“Veseli me činjenica što se svake godine pojavi nekoliko zanimljivih talenata što je odlično, ali predugo sam u trenerskom poslu da bih se usudio prognozirati da ćemo uskoro imati novoga Udea, Možnika, Srbića ili Benovića“, rekao nam je legendarni gimnastički trener Tigran Gorički (51) koji je u ovom sportu već 43 godine.

Gorički je trenirao europskog prvaka i trećeg na svijetu Marija Možnika, a u svom GK “Trešnjevka”, jednom od ponajboljih u Hrvatskoj, svakodnevno trenira mlade nade hrvatske gimnastike. Prije osnivanja svog kluba 2012., dugo je godina radio u Gimnastičkom klubu “Hrvatski Sokol” i postao prepoznatljivo ime u svijetu gimnastike. Trenutačno radi s mladim selekcijama gimnastičara koje vodi u nekoliko dvorana u Zagrebu. Jedna od njih je i najnovija u Prečkom gdje se nalaze mali supersportaši koji već u ranoj dobi pokazuju talent, ali i upornost provodeći i preko tri sata dnevno trenirajući najzahtjevnije vježbe i pripremajući se za državna natjecanja. Mnogi od njih iza sebe već imaju brojne medalje i uspjehe.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o počecima u gimnastici, mladim perspektivnim gimnastičarima u njegovom klubu, koliko djeca školske dobi često treniraju da bi postigli zapažene rezultate, kakva je uloga roditelja u stvaranju malih supersportaša, koje su kvalitete poželjne za ovaj sport, koliko truda i odricanja je potrebno već od rane dobi za sve one koji se ozbiljno žele baviti gimnastikom i kakva je budućnost ovog još uvijek nedovoljno cijenjenog, ali vrlo teškog sporta u Hrvatskoj.

Foto: Hrvatski gimnastički savez

‘Svake se godine pojavi nekoliko zanimljivih talenata‘

Koliko ste dugo u gimnastici i što vas je privuklo ovom sportu?

U gimnastici sam već pune 43 godine. Počeo sam trenirati karate s nepunih pet godina i u drugom razredu osnovne škole prijatelj gimnastičar dao mi je karte za Svjetski kup u gimnastici koji se 1982. održao u prepunoj dvorani Doma sportova u Zagrebu. Nakon što sam uživo vidio neke od najvećih legendi gimnastičkog sporta poput Li Ninga, osjetio sam da je to sport za mene i već se sljedeći dan upisao u tada jedini klub u Zagrebu ZTD “Hrvatski Sokol”. Postepeno sam prolazio kroz sve faze rada u dvorani, prvo kao juniorski i seniorski reprezentativac, a nakon aktivnog bavljenja kao trener mladih perspektivnih gimnastičara pa sve do seniora. Uz aktivnosti u dvorani dolazile su i razne upravljačke funkcije pa sam tako četiri godine bio predsjednik ZTD “Hrvatski Sokol”, pet godina obnašao sam funkciju izbornika seniorske reprezentacije Hrvatske i dva uzastopna olimpijska ciklusa bio sam međunarodni BREVET gimnastički sudac.

Kada ste počeli trenirati djecu u GK ‘Trešnjevka’ i koje biste svoje uspješne mlade polaznike posebno izdvojili?

Gimnastički klub “Trešnjevka” nastao je 2012. za vrijeme dok sam još bio trener u Sokolu. To je zanimljiva priča, s obzirom na to da mi se u to vrijeme rodio treći sin i obitelj je postala prevelika za mali podrumski stan i tada smo se preselili u veći stan dva kata iznad. Podrum smo adaptirali i prenamijenili u malu kvartovsku dvoranu od svega stotinjak kvadrata. Supruga se jako dobro snašla u vođenju kluba, a zbog mojeg punog angažmana u Sokolu tada sam samo imao funkciju pomagača, koliko su mi profesionalne obveze u Sokolu i reprezentaciji dopuštale. Nakon dvije godine podrumski prostor postao je nedostatan za kvalitetu gimnastike koju je klub dosegnuo, zbog čega smo krenuli u potragu za novim većim prostorom.

Godine 2016. otvorili smo još dvije dvorane u Prečkom, nakon toga dvoranu u Savskoj ulici i u Ježdovcu u sklopu Gradskog gimnastičkog centra. Posljednja akvizicija nam je balon dvorana od 520m2 također u Prečkom koja konačno zadovoljava sve najviše standarde za proizvodnju vrhunskih gimnastičara. Moj potpuni prelazak iz Sokola u GK “Trešnjevka” dogodio se krajem 2017. i od tada radim s mladim selekcijama gimnastičara. Veseli me činjenica što se svake godine pojavi nekoliko zanimljivih talenata što je odlično, ali predugo sam u trenerskom poslu da bih se usudio prognozirati da ćemo uskoro imati novoga Udea, Možnika, Srbića ili Benovića. Previše faktora utječe hoće li netko postizati vrhunske rezultate, ali svakako nam je to i dalje glavni cilj.

Foto: privatna arhiva

‘Najvažnija je upornost, a tek onda dolazi talent’

U kojoj dobi je idealno početi trenirati ovaj sport i koje su mu specifičnosti?

Gimnastika svakako spada u sportove koji se moraju početi trenirati vrlo rano. U Kini, Rusiji, Japanu ili Americi selekcija se radi već s tri ili četiri godine, iako postoje iznimni talenti koji su krenuli i kasnije, ali s 10 ili 11 već su uhvatili priključak s najboljima. Ne postoji gimnastičar s vrhunskim seniorskim rezultatima koji je počeo trenirati s 14 ili 15 godina, što u sportovima poput tenisa, atletike ili momčadskih sportova zna biti slučaj. Najveća specifičnost gimnastike jest što je ona u svojoj osnovi estetski sport, što znači da je uz težinu samih elemenata koje gimnastičar izvodi u vježbi vrlo važna i estetska komponenta za čije postizanje je potrebno „bezbroj“ iteracija pojedinih pokreta do savršenstva, što u konačnici iziskuje jako puno vremena i mentalne snage. Zbog toga su gimnastički treninzi već u ranoj dobi po svojem trajanju neusporedivo duži od nekih drugih sportova.

S djecom koje dobi najčešće radite i koje kvalitete su poželjne kod bavljenja ovim sportom? Koliko je potreban talent, a koliko znači upornost da bi se postigli vrhunski rezultati?

Kroz svoju trenersku karijeru prvo sam radio sa selekcijom vrlo mladih dječaka da bi 2004. spletom okolnosti preuzeo tada još juniore Marka Breza i Marija Možnika od njihovog prvog trenera Željka Jambrovića koji im je postavio odlične temelje. Kao i u svakom drugom sportu, najvažnija je upornost, a tek onda dolaze talent, genetske predispozicije, stručnost trenera, uvjeti za rad i ostali prediktori za postizanje vrhunskih rezultata. Često se događa da upravo oni koji su u mlađim kategorijama kaskali za vršnjacima kasnije u juniorima ili seniorima odskoče s vrhunskim rezultatima upravo zbog iznimne upornosti koja uvijek distancira one najbolje od odličnih.

Kada se djeca počinju ozbiljnije baviti ovim sportom? Kako izgledaju prva natjecanja i koji je intenzitet treninga poželjan kako bi se došlo do rezultata, a da se ne optereti dijete?

Ako pod ozbiljno bavljenje sportom podrazumijevamo višesatno treniranje svaki dan osim nedjelje, onda naši mlađi dječaci u selekciji 6 ili 7 godina jako ozbiljno treniraju. Intenzitet treninga ovisi o puno faktora – koji dio sezone je u pitanju, da li se u pojedinom periodu više radi na učenju ili usavršavanju novih elemenata ili se radi o nekom prijelaznom periodu kada se intenzitet namjerno spušta u odnosu na npr. ljetni pripremni period koji zna biti vrlo stresan jer se tada u pravilu najviše trenira i po intenzitetu i ekstenzitetu, budući nema škole. S druge pak strane, treba jako puno mentalne i fizičke snage da dok se vršnjaci kupaju na moru mali gimnastičari na +30 stupnjeva neumorno treniraju i do šest sati dnevno.

Bitno je da intenzitet stalno varira sukladno Planu i programu da ne bi došlo do preopterećenja, što u konačnici rezultira ozljedama koje su s jedne strane neminovne, ali uvijek se trudimo da ih što više preveniramo ili maksimalno odgodimo. Svako dijete ima specifičan karakter, što iziskuje puno individualnog pristupa i stalnog preispitivanja kojim modelom možemo postići optimalan rezultat kod pojedinog djeteta. U konačnici, najuspješniji trener po mojem mišljenju nije onaj koji najviše zna nego onaj koji je najfleksibilniji u pojedinim situacijama na putu prema vrhunskom rezultatu.

Foto: privatna arhiva

Roditelji igraju veliku ulogu

Kakva su vam iskustva s roditeljima. Koliko je važna njihova suradnja i podrška da bi dijete stasalo u pravog natjecatelja?

Iskustva s roditeljima su jako različita. Roditelji vole svoju djecu i spremni su učiniti sve da ona budu sretna, ali često na tome putu u najboljoj želji upravo naprave suprotno. Najbolji su roditelji oni koji osluškuju svoje dijete da li je ono zadovoljno time čime se bavi jer ne smijemo se zavaravati. Fond od preko 20 sati tjedno predstavlja ozbiljan posao i iziskuje popriličnu žrtvu djece, roditelja, a vrlo često i cijele obitelji koja se stalno mora prilagođavati trenažnim prioritetima vrhunskih sportaša. U posljednje vrijeme vrlo je naglašeno tzv. „helikopter roditeljstvo“ koje je u svojoj naravi dobro jer predstavlja zaštitnički stav roditelja, ali kod takvih roditelja često dođe do situacije da svega ima puno pa onda i previše – puno ljubavi, kontrole, brige i u konačnici puno stresa i za roditelja, ali najviše za dijete.

Čak je odnedavno popularan termin i „roditelji kosilice“, što znači da takvi roditelji svaku prepreku miču i na svaki način olakšavaju svom djetetu koračanje kroz život. Kako u životu, tako posebno u vrhunskom sportu roditelji trebaju nastojati držati distancu od svega što se događa na treninzima. Kao što je u školi glavni autoritet učitelj ili profesor, tako je za vrijeme treninga glavni autoritet trener sa svojim vrlinama i manama. Smatram da je idealan roditelj neutralan roditelj. Onaj koji osluškuje i nikada ne reagira na svako nezadovoljstvo ili poteškoću djeteta nego je isključivo podrška i medijator u rješavanju konfliktnih situacija na relaciji sportaš – trener kojih će kroz sve faze usavršavanja biti bezbroj.

Koje su dobrobiti bavljenja ovim sportom (rekreativnim i natjecateljskim) za djecu i mlade? 

Gimnastika je bazični sport i kao takva u najrazvijenijim i najmnogoljudnijim zemljama svijeta ima poseban status, što znači da su sva djeca obvezna kroz svoje odrastanje proći određenu vrstu gimnastičkog usavršavanja. Rekreativna gimnastika, gledajući svjetsku populaciju, jedna je od najzastupljenijih sportskih aktivnosti uopće i dokazano je da pomaže općem zdravstvenom statusu od najmlađe djece do baka i djedova u staračkim domovima. I ostali sportovi u pripremnom dijelu treninga često imaju razne gimnastičke vježbe za poboljšavanje raznih motoričkih sposobnosti. Vrhunska gimnastika zahtjeva potpunu posvećenost, a s obzirom na to da spada u jedan od globalno najraširenijih sportova vrlo je teško doći do vrhunskih rezultata. Ako se pak dosegnu rezultati svjetske razine vrlo je teško duži niz godina održavati najvišu razinu.

Zato možemo reći da je vijek vrhunskih gimnastičara relativno kratak. Vrlo su rijetki oni koji svjetsku razinu rezultata održavaju nakon tridesete godine. Kod djevojaka se ta granica spušta do 25 godina. Vrlo su velika odricanja, a i kada se dostigne svjetski vrh samo oni koji dolaze iz gospodarski najrazvijenijih zemalja imaju izdašnu financijsku kompenzaciju. Hrvatska ne spada u takve zemlje zbog čega vrhunski gimnastičari nikako ne smiju zanemariti školu, s obzirom na to da se od gimnastike ne može živjeti na dugi period. Vrlo su česte ozljede koje variraju od sprave do sprave.

Foto: privatna arhiva

Broj gimnastičkih klubova se utrostručio

Koliko je gimnastika razvijena u Hrvatskoj i ima li dovoljnu podršku od strane lokalne vlasti i države? Što bi se trebalo poboljšati? Kolika je zainteresiranost djece i mladih za ovaj sport? Ima li puno gimnastičkih klubova za djecu u Zagrebu  i Hrvatskoj?

Gimnastika je vrlo popularan sport u Hrvatskoj unazad dvadesetak godina, točnije od srebrne medalje Filipa Udea na OI u Pekingu na konju s hvataljkama, gimnastika je doživjela svoj ‘bum’ kako u Zagrebu, tako i u cijeloj Hrvatskoj. Puno je faktora kumovalo tome, ali svakako nakon 2008. gimnastika je postala medijski zastupljena, a samim time i popularna jer jako veliki broj djece i roditelja uopće do tada nisu niti znali koliko je to zdrav i zanimljiv sport te koliko različitih programa i nivoa gimnastike ima za sve generacije. Broj gimnastičkih klubova se unazad 15 godina utrostručio, a broj registrirane djece pri Hrvatskom gimnastičkom savezu je 10 puta veći nego prije 20 godina. Ne poznam statistiku u drugim sportovima, ali mislim da prema ovim parametrima spadamo u sam vrh sportova u Hrvatskoj.

Podrška od lokalne i državne zajednice je vrlo mala, ali tu sudbinu žive i ostali sportovi, tako da tu nismo iznimka. Prema broju svjetskih medaljaša na broj stanovnika spadamo u sam svjetski vrh, ali prema izdvajanju za sport daleko smo od svjetskog vrha. Smatram da i ovaj mali dio koji se izdvaja za sport nije dobro raspoređen, odnosno u pravilu financiraju se klubovi nakon što stvore nekog poput Tina Srbića. Nitko nije imao sluha za Tina kada mu je financijska pomoć bila najpotrebnija, kada je imao 9, 10 godina i kada su u svjetske rezultate vjerovali samo Tin i njegov trener. No, to je već standard u Hrvatskoj da prvo iz „ničega“ nastanu heroji poput Ivice i Janice, Gorana ili braće Sinković i tek tada se sa svih strana otvore financijske mogućnosti. Svakako je potrebno i tada imati podršku, ali još je važnija podrška mladima, dokazanim talentima, koji sa svojim klubovima i trenerima često uz velika financijska odricanja samih roditelja stvaraju nevjerojatne rezultate.

Kakva je budućnost gimnastike u Hrvatskoj i koje biste mlade nade ovog sporta izdvojili?

Najteže je predvidjeti budućnost. Ljestvica u muškoj sportskoj gimnastici dignuta je u najviše moguće visine i samim time svi mladi koji dolaze imaju jako veliki izazov dostići Seligmana, Benovića, Možnika, Udea ili Srbića. Da li ćemo čekati desetke godina na takve rezultate ili će se ovaj nevjerojatan niz nastaviti u kontinuitetu nitko ne zna, ali ono što znamo jest to da svi mladi koji se zaljube u gimnastiku imaju neusporedivo bolje startne pozicije od gore nabrojanih velikana, vezano uz same uvjete treniranja, a posebno količinu znanja i iskustva trenera koji su uz same gimnastičare najzaslužniji za status Hrvatske gimnastike u svjetskim razmjerima.

Od mladih ne bih nikoga još izdvajao, budući je prvi pravi ispit juniorsko Europsko prvenstvo s 14, 15 godina gdje zadnje vrijeme nismo toliko uspješni, ali ne znači da za koju godinu nećemo biti. Tek tada možemo govoriti o imenima, a za sada sa zadovoljstvom možemo konstatirati da i dalje ima „materijala“ za optimizam, i to širom Hrvatske.

Foto: privatna arhiva

Najbrojniji klub u Hrvatskoj

Vaš klub slovi za jedan od najboljih gimnastičkih klubova u Zagrebu i Hrvatskoj. Kao glavni trener stvorili ste brojne uspješne gimnastičare poput Marija Možnika. Prepoznate li kakve mlade potencijale koji bi mogli konkurirati za svjetske medalje?

Smatram da još uvijek ne spadamo u top tri kluba u Hrvatskoj gledajući samo rezultate, a pogotovo rezultate u starijim kategorijama. Neki klubovi imaju povijest više desetaka godina, a njih par i više od 100 godina tradicije. Mi postojimo svega 13 godina od osnivanja i prema broju registriranih članova smo najbrojniji klub u Hrvatskoj s oko 1000 članova koji treniraju u šest različitih dvorana na ukupno pet lokacija u zapadnom dijelu Zagreba. S ponosom mogu istaknuti da permanentno ulažemo u razvoj i to isključivo vlastitim sredstvima, a pomoć od Grada Zagreba mjeri se u promilima u odnosu na ulaganja vlastitim sredstvima.

Djeca sportaši u dvorani provode veći dio tjedna: Evo kako balansiraju između sporta i škole

Ne mogu reći da sam stvorio Marija Možnika, s obzirom da sam ga kao trener preuzeo sa 17 godina, ali svakako sam mu pomogao da dosegne najviše visine poput osvajanja zlatne Europske medalje i brončane Svjetske medalje na preči. Njegov put prema vrhu je zaista impresivan i sa 17 godina godina nitko, uključujući mene, nije predviđao da će imati tako dugu i uspješnu karijeru. Pogotovo ako znamo da je sa svojih 183 cm visine bio div među ostalim gimnastičkim konkurentima. S obzirom na to da tada nisam bio dobar prognozer niti sada se ne bih usudio prognozirati, ali ponovit ću da talenata, uvjeta, volje i želje ima, a ostalo je u Božjim rukama.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Hrvatski gimnastički savez

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Supersportaši-talenti koji tek dolaze“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.