“Izuzetno sam ponosna na činjenicu da u predstavi “Moj muž” sudjeluje toliko glumica. Na probama nam je bilo zabavno i poticajno. Zbir dobrih kreativnih ženskih energija može učiniti čudo, i tako je i bilo”, rekla nam je Dora Ruždjak Podolski. Jedna od naših najznačajnijih suvremenih kazališnih redateljica iza sebe ima preko 90 naslova među kojima su “Chicago”, “Ljepotica i zvijer”, “Črna mati zemla” i brojni drugi.

Dora je rođena 1971. u Zagrebu gdje je diplomirala kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Ova svestrana redateljica radila je za brojna kazališta, a iza sebe ima i šest sezona na čelu Dubrovačkih ljetnih igara. Najnovija joj je predstava “Moj muž” koja progovara o ulozi žena u današnjem društvu. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima je i Nagrada hrvatskog glumišta. Uz sve angažmane, Dora predaje glumu na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. 

U intervjuu za Generaciju otkrila nam je o ljubavi prema kazalištu, najdražim ostvarenjima, položaju žena u kulturi i umjetnosti, predstavi “Moj muž” koju možemo gledati u ZKM-u te što bi savjetovala svim mladim ženama koje tek kreću u redateljske vode i svijet umjetnosti.

Od kuda ljubav prema umjetnosti i kazalištu? Jeste li oduvijek sanjali da ćete biti kazališna redateljica?

Rasla sam uz majku oboisticu i tatu skladatelja. Kad me nije imao tko čuvati, mama bi me vodila na probe u kazalište “Komedija”. Sjećam se “Splitskog akvarela” koji je bio sav obojan u plave note i svoje potpune očaranosti baš svime što sam tamo doživjela. A najviše me se dojmio miris kazališta. Poslije sam naučila razlikovati mirise svih kazališta u kojima bih radila.

Kad bi netko bio u stanju spremiti miris pojedinog kazališta u zasebnu bočicu, sigurna sam da bih ih pogodila barem 90 posto. Ali nisam oduvijek željela biti kazališnom redateljicom. Ta odluka došla je intuitivno, iz utrobe, i došla je posljednja. Prije toga sam htjela biti, sljedećim redom: trgovkinja, učiteljica, novinarka, spisateljica, kostimografkinja, glumica, dramaturginja. 

Iza sebe imate bogat opus. Koje biste naslove posebno izdvojili i zašto?

Režirala sam gotovo 90 naslova, no najviše sam ponosna na moju prvu veliku režiju, “Madame Butterfly”. Bila sam mlada mama i uspjela napraviti golem posao, uz pomoć bivšeg supruga i moje mame koja je Evu čuvala s ljubavlju i u ljubavi. Tada sam uostalom shvatila da se mogu snaći i u “opsežnim” žanrovima kao što je opera. Zatim, mjuzikl “Chicago”. Otvorio mi je nova prostranstva mene same i moga puta.

Mjuzikl “Ljepotica i zvijer”, zbog predivne atmosfere tijekom procesa i pomicanja granica nekog ansambla, u ovom slučaju kazališta “Trešnja”. I, naposljetku, “Črna mati zemla”, projekt koji je ponajviše dotaknuo metafizičke sfere jednog procesa unutar veličine života. 

Vaša najnovija predstava “Moj muž” bavi se ženskom tematikom i uključuje gotovo čitav ženski ansambl ZKM-a. Kojih se sve tema dotičete u predstavi i koju poruku šaljete o ženama i njihovoj ulozi?

Izuzetno sam ponosna na činjenicu da u predstavi “Moj muž” sudjeluje toliko glumica. Na probama nam je bilo zabavno i poticajno. Zbir dobrih kreativnih ženskih energija može učiniti čudo, i tako je i bilo. Predstavu sam, zajedno s Tomislavom Zajecom i ostalim suradnicima, Stefanom Katunarom, Petrom Hrašćanec, Martom Žegurom i Stankom Kovačićem gradila na intenzivnim obratima, kako dramaturškim, tako i energetskim te emotivnim.

Gledajući predstavu doslovno ne znate što Vas očekuje iza ugla. Ta vrsta postpuka omogućila je da se ne može jasno odrediti veličina ženskog pitanja, već je ona pomalo i neuhvatljiva, kao što je to u stvarnom životu. Kad kažem neuhvatljiva, mislim i na to da predstava nije tezična po pitanju feminizma, već živi feminizam sam upravo onako kako se on manifestira u našoj svakodnevici, sada, u trećoj dekadi 21. stoljeća. 

Šest godina vodite Dubrovačke ljetne igre. Što je sve potrebno da bi jedan tako velik projekt uspješno bio proveden? Po čemu ćete najviše pamtiti ovo iskustvo?

Programi za razvoj publike, odnosno programi za djecu i mlade do moje intendanture nisu postojali kao uzus. Uspjeli smo provesti tu nit, moji pomoćnici Saša Božić i Tomislav Fačini od prve godine mog mandata, na što sam iznimno ponosna. Uspjeli smo sačuvati gabarite opsežnog dramskog programa u svoj njegovoj punini i kompleksnosti.

Za ovu dužnost potrebno je imati izvrsne organizacijske sposobnosti, puno snage i živaca. I morate se pomiriti s činjenicom da se nećete svidjeti svakome. 

Za svoje ste predstave dobili brojne nagrade i priznanja. Koliko su vam one bile ‘vjetar u leđa’ u vašoj karijeri?

Nagrade su uistinu dobrodošlo priznanje da je ono što radiš dobro, no nisu uvijek objektivne. Poneke nagrade skliznule su mi u ruke da im se uopće nisam nadala jer objektivno nisam mislila ni da ih zaslužujem, a neke, koje sam itekako zaslužila, dodijeljene su nekom drugom.

Tako je to i sa svime u životu, pa stoga, u manjku objektivnosti umjetnik se mora osloniti isključivo na samog sebe, vlastitu kreativnost i radišnost.  

Kako biste opisali položaj žena u kulturi i umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u struci poput vaše? 

Mislim da je položaj žena u kulturi i umjetnosti dobar. To možemo zahvaliti umjetnicama koje su se borile za sve nas prije nekoliko desetljeća, ali isto tako smatram i da je moja generacija učinila puno za žene u umjetnosti.

Je li naše društvo patrijarhalno? S kojim se predrasudama žene i dalje nose u javnom prostoru, ali i privatno? Jesu li ponekad i žene te koje drugim ženama ponekad otežavaju na njihovom putu?

Žene itekako otežavaju ženama na njihovom putu, jer, i same isfrustrirane svojim položajem, te ograničene zasadama patrijarhata, smatraju oportunim diktirati drugim ženama na koji bi način trebale promišljati feminizam.

Vjerujete li u brak i kako bi on trebao danas izgledati?

Vaše je pitanje jako kompleksno, pa ću ga svesti na jedan odgovor – jedino rad na sebi, bilo to u muškaraca ili u žena, može doprinijeti boljem društvu. I poštivanje te uvažavanje jedni drugih. U tom smislu apsolutno nemam ništa protiv braka, premda sam razvedena 20 godina. 

Uz sve angažmane, uspješno predajete na dva fakulteta. Kako sve stižete i što učite svoje studente i studentice?

Stižem nekako, punim baterije gdje god i kad god stignem, to mi je nova egida. Studentice i studente učim odgovornosti, slobodnom izrazu, radosti stvaranja i njegovanju autentičnosti. 

Što biste poručili mladim ženama i budućim redateljicama koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Možete. Možete sve što naumite. 

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Roza Zanini Mozara

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.