava istražili su kako tehnologija utječe na naše ponašanje i zašto nam aplikacije postaju zamjena za stvarne odnose. Cilj konferencije je ponuditi konkretne načine kako sačuvati mentalno zdravlje u svijetu prepunom informacija te definirati ulogu obitelji i institucija u zaštiti novih generacija.

Panel 4: Online napad, offline bol

Pretposljednji panel konferencije, pod moderatorskom palicom Darija Marčaca, otvorio je goruće pitanje: zašto djeca o digitalnom nasilju lakše progovaraju u školi nego za obiteljskim stolom?

Dejan Nemčić, nagrađivani profesor geografije iz Osnovne škole Ivo Andrić, nije štedio riječi o ozbiljnosti situacije. Prema njegovu iskustvu, mentalno zdravlje učenika rapidno propada pod pritiskom društvenih mreža, a formalni programi nisu dovoljni. “Cyberbullying nije nešto o čemu se priča jednom mjesečno na satu razrednika. To je tema o kojoj moramo govoriti svakodnevno. To je tu, prisutno je”, upozorio je Nemčić.

Najveći izazov u prepoznavanju žrtve cyberbullyinga je povjerenje. Nemčić je detektirao opasan fenomen koji sprječava djecu da potraže pomoć od onih koji bi im trebali biti najbliži. “Roditelji često imaju sliku ‘idealnog djeteta’, a djeca se boje tu sliku srušiti. Zato o nasilju koje trpe doma šute. Škola im tada ostaje jedina oaza gdje mogu riješiti svoje probleme. Ako dijete nema povjerenja ni u dom ni u školu, tko će onda riješiti njegov problem?” zapitao se Nemčić.

Istaknuo je da dijete mora osjećati potpunu slobodu da uđe u školsku zbornicu ili kod pedagoga i jednostavno kaže: “Ja imam problem i molim vas da ga riješite.” Kazao je potom da on svoje učenike svakoga petka motivira na to da pred razredom, u potpunom povjerenju, govore o svojim problemima. “Duša me boli kad čujem što ih muči”, rekao je omiljeni zagrebački profesor.

Dr. Igor Salopek: ‘Djeca će se prije povjeriti umjetnoj inteligenciji nego roditelju, to je porazno’

Psihijatar dr. Igor Salopek upozorio je na duboke slojeve traume koji se kriju iza dijagnoza. Prema njegovim riječima, vršnjačko nasilje na internetu postalo je toliko učestalo da ga djeca danas prihvaćaju kao nešto što je “normalno da se dogodi”.

“Kada maknemo simptome koje možemo liječiti lijekovima, ostaje sloj traume. Cyberbullying stvara rane koje ostaju trajni rizični faktor za teške mentalne bolesti u odrasloj dobi. Najstrašnije je što se tek svako peto dijete koje trpi nasilje povjeri odrasloj osobi”, istaknuo je dr. Salopek.

Posebno je zabrinjavajući trend da djeca pomoć traže od AI chatbota umjesto od ljudi. “Dijete će se prije povjeriti umjetnoj inteligenciji, što je iznimno štetno. Ključ je u tome da mi odrasli naučimo prepoznati patnju. Znakovi su jasni: mirno dijete postaje agresivno, popušta u školi, osamljuje se i prestaje zvati prijatelje”, niže simptome psihijatar.

Učenica Leda: ‘Više ne možemo bez društvenih mreža’

Glas generacije koja živi digitalnu stvarnost donijela je Leda Milat, učenica Osnovne škole Ivo Andrić. Njezina perspektiva razbija zabludu da se djeca mogu tek tako “isključiti” s mreža poput Snapchata, TikToka ili Instagrama.

“Društvene mreže su postale toliko dio našega života da ne možemo bez njih. To je naš način današnje komunikacije. Povezujemo se, a često je i zabava. Nisu uvijek negativne, ali imaju i puno negativnih strana. Primjerice, puno nam vremena oduzimaju, a i izloženi smo negativnim stvarima”, iskreno je priznala Leda.

Potom je Leda precizno mapirala “digitalne mine” koje vrebaju na svakom koraku. Prema njezinu svjedočanstvu, svaka platforma nosi specifičan oblik toksičnosti: dok se na WhatsAppu vršnjaci izruguju putem personaliziranih naljepnica (stickera), na Snapchatu se šire kompromitirajuće fotografije, a TikTok prednjači u širenju mržnje, tračeva i izravnih prijetnji. Instagram je pak, ističe Leda, postao poligon za stvaranje lažnih identiteta i višestrukih profila koji skrivaju stvarno stanje mladih. “Djeca često bježe sa školskih fotografija jer znaju gdje će to završiti”, upozorila je.

Sudionici: Dejan Nemčić (mag. edu. geog.), dr. med. Igor Salopek (psihijatar), Leda Milat (učenica). Moderator: Dario Marčac.

12:20 – 13:00 Panel 3: Ekrani između nas

U trećem dijelu konferencije, pod moderatorskom palicom Gorana Rihtarića, otvorila se rasprava o najmračnijim posljedicama digitalnog doba. Prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, jedna od naših najistaknutijih dječjih psihijatrica iz KBC-a Osijek, šokirala je prisutne iskrenim priznanjem o težini svog posla.

“Svaki dan razmišljam o tome da se počnem baviti nečim drugim. Moj posao je često svjedočenje najtragičnijim scenarijima unutar obitelji”, započela je dr. Dodig Ćurković, dodajući kako neprikladna uporaba ekrana više nije samo “loša navika”, već opasan okidač.

“Nažalost, ekrani su postali katalizatori za ozbiljna kaznena djela, ali i za teške duševne bolesti. Svakodnevno se suočavamo sa suicidalnošću i ekstremno agresivnim ponašanjem mladih. Ipak, vjerujem da svjetlo na kraju tunela postoji ako reagiramo na vrijeme”, poručila je psihijatrica.

Prevencija kao ključ

Na njezine riječi nadovezala se doc. dr. sc. Sabina Mandić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF), čiji je rad fokusiran na to da do tragedija uopće ne dođe. Njezin odsjek bavi se prevencijom poremećaja u ponašanju i pokriva širok spektar, od anksioznosti do maloljetničke delinkvencije.

“Naš fokus je prevencija. Radimo s mladima koji se bore s depresivnošću i anksioznošću, ali i s maloljetnim počiniteljima kaznenih djela”, objasnila je dr. Mandić. Istaknula je kako je područje ovisničkog ponašanja, u koje spadaju i digitalne ovisnosti, neraskidivo povezano s drugim problemima u ponašanju.

Mandić je ponudila jasnu distinkciju koju bi svaki korisnik tehnologije, ali i svaki roditelj, trebao znati: kada hobi prestaje biti zabava i postaje patologija? “Razlika je jednostavna: zdravi entuzijazam nam obogaćuje život, dok ga ovisnost uništava. O dijagnozi govorimo kada simptomi traju duže od godinu dana i ozbiljno narušavaju svakodnevno funkcioniranje, od napuštanja hobija do pada školskog uspjeha”, pojasnila je Mandić.

Upozorila je na fenomen “vremenske crne rupe” u koju svi upadamo: “Problem imamo onog trenutka kada svaku sekundu koristimo za mobitel i kada se ‘osvijestimo’ tek dva sata kasnije, shvativši da smo cijelo vrijeme proveli na ekranu.”

Uzrokuju li mreže depresiju ili depresivni bježe na mreže?

Iako službena dijagnoza ovisnosti o društvenim mrežama još ne postoji u svim medicinskim klasifikacijama, Mandić naglašava da su problemi u praksi itekako stvarni, posebno kod djevojaka i žena. “Još uvijek nije razriješeno što dolazi prvo: bježe li osobe koje već imaju mentalne probleme u pozadini na društvene mreže koje te probleme onda potenciraju, ili same mreže stvaraju te probleme. No, ono što vidimo je jasan porast negativnih utjecaja, naročito kod ženske populacije”, istaknula je stručnjakinja.

Zanimljiv je i rodni sraz u digitalnim ovisnostima. Dok je gejming i dalje dominantno muška aktivnost, baš kao i tradicionalno kockanje, trendovi se mijenjanju. “S porastom online modaliteta kockanja, vidimo sve veći broj žena koje se uključuju u tu vrstu ovisnosti”, zaključila je Mandić.

‘Nama je danas sve postala dijagnoza, a ja to odbijam prihvatiti’

U jednom od najupečatljivijih trenutaka konferencije, Dodig Ćurković otvorila je pitanje pretjerane medikalizacije djetinjstva. Upozorila je na opasan trend u kojem se svako ponašanje koje odstupa od pravila odmah proglašava poremećajem.

“Nama je danas sve postala dijagnoza, a ja to odbijam prihvatiti. Došli smo do toga da u razredu od 24 učenika njih 22 ima nekakav papir ili poremećaj. To jednostavno nije realno”, oštra je bila psihijatrica iz Osijeka.

Prema njezinim riječima, društvo je otišlo u dvije opasne krajnosti koje se međusobno hrane, a rezultat je zakazivanje sustava tamo gdje je najpotrebnije. “Djeci smo onemogućili da budu djeca. S jedne krajnosti sve nam je poremećaj, a, s druge, ne detektiramo ono što bismo trebali. Ne znam što nam se dogodilo da olako lijepimo djeci dijagnozu i sve ‘trpamo’ u problem mentalne bolesti”, kazala je.

Uloga roditelja i škole

Osvrnula se potom na ulogu roditelja u mentalnom zdravlju djeteta. “Dobar roditelj je onaj koji se angažira i prisutan je u životu djeteta. Ne može vam sustav odgojiti dijete ako vi ne osvijestite da vam je stalo do djeteta”, kazala je pa upozorila na jedan opasan trend modernog doba.

“Ja više ne znam što znači funkcionalna obitelj. Svi kad bismo pročačkali po sebi, shvatili bismo da malo pomaknuti, samo je pitanje koliko je tko pomaknut. Dosta mi je savršenstva. Društvene mreže vas tjeraju da budete savršeni, to su strašne stvari gdje netko mora puknuti, a vrlo često pukne vaše dijete. Mi smo roditeljima uzeli pravo da budu roditelji u punom smislu te riječi”, kazala je.

Istaknula je i važnost škole kao odgojno-obrazovne ustanove. “Druga krajnost je škola. Škola nije samo obrazovna već i odgojna ustanova. Brojna djeca u školi, ako imaju dobrog učitelja, vrlo često imaju dobar oslonac. Ne morate ih odgajati, ali možete osvijestiti što se događa u njihovim životima”, kazala je pa poslala upozorenje dionicima društva.

“Mi smo zapustili tu djecu. Što smo im ponudili? Ne sviđa mi se da ja nakon 25 godina vidim liste čekanja u domovima za odgoj. Trebali bismo imati puno bolje, sigurnije, i mirnije okruženje za njih. Nije normalno da ja strepim što se dogodilo mojoj odrasloj djeci”, zaključila je stručnjakinja, čiji je izlaganje dočekano s velikim odobrenjem publike.

Sudionici: prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, doc. dr. sc. Sabina Mandić. Moderator: Goran Rihtarić.

11:15 – 12:00 Panel 2: Ovisni, dostupni, iscrpljeni

Raspravu o digitalnoj ovisnosti otvorila je prim. Irena Rojnić Palavra, dr. med., psihijatrica iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, koja je uvela publiku u mračnu stranu digitalizacije. Naglasila je da ponašajne ovisnosti, poput pretjeranog korištenja interneta, danas stoje uz bok kockanju kao službeno priznate bolesti.

“Glavni kriterij je gubitak kontrole. Osoba ustraje u ponašanju unatoč jasnim posljedicama, a sve ostalo u životu pada u drugi plan”, upozorila je dr. Rojnić Palavra, opisujući alarmantnu kliničku sliku pacijenata koji traže pomoć.

Prema njezinim riječima, najugroženija skupina su mladi od 18 do 25 godina, čija svakodnevica pod utjecajem ekrana poprima obrise socijalne izolacije. “Roditelji nam opisuju djecu koja cijelo budno vrijeme provode na ekranu. Više ne izlaze s prijateljima, zanemaruju fakultet ili posao, mijenjaju dan za noć. Oni postaju sve nesretniji, a krug prijatelja koji ih zove van se smanjuje dok potpuno ne nestane”, istaknula je psihijatrica.

Opasnost iza ekrana: ‘Čak i pola sata štetnog sadržaja može biti previše’

Rasprava o digitalnim navikama mladih dobila je novu dimenziju izlaganjem prof. dr. sc. Martine Lotar Rihtarić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF). Odgovarajući na vječnu roditeljsku dilemu o “dozvoljenom vremenu pred ekranom”, profesorica je naglasila da minutaža nije jedino mjerilo.

“Teško je odrediti fiksnu granicu, ali ako je sadržaj problematičan – i pola sata je previše. S druge strane, sat vremena korisnog sadržaja može biti prihvatljivo”, objasnila je prof. Lotar Rihtarić.

Posebno je upozorila na sadržaje koji nisu nužno zabranjeni, ali su za određenu djecu štetni. Uz očite opasnosti poput govora mržnje, nasilja i samoozljeđivanja, profesorica apelira na individualni pristup:

“Moramo poznavati svoje dijete. Ako je dijete osjetljivije, čak i igra koja je formalno primjerena njegovoj dobi može ga prestrašiti ili uznemiriti. Nema univerzalnog pravila, samo individualno praćenje”, poručila je.

Pucačke igre i MMORPG: Najkraći put do ovisnosti

Na njezine se riječi nadovezala prim. dr. Irena Rojnić Palavra, detektirajući specifične žanrove videoigara koji nose najveći adiktivni potencijal. Prema njezinim kliničkim opažanjima, dvije su kategorije posebno rizične:

MMORPG (Massively multiplayer online role-playing game / Online igre uloga): Igre koje se igraju u ogromnim umreženim svjetovima i praktički nemaju kraj, što igrače drži u stanju stalne angažiranosti.

FPS (Pucačine iz prvog lica): Igre u kojima je u prvom planu oružje i brza akcija, a koje su se pokazale najopasnijima za razvoj ponašajnih ovisnosti.

“Čak i one najjednostavnije igrice na mobitelima, koje nam služe za ‘ubijanje vremena’, imaju ugrađene mehanizme koji nas tjeraju da im se stalno vraćamo”, zaključila je psihijatrica, upozorivši roditelje da ne podcjenjuju utjecaj naizgled bezazlenih aplikacija.

Rojnić Palavra o ‘digitalnoj demenciji’: ‘Ako mozak ne koristimo, on će atrofirati poput mišića’

Doktorica Irena Rojnić Palavra iznijela je dramatično upozorenje o dugoročnim posljedicama pretjeranog izlaganja ekranima, koristeći termin koji sve češće čujemo u kliničkim krugovima, digitalna demencija.

“Danas smo, više nego ikada prije, oslobođeni potrebe da pamtimo, razmišljamo ili dubinski proučavamo jer nam je sve dostupno ‘u džepu’. Pretpostavka je jasna: naše kognitivne sposobnosti su poput mišića. Ako ih ne koristimo, one će atrofirati”, objasnila je psihijatrica.

Šokantan je i podatak o neurološkim promjenama koje uzrokuje pretjerani gejming. Prema riječima dr. Rojnić Palavra, snimke mozga osoba koje pate od ovisnosti o videoigrama pokazuju promjene gotovo identične onima kod osoba koje boluju od klasičnih ovisnosti o supstancama.

I drugi podaci o utjecaju ovisnosti o tehnologiji na mentalno zdravlje mladih su neumoljivi. Što je više vremena provedenog pred ekranom, to je drastično veći rizik od osjećaja dubokog nezadovoljstva i usamljenosti, simptoma depresije i rizika od suicida.

Osim emocionalnog sloma, ekrani izravno udaraju na budućnost mladih kroz školski neuspjeh. “Čim krene pretjerivanje s ekranima, školski uspjeh opada, a s njim i akademski potencijal djeteta. Djeci postaje nemoguće udubiti se u bilo kakav sadržaj koji zahtijeva dugotrajnu pažnju”, upozorila je doktorica. Kao protutežu i “spas” za mozak, dr. Rojnić Palavra ističe tri ključna stupa obrane: sport, druženje uživo i vjerske ili duhovne aktivnosti.

Dnevna bolnica za digitalne ovisnike: ‘Nismo kirurzi, psiha se ne mijenja preko noći’

Doktorica Irena Rojnić Palavra otvoreno je progovorila o sustavu liječenja ovisnika o ekranima. Iako je interes javnosti varirao, stručnjaci na Klinici Sveti Ivan nastavljaju s radom, bilo kroz grupe ili individualno.

“Liječenje je dugotrajan proces. Dnevna bolnica podrazumijeva grupnu psihoterapiju, učenje o prepoznavanju emocija, vježbanje i strukturiranje slobodnog vremena. Čak idemo i na izlete u grad s medicinskim sestrama kako bi se pacijenti ponovno povezali s realnošću”, objasnila je dr. Rojnić Palavra.

Naglasila je da su lijekovi tek iznimka, dok je obiteljska terapija temelj ozdravljenja. “To je dugotrajan proces. Mi nismo kirurzi, a ni psiha se ne može tako brzo mijenjati. Za promjenu su potrebni vrijeme i upornost cijele obitelji”, naglasila je.

Prof. Lotar Rihtarić: ‘Ne dajte mobitel djetetu prije 10. godine, a idealno je čekati do 14.’

Prof. dr. sc. Martina Lotar Rihtarić s ERF-a poslala je poruku koja bi mogla promijeniti način na koji roditelji doživljavaju digitalni odgoj. Njezin je savjet jasan: prioriteti se slažu od malih nogu.

“Gejmanje ne može biti važnije od škole i druženja. Roditelji moraju postaviti režim: tek nakon što se pospremi soba, riješi zadaća i pročita knjiga, dijete može dobiti pola sata ekrana, ako ostane vremena”, istaknula je profesorica.

Posebno se osvrnula na biološku spremnost djece za tehnologiju. Kako kaže, samokontrola se intenzivno razvija do 10. godine i davanje mobitela prije toga je preuranjeno.”Neka istraživanja sugeriraju da se treba suzdržati do 14. godine, da je to idealna dob za prvi mobitel”, dodala je. Profesorica je potom dala i punu podršku roditeljima i školama koje zabranjuju korištenje mobitela tijekom nastave.

Također je govorila o projektu koji je pokrenut na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. “Na fakultetu provodimo projekt ‘Alati za moderno doba’ gdje educiramo nastavnike kako razvijati socioemotivne vještine kod učenika”, poručila je.

“Tu poučavamo vještine rješavanja problema, sukobe s vršnjacima te procjenu kvalitete odnosa u stvarnom i digitalnom okruženju. Analiziramo koje to potrebe zadovoljavamo, poput socijalnih motiva za pripadanjem i druženjem, ali i potrebu da se uspoređujemo s drugima. Sve su te vještine u funkciji razvoja kritičkog mišljenja – djeca uče da nije sve što vide na društvenim mrežama realno. Smatram da je važno od najranije, već vrtićke dobi, razvijati te vještine. Isto tako, trebamo ih postepeno učiti samokontroli”, zaključila je stručnjakinja.

Sudionici: prim. Irena Rojnić Palavra, dr. med. (Klinika Sv. Ivan), prof. dr. sc. Martina Lotar Rihtarić (ERF). Moderatorica: Ana Cvetković (Logobox).

10:15 – 11:10 Panel 1: Briga o sebi kao izbor

Prvi panel konferencije otvorila je Ivana Plechinger, autorica bestselera o samopomoći, koja je pred prepunom dvoranom podijelila potresno osobno iskustvo koje joj je zauvijek promijenilo životni smjer. Plechinger je otkrila kako je u 39. godini preživjela moždani udar, unatoč tome što nije pripadala nijednoj rizičnoj skupini.

“Po svim medicinskim parametrima, to se nije smjelo dogoditi. Bila sam mlada, nisam pušila, živjela sam zdravo. No, liječnici u Vinogradskoj bili su izravni: jedini logičan uzrok bio je prekomjerni stres kojeg sam sama stvorila”, priznala je Plechinger.

Njezino svjedočanstvo o trenutku suočavanja s vlastitom ranjivošću duboko je rezoniralo s publikom. Kako kaže, njezin je život do tada bio niz “drama”, a trauma ju je natjerala na radikalan zaokret.

“Meni su se u životu dogodile gotovo sve drame koje možete zamisliti. Sve drame osim razvoda. Kada sam shvatila da je tijelo popustilo pod teretom stresa, znala sam da postoji razlog zašto sam preživjela. Od tog se trenutka svim silama čupam iz svake situacije koja bi me mogla vratiti u to stanje”, poručila je autorica, naglasivši potom da sebe trebamo uvijek staviti na prvo mjesto.

Ivana Plechinger nastavila je sa sjećanjima na razdoblje svoje najveće estradne slave, dajući publici uvid u ono što se događalo iza kulisa blještavila. “U vrijeme moje najveće popularnosti, kada sam stalno bila pred kamerama HRT-a, izvana je to bio sjaj, a iznutra mrak”, otkrila je. Otkrila je potom i da trauma gubitka majke sa samo 12 godina nikada nije potpuno nestala, već se taložila godinama. Upravo je ta potisnuta bol, u kombinaciji s brzim tempom života, dovela do točke pucanja, smatra ona.

Šokantno priznanje Marijane Mikulić: “Bila sam na korak od žene koja s djetetom ulazi u Savu’

Nakon Ivane Plechinger mikrofon je preuzela glumica Marijana Mikulić, čija je monodrama “Žena, majka, glumica” postala fenomen upravo zato što, kako kaže, udara u srž problema: kako u moru tuđih potreba pronaći mjesta za sebe?

“Čim objavimo datum, predstava se rasproda. To mi govori koliko su žene gladne te teme”, započela je Mikulić, a potom je dvoranu utišala duboko intimnom i bolnom pričom o odgoju djeteta kojemu je dijagnosticiran autizam.

Bez uljepšavanja, glumica se osvrnula na stravične naslove iz crne kronike, dajući im kontekst koji društvo prečesto ignorira. “Čudimo se tragedijama, pitamo se kako je neka žena mogla ući u Savu s djetetom, a ne pitamo se tko joj je pomogao dok je još mogla stajati na nogama. Ja sam, u trenucima najvećeg mraka, bila ta žena. Bila sam na korak od Save s djetetom”, priznala je Mikulić, izazvavši muk u dvorani. “Nisam tip koji će kukati, ali došla je faza kada sam stvarno bila u raspadu. Govore mi: ‘Samo posebne osobe dobivaju posebnu djecu.’ Ma prestanite. Te izjave su me gotovo gurnule preko ruba”, kazala je.

Dr. Ana Puljak: ‘Živimo u ‘vremenskom siromaštvu’, muškarci idu na košarku, a žene grize savjest’

Nakon potresnih osobnih priča stručni okvir raspravi dala je dr. med. Ana Puljak, voditeljica Službe za javno zdravstvo NZJZ “Dr. Andrija Štampar”. Komentirajući iskustvo Marijane Mikulić, dr. Puljak je upozorila na sustavni problem: pojedincu koji dotakne dno nemoguće je pomoći ako se ne promijeni okolina koja ga je do toga dovela.

“Ne treba cijeli život ponavljati ‘ja sam jaka’. To je opasna zamka”, naglasila je dr. Puljak, povukavši paralelu s europskim istraživanjima o fenomenu poznatom kao time poverty (vremensko siromaštvo).

Analizirajući podatke Eurostata iz 17 europskih zemalja, istaknula je poraznu razliku u percepciji slobodnog vremena između muškaraca i žena, posebno u našoj regiji. “Činjenica je da živimo u patrijarhalnom društvu. Muškarac će bez oklijevanja otići na dvije košarke tjedno, dok će žena, čak i kad negdje ode, razmišljati o tome kako je to vrijeme trebala provesti s djecom. Naučene smo da prvo preuzimamo režim i obveze, a čim uzmemo trenutak za sebe, javlja se grižnja savjesti”, upozorila je dr. Puljak uz opasku: “Što južnije, to tužnije.”

Prema njezinim riječima, Norveška i skandinavske zemlje predvode u osviještenosti, dok se mi još uvijek borimo s postavljanjem jasnog stava. “Oni koju to doživljavaju stvarno trebaju promijeniti svoju stvarnost. Žene uvijek trebaju raditi, tako mislim, i imati svoje prihode, ali s time smo dobile ‘sve’. Radimo i jedno i drugo. Dođemo s posla i sada idemo u ‘drugu smjenu’. Prije je ta podjela možda bila lakša. Radimo sve i stvari se moraju promijeniti. Nije ni muškarcima lako, ali žene puno više doživljavaju ‘vremensko siromaštvo'”, dodala je.

Nataša Lujanac: ‘Možeš staviti fasadu, ali ako iznutra nije dobro, bit će ti samo još gore’

Raspravu je zaključila Nataša Lujanac, Social Activation Manager u tvrtki Beiersdorf, podsjetivši na važnost povezanosti vanjskog izgleda i unutarnjeg stanja, što je tema koja često biva trivijalizirana. Lujanac je naglasila da briga o izgledu za ženu predstavlja “nagrađujuće ponašanje”, ali da ona nikada ne smije biti maska za dublje probleme.

“Ljepota je ženi bitna i ona nije zanemariva. Međutim, prava ljepota isključivo dolazi iznutra”, poručila je Lujanac, koristeći vrlo izravnu i slikovitu usporedbu koja je izazvala smijeh, ali i odobravanje publike.

“Možeš se ti ‘zafasadirati’ šminkom i tretmanima, ali ako iznutra situacija nije dobra, u konačnici ćeš se osjećati još gore. Ključ je u unutarnjem zadovoljstvu koje se onda reflektira prema van”, jasna je bila Lujanac.

Sudionici: Ivana Plechinger (autorica), Nataša Lujanac (Beiersdorf), Marijana Mikulić (glumica), dr. med. Ana Puljak (NZJZ “Dr. Andrija Štampar”). Moderatorica: Tihana Tomičić (Novi list).

10:00 Otvaranje konferencije

Konferenciju je otvorila Daniela Delale, izvršna urednica Motus media grupe i glavna urednica časopisa Energreen. Nakon što je pozdravila okupljene, Delale je najavila da će se održati još jedna konferencija “A kako si ti?”, četvrta po redu, u Zagrebu, a potom i nekoliko njih diljem Hrvatske, odnosno u Rijeci, Splitu i Osijeku. “To zapravo pokazuje osviještenost Motus media grupe o važnosti ove teme”, naglasila je.

Okupljenima se potom obratila i Sanjica Kiš, načelnica Sektora za preventivnu i javnozdravstvenu zaštitu Ministarstva zdravstva, naglasivši kako je mentalno zdravlje tema koja ne smije biti na margini društvenog dijaloga.

mšm

Foto: Motus Media