Jedna od omiljenih hrvatskih književnica Julijana Matanović za portal Generacija progovorila je o životu i majčinstvu, koji događaji su joj na neki način obilježili život te nam je otkrila i neke detalje o svome djetinjstvu o kojem tako često piše. Zasigurno, tko je ikada pročitao bilo koje djelo spomenute autorice mogao je “uroniti” u priče, prošlost i djetinjstvo i osjetiti nekadašnji stil života koje Julijana tako vjerno u svojim knjigama dočarava. “Zašto sam vam lagala” zasigurno će biti knjiga koju nećete letimice pročitati i baciti sa strane te zaboraviti, shvatit ćete zašto je Julijana Matanović jedna od omiljenih hrvatskih spisateljica.

Upoznajte nas malo s Vama. Gdje ste rođeni i odrasli?

Rođena sam 6. travnja, prije šezdeset i dvije godine, u Gradačcu, gradiću Sjeverne Bosne, na granici s Posavinom. Kad krenem u školu i kad me budu pitali kad sam rođena, odgovarat ću da je to bilo na dan kad je osamnaest godina prije napadnut Beograd. Tek kasnije ću saznati da sam mogla posegnuti i za daleko ljepšim podatkom, da sam mogla reći da sam zaplakala istog dana i istog mjeseca kad je  Petrarca, 1327. u crkvi sv. Klare u Avignonu, ugledao Lauru.  Roditelji moga oca živjeli su u Turiću, selu nekoliko kilometra udaljenom od Grada. Otac je u to vrijeme službovao u Zenici, a majka je živjela s njegovim roditeljima. Nakon mog rođenja otac je dobio premještaj i nas troje otišli smo u Sarajevo. Kada se nakon godinu i po rodila moja sestra, mala podstanarska soba postala je pretijesna. Mene su često odvodili u Turić. I ne samo zbog toga. Obiteljska legenda govori kako sam bila jako nestašna i da je moja majka teško  izlazila „na kraj“ sa mnom. Tako sam se kod bake i djeda našla i u proljeće 1962. Očeva starija sestra, moja teta J., po kojoj sam i dobila ime, stigla je u posjeti svojim roditeljima. Bio je Prvi maj. Moj djed Fabijan zamolio je svoju kćer da „povede malu i dotjera je u suru“ (red). Sljedećeg dana našla sam se u vlaku za Slavoniju. Dobro pamtim to putovanje. I škripu kočnica šinobusa na željezničkoj stanici u Đurđenovcu. Kako je moja majka primila moj odlazak, mogla sam samo nagađati. Ostala sam kod tete „zauvijek“. Priče vezane uz tu temu i danas su obavijene nekom paučinastom tajnom. Svaka je strana imala svoju istinu, svoje opravdanje i svoje argumente. Plivala sam između toga i sama tražila objašnjenje. Na život sam počela gledati kao na priču. Uzroke, posljedice, motivacije drugih povezivala sam u logičan tekst. Samo sam tako mogla izdržati život.

Gimnaziju sam završila u Našicama, a studij književnosti u Osijeku, magistrirala sam i doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S Filozofskog sam, prije tri godine, otišla u prijevremenu mirovinu. Voljela sam predavaonicu i svoje studente, u književnosti, i nadalje, tražila smislove vlastita života. Kao djevojčica sam puno vremena provela igrajući nogomet. Mještani su mi dali nadimak Šeki, po slavnom nogometašu Šekularcu. Da sam se rodila kao dječak, zasigurno bi moja sportaška karijera bila uspješnija od književne. I svakako unosnija.

Imali ste dosta teško djetinjstvo, ali koju uspomenu iz tog razdoblja biste naveli kao najdražu?

Volim reći da mi je djetinjstvo doista dobra građa za literaturu. Najvažnije točke još nisu ispisane. O njemu čak nisam puno govorila ni svojoj kćeri. I ona bi teško povjerovala u sve činjenice. Kako sam odrastala izvan roditeljskog doma, morala sam itekako voditi računa o tome hoće li moja teta biti zadovoljna mojim ponašanjem, mojim uspjesima u školi. Odgoj se svodio samo na jednu rečenicu. „Nemoj da ja nešto čujem“, govorila je teta J. Tom  me je rečenicom ispraćala i u školu, i na nedjeljnu misu, i u kino. Samo ne iznevjeriti nju, bila je nit vodilja. Ako je iznevjerim, i ako se ona na roditeljskom sastanku neće osjećati najbolje, zaprijetit će mi, znala sam, da će me vratiti preko Save. A preko Save nisam htjela jer su se moji roditelji u međuvremenu razveli. Majka je otišla na rad u Njemačku, otac je ostao u Bosni. A djeca, moje dvije sestre i brat? Nisam željela da moj život, u tim godinama, nalikuje njihovim; prepun tuge i neizvjesnosti. U sedmom osnovne moji su me nastavnici poslali na neko testiranje u Osijek. Rekli su mi da u osam ujutro tog i tog datuma moram biti u Zavodu za zapošljavanje glavnog grada Slavonije i Baranje.  Nikada do tada nisam bila „zapravo“ u gradu na Dravi, samo na proputovanju, u čekaonici željezničkog kolodvora. Nisam ni znala kakvo je to testiranje, a plašila sam se hoću li i pronaći taj Zavod. Tetin suprug mi je objasnio kako ću doći do zgrade koja se nalazi uz cestu za Baranju. I uspjela sam. Nakon nekoliko dana pozvao me direktor škole u svoju kancelariju, zagrlio me i čestitao. Dao mi je i papire koje ću predati svojim starateljima. Od tog trenutka, sve do kraja fakulteta, dakle punih deset godina, primala sam, prvo učeničku a potom studentsku stipendiju. Neću sad govoriti što je na papiru pisalo, i koje su brojke bile istaknute. Meni je tada bilo samo važno da moja teta bude ponosna na mene. I bila je.   

Kada ste odlučili postati spisateljica? Je li postojao neki ‘presudni trenutak’?

Dva su koraka. Prvo sam odlučila baviti se književnošću. I to već s deset godina. Otac mi je za rođendan poslao Faulknerovu „Legendu“, na ćirilici. I napisao posvetu u kojoj mi savjetuje da pročitam knjigu  dva puta jer neću razumjeti ako pročitam samo jedanput. To me povrijedilo, proradio je u meni onaj bosanski inat. „Ma ti ćeš meni…“. Nakon što sam završila književnost, počela sam pisati književnu kritiku i upisala sam III.stupanj književnosti. Okrenula sam se hrvatskom književnom baroku, a u doktoratu povijesnom romanu.  Proučavala sam druge, uređivala biblioteku HIT, a tek sam 1996., nakon dosta iskustva, odlučila napisati i prvu proznu knjigu. Riječ je o knjizi „Zašto sam vam lagala“. Uspjeh kod čitatelja dao mi je vjetar u leđa i nakon tog prvijenca uslijedile su i druge knjige.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Sam život je velika inspiracija. Jasno, pod uvjetom da kroz taj život ne idete prečicom, nego da otvorenih očiju gledate svijet oko sebe. Jedan je pisac svoj roman započeo rečenicom: „Sve je povezano i sve je sve“. Svaki naš korak u životu prouzročit će nešto novo. Moja kći upravo, u ovom trenutku, odlučuje hoće li za upis na fakultet kliknuti latinski i grčki, ili će jedan jezik vezati s arheologijom ili fonetikom. I samo taj jedan klik, usmjerava joj život. Sigurno će se jednog dana naći u situaciji u kojoj će samu sebe pitati Kako bi sve to izgledalo da sam se onda odlučila upisati nešto drugo. Ne volim rečenicu Koja slučajnost, ne volim ni rečenicu Nema slučajnosti. Svi smo mi povezani nekim nevidljivim nitima, sve je to, kao što sam već istaknula, uzročno-posljedično prepleteno. Književnost takve stvari razotkriva i na njih upozorava.   

Koliko je ‘lockdown’ i pandemija pozitivno utjecalo na književno stvaralaštvo?

Teško mi je uz neku nenormalnu situaciju, a to „lockdown“ – po mom sudu – zasigurno jest, vezati prilog pozitivno. No, mora se priznati da se u to vrijeme puno više čitalo, što je svakako dobro. No, oni koji više čitaju mogu se i više pitati, pa i više nervirati. U književnom tekstu, ponavljam iznova, svaki događaj mora imati svoje opravdanje, svaki motiv mora biti pojašnjen, svaki lik mora ispuniti svoju ulogu. Kad imate dovoljno takvog iskustva, onda vas više mora smetati zbilja koja ne poštuje logiku. U njoj isti govornici mijenjaju mišljenja, a da ni u jednom trenutku nemaju potrebu osvrnuti se na ono što je izrečeno ranije. U literaturi se to ne bi moglo. Takvog autora bismo samo jedanput posudili u narodnoj knjižnici.   

Što za Vas znači majčinstvo? Koliko Vas je ono formiralo i obilježilo?

Kako sam rodila s četrdeset i tri godine, jasno je da je moje majčinstvo  uveliko drukčije nego što bi ono bilo da sam rodila petnaest godina prije. No, oduvijek se držim one Propovjednikove Svemu ima vrijeme. Treba reći, I svatko, na ovoj kugli zemaljskoj, ima svoje vrijeme.  U tim godinama već znate što je jedino važno. Zdravlje, i u odnosu na to sve ostalo su pseudoproblemi. Magdaleninim rođenjem postala sam blaža. Teško se nosim s činjenicom da postoje bića koja bez imalo propitivanja  nanose bol nečijim sinovima i kćerima. A takvih bića ima u svim profesijama. I među nama piscima. Znala sam često plakati zbog postupaka svojih kolega. Nije me to stid priznati. Neki misle da sam dosta napravila u svojoj struci, i kao profesorica, i kao spisateljica. Možda jesam, a možda i nisam. Sve ovisi o tome tko prosuđuje i u kojem trenutku. No, samo sam jedno željela i nekako vjerujem da sam u tome uspjela, željela sam da nikome ne pokvarim Božić i ljetovanje, da nitko, ukratko, zbog mog ponašanja i postupaka ne zaplače.   

Negdje sam pročitala da ste se dugo opirali društvenim mrežama, ali sada imate blog i svakodnevno komunicirate s pratiteljima na Facebooku. Što možete reći o tome?

Istina je. Imala sam silan otpor, čak i prema novim tehnologijama. Bilo mi je neprihvatljivo i prijavljivanje fakultetskih kolegija preko studomata.  Kakva prijateljstva preko ekrana, kakva prijateljstva s osobama kojima ne znaš datum rođenja i ime roditelja. No, u jednom trenutku, točnije kad sam shvatila da moram otići u prijevremenu mirovinu, odlučila sam pokleknuti pred nagovaranjima. 4. veljače 2018. kreirali su mi fb stranicu. Počela sam objavljivanje tekstova na svojoj službenoj stranici doživljavati kao predavaonicu. O tome sam i pisala u predgovoru knjizi „Ljuta godina“, knjizi koju sam objavila nakon godinu dana „boravka“ na  društvenim mrežama.   

Udali ste se za također književnika, Pavla Pavličića. Koliko Vam znači povezanost preko struke sa suprugom?

Pavla sam upoznala 1985., u vrijeme kad sam bila asistentica na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. On je došao kao gost-profesor predavati hrvatski književni barok. Nastupio je tada i na književnoj tribini o suvremenoj hrvatskoj prozi. Ja sam organizirala i vodila tu večer.  Poslije mi je bio u komisiji za obranu magisterija. Moja prva književna kritika koju sam objavila 1982., u „Glasu Slavonije“ bio je negativan prikaz njegova romana „Slobodni pad“. Poslije sam uređivala njegove knjige, pisala im pogovore. I tako, kroz godine, desetljeća, došlo je drukčije povezanosti. Puno razgovaramo o književnosti, o književnom životu. Meni je ta „razmjena“ misli jako dragocjena. Pavao nije sklon teškim riječima, ocjenama bez uvida. U našoj se kući  ne govori ružno o kolegama i poštuje se  književnost. Neovisno kako se ti, o čijim tekstovima razgovaramo, ponašaju prema nama. 

Koje su Vam omiljene 3 knjige?

Kao predavač sam se opirala takvim pitanjima. Ponajviše zbog Curtiusove metafore rodbinstva; one po kojoj su knjige moja djeca. A možda je razlog opiranju i moja česta promjena „omiljenih“. Divim se onima koji godinama ponavljaju iste liste najdražih. U ovom trenutku to su: „Prokleta avlija“ Ive Andrića, Mlakićev roman „Svježe obojeno“ i Pavličićev „Kronika provincijskog kazališta“. Hoće li ista djela biti na vrhu i za dva mjeseca, ne znam… Možda novi Mlakićev roman „Na Vrbasu tekija“ stane na mjesto romana „Svježe obojeno“.

Koje događaje biste izdvojili kao ključne u svom životu? Zašto?

Rođenje kćeri Magdalene kao nešto najljepše i neusporedivo ni sa čim drugim te  propali pokušaj povratka u Osijek, godine 2017., kao suočenje s činjenicom  da te mogu izdati i oni zbog kojih si oslabio svoja pluća pušući njima u leđa.

I za kraj, što mislite o novom naraštaju hrvatskih književnika? Ima li netko koga biste istaknuli?

Naša hrvatska književnost je odlična. U svakoj svojoj generaciji. I vaše je pitanje odlično, potrebno je, jako potrebno, pitati starije što misle o mlađima, ali u isto vrijeme treba i mlađima postaviti pitanje tko su bili njihovi formativni autori, njihovi poetički roditelji. Kako sam već rekla da sam se usuđujem govoriti  samo o ovom trenutku, istaknut ću knjigu „Strah od kupine“ Danijele Crljen. Dugo me nečiji prozni prvijenac nije tako, ma upotrijebit ću taj glagol, oduševio. 

Bjonda Lučić

Foto: Julijana Matanović/Privatna arhiva