“U Hrvatskoj je stvorena pogrešna slika o iseljeništvu koje se bez ikakvog razloga smatra neprijateljem. To nije tako”, rekla nam je Ruža Studer Babić. Ova Hrvatica koja živi u Švicarskoj nakon 42 godine iseljeničkog staža odlučila je ući u utrku za Hrvatski sabor. Kao predsjednica udruge IPU – Iseljenici, povratnici i useljenici, urednica portala Moja Domovina i članica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske već godinama radi na rješavanju konkretnih iseljeničkih problema.

Osim raznih administrativnih prepreka, problem je, kaže, i to što je hrvatsko iseljeništvo izolirano i odbačeno, a potencijali mladih koji odlaze iz domovine neiskorišteni. Upitali smo je zašto je krenula u utrku za Hrvatski sabor, što sve muči hrvatske iseljenike, kako žive Hrvati u Švicarskoj, planira li se vratiti u domovinu i gdje vidi svoju budućnost.

Umjesto neovisne liste, na izbore ćete ipak ići sa strankom “Moja voljena Hrvatska”. Kako to da ste se odlučili krenuti u utrku za Hrvatski sabor i jeste li imali problema oko prikupljanja potpisa?

Na utrku sam se odlučila zbog mnogobrojnih javljanja ljudi iz iseljeništva koji su suočeni s nizom problema, ali i zbog onih koji namjeravaju iseliti iz Hrvatske. Na izbore ću izaći sa strankom “Moja voljena Hrvatska”, no još čekamo odluku DIP-a hoće li biti ispunjeni svi uvjeti.

Prikupljanje potpisa ima niz uvjeta. Naime, mora se potpisati 500 ljudi iz vaše izborne jedinice, a moja izborna jedinica je XI. No činjenica je da u okrugu gdje ja živim u Švicarskoj unutar 50 kilometara živi sigurno 20.000 Hrvata i više, ali najveći dio njih mi ne može dati potpis. Sve to zbog zakona koji je tako posložen. No to je malo duža priča na koju ću se osvrnuti u svojoj kampanji za izbore.

Što sve muči hrvatske iseljenike? Za rješavanje kojih problema se najviše zalažete?

U prvom redu tu su porezna pitanja koja su još uvijek neriješena s nekim zemljama. Prva porezna reforma koja je stupila na snagu 2017. godine, zahvaljujući upravo i našoj udruzi, obuhvatila je i inozemne mirovine. No još uvijek tu ima velikih pitanja. Uz to, često smo suočeni s administracijom koja ljudima ukrade i po nekoliko dana godišnjeg odmora. Tu govorim o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, o problemima povratnika.

Dakle, skoro pa svaka institucija ima svoje prepreke s kojima smo suočeni, a problemi su različiti. Primjerice, oni iz zadnjeg vala iseljavanja mi se najčešće javljaju zbog pitanja odjave – što moraju učiniti, gdje se odjaviti, koje uvjete moraju ispuniti da ne budu imali kakav prekršaj iz neznanja.

Mišljenja ste da je Hrvatska dijaspora izolirana, a u Hrvatskoj često vlada odbojnost prema njoj. Što mislite, zašto je tako?

Naša dijaspora, to jest, iseljeništvo, ne samo da je izolirano, nego vlada i negativan stav prema nama u iseljeništvu. Prisutna je odbojnost i izjave poput one: “Što oni imaju pravo glasati i nama krojiti sudbinu u Hrvatskoj?”. Mislim da je tu stvorena pogrešna slika o iseljeništvu koje se bez ikakvog razloga smatra neprijateljem. To nije tako. Stvorila se takva slika, a mediji igraju svoju ulogu koja često nije korektna te rijetki prenose onu stvarnu sliku nas iseljenika kakvi mi jesmo i kakav je naš stav prema domovini i ljudima koji tamo žive.

Od prošle godine čelnica ste humanitarne udruge HHUŠ. O kakvoj je udruzi riječ i kome sve pomažete? Koliko su naši iseljenici osjetljivi na probleme Hrvata koji žive u domovini?

Riječ je o humanitarnoj udruzi koja je nastala 2014. godine za vrijeme velikih poplava u Hrvatskoj i BiH. Tada smo se okupili u jednoj noći i osnovali udrugu. Ljudima se pomoglo s više transporta koji su otišli u Slavoniju i BiH. Nakon toga smo krenuli s raznim akcijama. Pomagali smo kada bi nam se netko javio za pomoć i kada bismo procijenili da se možemo angažirati. Primjerice, pratili smo neko vrijeme obitelji koje su dolazile u Švicarsku sa svojom bolesnom djecom na liječenje.

Zadnja akcija nam je bila usmjerena na pomoć zbog posljedica razornog potresa u Zagrebu. Kada dođe do takvih situacija, to jest, kada je u pitanju neka katastrofa ili liječenje, uvijek su tu dobri ljudi koji se jave i koji su spremni pomoći. I to ne samo financijski, već na bilo koji način. Primjerice, nekoga odvesti na aerodrom i slično.

Kako je nastala ideja za portal Moja domovina i kojim temama se najčešće bavite?

Na osnivanje portala me potaknuo početak promjene odnosa prema nama u iseljeništvu 2012. godine kada su se pojavile određene izmjene zakona, reguliranje prebivališta, oporezivanje inozemnih mirovina…Kada je krenulo provođenje tih zakona bez da smo mi bili informirani, tada sam se počela baviti problemima i istraživati. Pisala sam članke i prepoznala da se za nas i naše probleme nitko ne brine. Na internetu je bilo jako teško naći kvalitetne informacije ili poveznice prema tijelima u Hrvatskoj koja skrbe za nas u iseljeništvu.

Sve me to ponukalo da osnujem portal i da se na jednom mjestu u rubrici ‘Korisne informacije’ mogu pronaći sve one bitne informacije koje su tu za nas iseljenike ili povratnike, to jest, za tu grupu koja mi se javlja. Članke objavljujem u skladu s upitima ljudi ili s aktualnim novonastalim pitanjima i problemima, a sve kako bi ljudi mogli dobiti svoje odgovore.

Upućujete na goleme potencijale mladih iseljenika. Imate li rješenje kako naše mlade vratiti u domovinu i kako pomoći onima koji ostaju u Hrvatskoj?

Mladi su budućnost svake zemlje pa tako i ove naše. Tu govorim o vrhunsko obrazovanim ljudima koji napuštaju domovinu i odlaze negdje u bijeli svijet te moraju raditi nešto ispod svoje kvalifikacije. Sve zato što im naša domovina nije ponudila mogućnost da se probiju i ostvare ukoliko nemaju ‘vezu’. To su riječi onih mladih ljudi koji mi se javljaju i kod kojih se osjetiti to beznađe. Oni se ne nadaju boljoj i svjetlijoj budućnosti u našoj domovini i zato odlaze sa svojim ogromnim znanjem i tu se nešto mora žurno napraviti. S druge stane, poznajem mlade osobe koje bi htjele pokrenuti vlastiti posao, ali nemaju sredstava.

Pisala sam i o troje mladih ljudi iz Slavonije koji su pokrenuli jednu kampanju i htjeli su proizvoditi slavonsko pivo. Tražili su putem kampanje samo 20.000 eura, ali ih nisu uspjeli prikupiti. Dakle, tim je ljudima samo trebao taj start i oni bi nešto pokrenuli. Znam i mlade Hrvate iz BiH, ljude koji tamo žele raditi i nešto pokrenuti, ali nemaju mogućnosti. Ne govorim samo o financijama, već i o administraciji koja im zatvara putove. To su vrijedni ljudi. Kada bi usporedila obrazovni sustav RH i Švicarske konfederacije, dolazim do zaključka da se u Hrvatskoj omalovažava ono bitno, a to su strukovne škole. Premalo se to vrednuje, a u Švicarskoj je to jako cijenjeno zvanje. I tim ljudima treba pomoći, da se više cijene, kao i oni visokoobrazovani.

Kako žive Hrvati u Švicarskoj i koje primjere pozitivne prakse biste voljeli vidjeti i u Hrvatskoj?

Mislim da rijetko tko od Hrvata loše živi u Švicarskoj. Red, rad i disciplina formula je koja još uvijek dobro funkcionira. Važno je da se uspije napraviti ta ravnoteža – očuvati hrvatski identitet i njegovati ga, ali se isto tako zdravo integrirati u švicarsko društvo. Ako se držite osnovnih zakona, radite i plaćate račune, kao stranac u Švicarskoj nemate problema. Zato mi Hrvati tamo dobro živimo. Važna je ta disciplina.

Primjerice, u protekla tri mjeseca u doba pandemije korona virusa Švicarska nije imala zabranu kretanja. Na snazi su bile određene mjere, poput okupljanja do pet osoba, no mi smo ih se vjerno držali pa nismo bili osuđeni na izolaciju u stanovima. Tako smo se mogli prošetati i slobodno kretati. Sve to govori da smo mi koji živimo vani naučili biti disciplinirani i meni ovdje u Hrvatskoj često nedostaje upravo to – disciplina.

Što vam najviše nedostaje iz domovine? Privlači li vas povratak u Hrvatsku?

Imam sreću da nisam daleko od domovine, ali ipak mi nedostaje moj rodni kraj. No moja majka, brat i sestre žive u Švicarskoj, kao i moja djeca, tako da nemam razloga biti nesretna. Kad god poželim mogu se vratiti, a zbog mojih aktivnosti u posljednje sam vrijeme dosta bila i u Hrvatskoj. Nakon 42 godine staža iseljeničkog života budućnost planiram provesti u Hrvatskoj. Naravno, bit ću realna. Moja djeca će zasad ostati u Švicarskoj, ali nije isključeno da će barem jedno od njih svoj put i svoju budućnost graditi u Hrvatskoj.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Facebook