Situacija s korona virusom se ne smiruje. U četvrtak je Hrvatska imala 1563 novih slučajeva zaraze, a preminulo je čak 13 osoba.

Sami članovi Nacionalnog stožera tijekom ljeta su bili iznenađeni brzim porastom broja oboljelih uslijed popuštanja mjera i otvaranja vrata virusu kako bismo mogli imati kakvu-takvu turističku sezonu. 

Hrvatska je prije više od tjedan dana oborila rekord te smo dosegli i četveroznamenkasti broj dnevno oboljelih. Proboj korona virusa bilježimo u svim društvenim strukturama, od kojih je ona najosjetljivija kada je riječ o obolijevanju zdravstvenih djelatnika – onih koji se nalaze na prvoj liniji bojišnice protiv ovog relativno novog virusa.

Scenariji su, prema zdravstvenim autoritetima različiti. Za sada su postrožene mjere koje se odnose na nošenje maski te okupljanja na društvenim zbivanjima, a razrađuju se različiti scenariji borbe protiv korona virusa u slučaju da broj zaraženih nastavi rasti, a postoji i realna bojazan da nas Covid-19, koji već na velika vrata ulazi u bolnice, ostavi bez dovoljnog broja zdravstvenog kadra.

O aktualnoj situaciji s epidemijom u Hrvatskoj, razgovarali smo s bivšim ministrom zdravstva, liječnikom i sveučilišnim profesorom, prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom.

Veledrogerije su u više navrata upozoravale na nemogućnost održavanja velikog duga kojeg prema njima imaju bolnice i sam ljekarnički kanal, a sada usred epidemije imamo vrlo nezgodnu situaciju, u kojoj nam prijeti prekid distribucije lijekova bolnicama. Kako Vi to komentirate?  

To nije dobar znak i sada postoji realna opasnost od zatvaranja bolnica zbog nedostatka lijekova. Ona je donekle ublažena, što je paradoksalno jer uz situaciju s Covidom manje se ljudi liječi i manje ih ide na preglede zbog restrikcija na ulazu u bolnice. S druge strane Covid će enormno povećati troškove intenzivne skrbi tih najtežih bolesnika tako da mislim da je zadnji tren da se s ovim rebalansom proračuna donese i temeljita reforma zdravstvenog osiguranja. Naravno, uzimajući u obzir zaštitu socijalno najugroženijih.

Koliko god se to ljudima neće svidjeti, mi kroz zdravstveno osiguranje trenutno plaćamo samo mali djelić usluga koje dobivamo. Sažeto, cijena zdravstvene usluge u hrvatskom zdravstvenom sustavu je otprilike jedna četvrtina realne cijene te usluge. HZZO plaća jednu četvrtinu svake usluge u hrvatskom zdravstvu, a to plaća zato što toliko novaca prikupi. Davanje za zdravstvo u Hrvatskoj je najmanje u Europskoj uniji; mi sa 700 eura po glavi stanovnika godišnje mislimo imati zdravstveni sustav. To je nemoguće.

Prva velika reforma koja čeka Hrvatsku iz ekonomskih razloga je reforma zdravstvenog osiguranja. Mi moramo početi plaćati realnu cijenu usluge, inače će se dogoditi ovo što je sada počelo. To znači da će se gomilati dugovi u zdravstvu do te mjere da će puknuti. Sada je sustav pred pucanjem jer država kao vlasnik zdravstvenog sustava duguje za lijekove pet milijardi kuna, a liječnicima za dio odrađenog prekovremenog rada 1,5 milijardi kuna.

Taj problem Hrvatska nema od jučer.

To je problem koji smo naslijedili još iz bivše države, a niti jedna hrvatska vlada do sada nije se usudila donijeti reformu zbog straha od pobune i rušenja vlade pa onda stavljamo politiku i svoj politički opstanak u politici ispred realnosti. 

Mi bismo morali temeljitom reformom zdravstvenog osiguranja dovesti do toga da to osiguranje plaća samo osnovnu cijenu za neku uslugu, a ostatak do realne cijene da plaća svatko iz svoga džepa kroz obavezna dopunska osiguranja. To je savjet koji smo dobili od Svjetske zdravstvene organizacije još prije dvadesetak godina. Sada je došlo do ruba, zašto? Dosadašnje vlade su puno više iz proračuna prelijevale u zdravstveni fond nego što sada radi ova Vlada i sada je taj dug veći nego što je to bilo prethodnih godina.

Sam sam tražio svake godine na sjednici Vlade da se iz proračuna prebaci onoliko novca u zdravstveni fond koliko treba. To su bile krvave bitke, to su bile takve bitke da sam gotovo svake godine prijetio ostavkom. S time što dajete ostavku zapravo uzdrmate cijelu Vladu, sustav, koji tek onda shvaća do koje razine je problem narastao. Mi bi svake godine prebacivali dvije do tri milijarde kuna u zdravstveni fond i time bi nekako održavali zdravstveni sustav na životu. Sada se to nije dogodilo. Kroz proteklih, recimo, pet godina je trebalo prebaciti 10-15 milijardi, točno toliko koliko je sada dug. 

Prema najavama ministra Marića, koji je veledrogerijama ponudio 200 milijuna kuna, što je rezultiralo odlaskom predstavnika veledrogerija sa sastanka u ponedjeljak, jedina opcija nam je rebalans proračuna, međutim, on se očekuje tek za mjesec dana. Ako se veledrogerijama i uplati određeni iznos dugovanja, nije li to zapravo samo krpanje rupa?

Sada konačno imamo pravu sliku stanja hrvatskoga zdravstva; pet milijardi iznosi dug veledrogerijama, a još pet milijardi ostalim dobavljačima, uskoro će se zatvarati naše bolnice, osim ako se ne dogodi velika odluka o sanaciji duga u zdravstvu. No i ta sanacija je, kao i sve prethodne, samo simptomatski lijek. Za uzročni lijek treba mijenjati Zakon o zdravstvenom osiguranju i jednom zauvijek riješiti taj problem. Pred ministrima je nemogući zadatak da iz proračuna saniraju taj dug u godini korone, potresa, ukupnog pada potrošnje i proizvodnje.

Pod takvim velikim dugovima i toj neimaštini koja sada vlada u našim bolnicama, normalan rad je zapravo teško moguć. Pogledajte samo komfor u našim bolnicama; pogledajte higijenske uvjete, pogledajte bolničke infekcije, pogledajte prekovremene sate koje moraju raditi zdravstveni djelatnici jer ih nema dovoljno i koji im se, usput budi rečeno, ne plaća.  To su sve problemi koji se gomilaju, a pravo rješenje se ne nazire, a ono je vrlo jednostavno.

Mi smo još 2004. godine predložili jedan zakon koji bi riješio taj problem, međutim taj zakon nije prošao u vladi zahvaljujući našim koalicijskim partnerima iz HSS-a u to vrijeme. Novi je zakon dobio dobre ocjene Svjetske banke i Svjetske zadravstvene organizacije, ali je zaustavljen akcijom tadašnje pročelnice za zdravstvo HSS-a Ane Stavljenić-Rukavine. Da je zakon prošao, danas bi reforma i problemi bili iza nas.

Znači, jedino rješenje je u novom rebalansu proračuna izdvojiti doista ono što je minimum za funkcioniranje zdravstva, a to je 50 posto duga ili pet milijardi kuna uz uvjet istodobne reforme, reorganizacije sustava zdravstvenog osiguranja i organizacije rada jer ako to ne napravimo istovremeno, mi ćemo za dvije godine, i prije, biti u istoj situaciji kao i sada. 

Kako biste ocijenili trenutnu situaciju s korona virusom u Hrvatskoj?

Počeli smo dobro s restrikcijama koje su smanjile širenje virusa. Onda je došla političko-ekonomska odluka da se te restrikcije ublaže i onda smo djelomično spasili turističku sezonu, ali smo široko otvorili vrata virusu. Nismo mi jedini koji smo to napravili, i druge zemlje su to napravile.

Pogledajte samo susjednu Sloveniju, koja nas je pred kraj turističke sezone stavila na crvenu listu. Pogledajte joj danas brojke, ima kudikamo gore rezultate od nas. Dakle, mi dijelimo sudbinu većinu zemalja.

Ja se danas ne bojim toliko korone, uz uvjet da se zaštite osjetljive skupine. Ja se više bojim ekonomskih posljedica korone. Korona će se riješiti, nadajmo se pronalaskom cjepiva kroz godinu, dvije, ali ekonomske posljedice su tako tragične da će se rješavati desetljećima.

Kako biste ocijenili rad Stožera, trebaju li nam rigoroznije mjere?

Mislim da ovo što se kod nas radi i planira, to jest dobro i sigurno da treba planirati i to već u ovom trenutku izvanbolničke ležajeve. Tu se isto oklijeva iz različitih političkih razloga. Pogledajte što se u Češkoj događa. Oni su pred izbore olabavili mjere, sad ih pojačavaju i naravno izazvali su žestoku pobunu naroda. Mi bi trebali u ovom trenutku uvesti rigoroznije mjere za poštivanje epidemioloških pravila, distance, maske, pranje ruku i odmah otvoriti rezervne opcije.

Sličnu situaciju, ali naravno puno težu, smo imali u Domovinskom ratu kada smo imali premali kapacitet vojnih ležajeva i premali broj liječnika koji su bili u stanju riješiti ratnu ranu. Mi smo tada mobilizirali sve bolničke kapacitete i podigli 40 ratnih bolnica u ‘nebolničkim’ uvjetima. Isto tako smo educirali stotine i stotine liječnika za pristup ratnoj rani, a da ne govorimo o epidemiološkoj situaciji u ratu, kada je naša epidemiološka služba napravila svjetski poznati posao.

To znači da cijeli rat nije bilo tetanusa, poznate ratne infekcije, da nije bilo gotovo uopće mišjih groznica, da je ukupni broj zaraznih bolesti smanjen tijekom rata, i, što je posebno važno, nije bilo niti jedne alimentarne intoksikacije naših borbenih jedinica. Jedna bakterija ubačena u hranu baca vam iz stroja puno prije nego stotinu granata.

Dakle, Epidemiološka služba je odradila jako dobar posao, ali je bila u službi struke. Danas je ona, po mišljenju naroda, politizirana i tu je gubitak povjerenja u naš Stožer i to bi trebalo izbrisati i isključivo se povoditi pravilima struke. Naravno, ovdje govorim o dojmu u narodu, ništa drugačije nije ni u ostalim zemljama.

Gospodin Capak je najavio i mogućnost edukacije drugih liječnika kako bi bili osposobljeni za pružanje intenzivne njege Covid pacijentima. To je plan u slučaju da nam veći broj liječnika završi u samoizolaciji ili što je još gore, oboli od Covida-19. Hrvatska tu ima slična iskustva iz Domovinskog rata.

Doc. dr. Capak je odradio odličan posao i ima dobre ideje, samo mi se čini da je sputan političkim zahtjevima. Volio bih da sam u krivu. Naše iskustvo iz Domovinskog rata je da smo otvarali te rezervne bolnice kada je došlo do potrebe, ali smo ih pripremali puno prije jer kada dođe vrijeme za otvaranje, onda je prekasno za pripremu. Moje iskustvo je drugačije od ovoga sada, ali oni koji odlučuju o tome, na njima je odluka.

I nije samo liječnički nego nam je i sestrinski kadar vrlo deficijentan u broju, ne i u kvaliteti, upravo u kvaliteti sada nadoknađujemo nedostatak broja. Tu također imamo iskustva iz našeg ratnog saniteta kada smo zakonom mobilizirali sve liječnike i svaki liječnik je mogao biti premješten na mjesto gdje je to bilo potrebno. Danas postoji mogućnost za takvu reorganizaciju i premještanje na temelju Zakona o sprečavanju zaraznih bolesti.

Treba zahvatiti široko u liječničku populaciju i premještanjem na odgovarajuća deficitarna mjesta popunjavati te rupe uz naravno odgovarajuću reedukaciju. To je naravno ogroman i odgovoran posao, koji također treba početi prije nego što zatreba takav liječnički kadar. To smo mogli vidjeti u Italiji, kakve su katastrofalne posljedice bile. Šteta je da se tu ne koriste iskustva iz saniteta u Domovinskom ratu gdje smo mobilizacijom 13 tisuća liječnika uspjeli zadovoljiti sve proširene potrebe.

Svega nekolicina je izbjegla to i otišla u inozemstvo, jedan od njih je, na žalost, u vladinu Stručnom savjetu i toga me je strah, ali ogroman broj je poštivao mobilizaciju tada i zahvaljujući tome imali smo najmanji postotak ranjenih kada govorimo u svim ratovima posljednjih desetljeća. Organizacija zdravstva sada odgovara za broj ljudskih žrtava u budućnosti.

Iz Stožera stalno slušamo apele kojima se građane poziva na odgovornost kojoj baš nismo svjedočili u posljednje vrijeme, a prije uvođenja strožih mjera, tako je barem rekao ministar Beroš, treba pričekati dva do tri tjedna da se vidi efikasnost postojećih. Imamo li mi vremena za čekanje?

U ovakvim akcijama, ja to uvijek uspoređujem s ratnom medicinom, naravno da treba biti razuman i ne žuriti i čekati da se vidi rezultat svake mjere, ali istodobno pripremati korak naprijed. Pazite, registrirani broj novozaraženih je prešao tisuću, znači da je realno pet puta veći.

Što se tiče naše odgovornosti prema našem zdravlju, ona je poslovično na niskoj razini. To vidimo i po malom broju preventivnih pregleda na koje dragovoljno odlazimo ili čak i onih koje država organizira, a mi se ne odazivamo. To se vidi i u odnosu na Covid-19. Nismo odgovorni i takve se situacije mogu suzbijati jedino prisilama. Ne znam zašto se svi boje prisilnih naplata i zašto se toliko ispričavaju onima koji ne nose maske. Nije mi jasan motiv toga.

Da bi se narod zaštitio nekada mu se moraju nametnuti nepopularne mjere. Kasnije će za to biti zahvalni svi oni koji su u rizičnim skupinama, a preživjeli su tu pandemiju.  Na svaku tisuću novozaraženih dnevno možemo očekivati desetak mrtvih. Toliko onima koji omalovažavaju opasnost.

Koliko je ‘lockdown’ na proljeće utjecao na naše financije i može li si Hrvatska priuštiti još jedno zatvaranje? Vidimo da je to praksa sve većeg broja europskih zemalja, koje u posljednje vrijeme pribjegavaju i policijskom satu.

On je vrlo, vrlo opasan, a zbog tih preventivnih mjera je ispalo da nije. Međutim taj ‘lockdown’ će nas koštati u budućnosti jako puno jer smo ušli u ogromne gubitke i dugove, ne samo i mi, nego i druge države i zbog toga bi trebalo pooštriti mjere kako do ‘lockdowna’ ne bi ni došlo.

Uvođenje ‘lockdowna’ je priznanje poraza svih onih mjera koje su zatvaranju prethodile. Znači, sve mjere do ‘lockdowna’ treba pojačati, u što ulazi i nošenje maske na otvorenim prostorima pa i penalizacija nenošenja maski koja se očito zbog političkih razloga izbjegava. Nedostaje nam taj osjećaj solidarnosti, empatija prema okolini, koju smo imali u doba srpsko-crnogorske ratne agresije, to smo izgubili i zbog toga bi trebalo ići s takvim odgojnim metodama.

Mi smo sada u tako teškoj financijskoj situaciji, stanje u državnom proračunu je teško i zbog korone i zbog potresa, ali ipak iznad i najviše zbog naše neproduktivnosti. Moramo se uvijek podsjetiti da smo u Europskoj uniji pretposljednja zemlja po kupovnoj moći. Moramo se podsjetiti da u Hrvatskoj prosječna mirovina iznosi otprilike 2300 kuna i da je to ispod granice siromaštva, a da umirovljenika imamo milijun i 300 tisuća.

Zemlja koja je u tako dubokoj financijskoj krizi ne može si priuštiti ‘lockdown’. Zato treba intenzivirati sve druge metode koliko god bile nepopularne da se izbjegne novi ‘lockdown’ jer bi to za Hrvatsku bila financijska katastrofa.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Screenshot/YouTube