/‘HRABRA ŽENA I MAJKA’ Ivana (50) o moždanom udaru: Zahvalna sam na drugoj prilici jer slučajevi poput mojeg najčešće završavaju fatalno

‘HRABRA ŽENA I MAJKA’ Ivana (50) o moždanom udaru: Zahvalna sam na drugoj prilici jer slučajevi poput mojeg najčešće završavaju fatalno

“Puno više cijenim život koji imam i nastojim svakim danom biti bolji čovjek i prema drugima i prema samoj sebi. Prepoznala sam da si trebam osigurati više odmora i sna te nastojim malo usporiti životni ritam”, rekla nam je Ivana Škarpa Dulčić (50) kojoj se život u trenu promijenio kada je doživjela moždani udar.

Iako se danas uspješno oporavlja, kaže kako su joj prvi dani bili kritični, a najveća podrška bili su joj suprug, 15-godišnja kćer, obitelj, prijatelji, ali i kolege. Ivana je po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika te je kao prevoditeljica prije više od 20 godina počela raditi u grafičkoj industriji. Danas je voditeljica nabave u jednoj od naših najvećih tiskara.

Upitali smo ju kako je izgledala njezina borba s teškom bolešću, tko joj je bio najveća podrška, koliko joj znači sudjelovanje u akciji “Dan crvenih haljina” te što bi poručila ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje.

Jeste li primijetili rane simptome moždanog udara?

Moždani udar mi je nastao uslijed puknuća cerebralne aneurizme, za koju nisam znala da je imam. Imala sam relativno česte glavobolje, no nisam ih smatrala nekim simptomom za brigu. Osim glavobolja me unatrag godinu dana prije udara po noći znalo probuditi probadanje i pritisak u pozadini desnog oka, no istodobno mi je na njemu dijagnosticiran i sindrom suhog oka, pa se to i s time u određenoj mjeri povezivalo.

Sam udar je uslijedio prije godinu i tri mjeseca dok sam u opuštenoj atmosferi i društvu sjedila i pila kavu. Uslijed razgovora sam u sekundi samo „nestala“, onesvijestila se. Kažu da sam se ukočila i počela trzati, uslijed epileptičkog napada, koji nikad prije nisam imala i za koji se kasnije utvrdilo da je tipičan simptom puknuća aneurizme. Uspjeli su me poleći na bok na pod. Kad sam nakon nekog vremena došla k svijesti, odmah sam sve micala i znala tko sam i gdje sam, što je bio dobar znak, no istodobno je bilo očito da mi se dogodilo nešto strašno i ozbiljno.

Kada je započela i kako je izgledala vaša borba s ovom bolešću?

Hitna pomoć je stigla vrlo brzo i dok su me vozili u bolnicu sam se slomila, počela sam se tresti od šoka i panike. U bolnici su mi utvrdili subarahnoidalno krvarenje i hitno sam operirana. Nakon toga sam dva tjedna bila prikovana za krevet na intenzivnoj njezi. Prvi su dani bili najkritičniji u smislu hoće li se krvarenje povući, je li ostavilo posljedice i hoće li doći do daljnjih komplikacija. U tim sam trenucima bila slabo svjesna svega, no mojoj je obitelji i bližnjima bilo mnogo teže nositi se s tom neizvjesnošću.

Na izlasku iz bolnice bilo je, hvala Bogu, sve u redu. No na prvoj kontroli je nalaz magnetske rezonance pokazao da u aneurizmu ponovno pomalo ulazi krv te sam nakon pet mjeseci ponovno operirana, a dobila sam i stent. Nakon toga je ponovno uslijedila neizvjesnost hoće li biti recidiva. Kada mi je na kontroli prije četiri mjeseca bilo sve u redu, moja je sreća bila neizmjerna. Iako već sad znam da ću za pet mjeseci ponovno morati u bolnicu na invazivnu pretragu, na to gledam samo pozitivno, jer znam da time budno paze na mene.

Koliko vam se život promijenio nakon moždanog udara? Jeste li promijenili neke životne navike?

Život mi se promijenio u smislu da sam uvidjela koliko sam privilegirana da sam dobila drugu priliku, koliko sam imala sreće u nesreći, jer slučajevi poput mojeg u najvećem postotku završavaju nažalost fatalno na samom početku. Silno sam sretna i zahvalna zbog toga, puno više cijenim život koji imam i nastojim svakim danom biti bolji čovjek i prema drugima i prema samoj sebi.

Faktora koji se uobičajeno smatraju rizičnima, poput pušenja, konzumacije alkohola, visokog tlaka, prekomjerne težine i neaktivnosti, nisam niti prije imala, no svakako sam prepoznala da si trebam osigurati više odmora i sna te nastojim malo usporiti životni ritam i uzeti si više vremena za mir i opuštanje. Ništa neće pobjeći.

Tko vam je bio najveća podrška?

Suprug, kćer i obitelj su mi najveća podrška u svemu, no uz njih su uvijek uz mene i moji prijatelji i kolege. Okružena sam divnim ljudima i to mi puno znači.

Koliko vam znači sudjelovanje u akciji Dan crvenih haljina? Je li vam ovo prvi put da ste dio ove akcije?

U akciji Dan crvenih haljina sudjelujem po prvi put i to mi je velika čast i zadovoljstvo. Smatram da su edukacija i prevencija vrlo važne, jer često nismo svjesni da neki naoko banalni simptomi mogu biti znak mnogo ozbiljnijih stanja. Drago mi je ako svojim svjedočanstvom i iskustvom mogu pomoći osvijestiti da se moždani udar može dogoditi svakome i da trebamo nastojati brinuti jedni za druge.

Što biste za kraj poručili svima, posebice ženama, vezano uz brigu o zdravlju?

Zdravlje je najveća sreća i dar koji imamo, no ne smije se uzimati zdravo za gotovo. To je i velika vlastita odgovornost, o kojoj treba svakodnevno brinuti i ulagati u njega i vrijeme i trud da bi se što dulje održalo dobrim.

Život treba živjeti otvorenog srca, raditi svoj posao s entuzijazmom, okružiti se stvarima, ljudima i aktivnostima koje na nas djeluju pozitivno, pronaći svoju ravnotežu i umjerenost. To će sigurno doprinijeti i osobnom zadovoljstvu i boljem zdravlju.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zvonimir Ferina