Ingeborg Reichel (23) je studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se plesom i članica je jedne od najpopularnijih plesnih skupina u Hrvatskoj, Atomic Dance Factoryja. Prije upisa na Akademiju, studirala je na Filozofskom fakultetu, ali kroz određeno vrijeme, kako je ‘bujala’ umjetnička strana u njoj, shvatila da Filozofski ipak nije za nju te je odlučila napraviti zaokret u svome životu i obrazovanju.

Zašto i kako si se odlučila na upis na Akademiju i kakva su tvoja iskustva?

Prvo iskustvo s fakultetom imala sam na Filozofskom. Nakon završetka srednje škole nisam znala u kojem smjeru bih htjela ići, pogotovo čime bih se htjela baviti cijeli život pa sam upisala nešto što je u tome trenutku imalo najviše smisla. Umjetnost me oduvijek zanimala i radila sam nešto vezano uz to odmalena, bilo to crtanje, slikanje, glazba, ples, gluma… Nisam imala mira.

Jednom kada sam shvatila da se nisam “nešto usrećila s Filozofskim”, odlučila sam pokušati upisati Akademiju. Smjer koji me najviše zanimao je odsjek za animirani film i nove medije. Svidjela mi se sloboda u izražaju koju taj smjer nudi, a budući da sam cijeli život “svaštarala” kroz razne medije, to mi se učinio kao logični izbor. Krenula sam na pripreme za prijemni ispit te sam paralelno pripremala mapu. Od samog početka studija, oduševio me koncept istraživanja i eksperimentiranja u stvaralaštvu.

Što ti se najviše sviđa na Akademiji?

Umjetnošću sam se godinama bavila amaterski. Nisam mislila da bi sve te stvari koje sam stvarala mogle biti neka ‘karijera’. Moje viđenje obrazovanja do sad je ono tipično “štrebersko bubanje” gradiva na pamet. Taj način mi nikada nije legao kako spada i često sam bila isfrustrirana u školi. Svi ‘hobiji’ koje sam imala sa strane su bili neka vrsta bijega i odmora od mog dnevnog posla – škole. Ono što mi se dosta sviđa kod studija na ALU jest drugačiji pristup učenju. Nikada nisam pohađala umjetničke škole pa samim time nisam bila ni upoznata s takvim principom rada. Tip sam osobe koja uči vizualno, interaktivno i kroz primjenu naučenog. Mislim da sam odmah nakon prvog tjedna studija skužila zašto sam uvijek trčala poslije škole na treninge plesa ili satove glume, zašto bih uvijek nad knjigama radije crtala, plesala, pjevala ili provela sate izmišljajući priče pomoću kojih bi zapamtila silne godine rođenja i smrti nekih ljudi.

Kada se rodila ljubav prema plesu?

Ples je jedna od stvari koja mi je uvijek prirodno dolazila. Mama mi je pričala da sam joj u trbuhu plesala, a otkad sam mogla stati na noge se njime i bavim. Toliko dugo sam već u tome da mi je nezamislivo razmišljati o nekom paralelnom svemiru gdje nisam plesač. 

Član si Atomic Dance Factoryja, možeš li nam reći nešto više o tom iskustvu, spomenula si da radiš s djecom?

Hip hopom sam se počela baviti u nižim razredima osnovne škole i nedugo nakon toga sam otišla na audiciju za Atomic Dance Factory. Vidjela sam ih na Super Talentu, izvodili su legendarnu koreografiju ‘Piano player’. Sjećam se koliko me oduševila ta koreografija i svaki put ju gledam s istim oduševljenjem. Tamo sam trenirala 10 godina i mogu reći da me taj period definirao kao osobu. Nekome to možda zvuči kao neka sporedna aktivnost na koju ideš tri puta tjedno, “izdivljaš se”, dođeš doma i nastaviš sa životom. Zaista je puno više od toga.

Kada razmišljam o tom razdoblju, shvaćam da sam zapravo tamo odrasla u osobu koja sam danas. Treneri i pedagozi kod kojih sam trenirala su mi bili kao drugi roditelji. Ljude koje sam tamo upoznala dan-danas zovem najboljim prijateljima, drugom obitelji. Ušla sam u jedan prekrasan svijet, društvo, kulturu, zaljubila se u ples, naučila se izražavati kroz pokret, koristiti tijelo kao medij uz mnoštvo drugih stvari.

Prije tri godine sam dobila priliku biti pod mentorstvom Saše Krnetića i krenuti u trenerske vode. Saša mi je bio dugogodišnji trener, a prilika koju mi je pružio promijenila mi je život i vječno sam mu zahvalna na tome.

Na jesen počinje četvrta godina kako vodim u Atomic-u grupe različite dobi, od pet do 18 godina. Rad s djecom je jedna od najljepših i najtežih stvari koju sam dosad doživjela. Kao polaznik, imala sam drugačiju viziju opisa posla jednog plesnog voditelja, a otkako sam iskusila kako je to biti u toj poziciji, imam veće razumijevanje i uvid u to što znači biti dobar voditelj. Naučila sam puno od svojih trenera i mentora, ali do nekih stvari morala sam doći sama i naći svoj put, a vjerujem da jednako toliko, pa čak i više, imam još za naučiti. Velika stvar kod prenošenja znanja drugima, o čemu god se radi, jest vlastito unaprjeđivanje. Konstantan rad na sebi, usavršavanje stvari koje znaš, usvajanje novih, razbijanje granica tijela i uma.. to je ogroman i zahtjevan posao, ali i jedan od najposebnijih.

Osim navedene ljubavi prema plesu, počela si i slikati?

Slikarstvo mi je jako zanimljivo. Kao i svaki medij, može se primijeniti na razne načine. Prvenstveno sam krenula istraživati apstraktno slikarstvo iz čega se rodio koncept “kriva strana kista”. Uzimala bih razne predmete koje sam našla po stanu, među njima i kist koji bih okrenula ‘naopačke’, i krenula slikati njima po platnu.

Radi neobičnosti i raznovrsnosti alata pojavljivale su zanimljive teksture, boje i oblici, a finalni proizvod je izgledao kao tisuću priča unutar jednog okvira. Svaka osoba je slike doživjela na drugačiji način i iščitala neki svoju simboliku i narativ. Taj koncept sam dalje proširila na drugi rad u kojem sam spojila performance art i apstraktno slikarstvo gdje sam kao alat koristila tijelo i pokret.

Na neki način si sudjelovala u humanitarnnoj akciji #Spasi me. Možeš li nam otkriti nešto više o tome iskustvu?

Suradnja za humanitarnu akciju “Širimo svijest, spasimo život”  za Fond “Spasi me” pod organizacijom kolektiva “Spread the Culture” i “Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost” dogodila se potpuno nenadano. Fotografije koje su korištene u dizajnu naslovne slike, koju je dizajnirala Ana Bušić, objavljene su na Instagram platformi “Words&Movement”.

Ideja iza platforme, pod vodstvom Jelene Đukanović, je širenje umjetnosti i umjetnika svih vrsta. Na stranici se mogu naći razni radovi poput fotografije, dizajna, plesa, pjesništva, kiparstva, konceptualnih radova… Tako se našla i moja serija fotografija. Pravo mjesto, pravo vrijeme.

Koncept iza rada jest introspekcija subjekta koji je u ovom slučaju i autor. Jedna od organizatorica Andrea Komušar iz kolektiva ‘Spread the Culture’, (u kojem su još Sara Sušak, Anis Habibović) me kontaktirala i izrazila želju da se te fotografije koriste u dizajnu naslovne slike. Bila sam u šoku, ali i oduševljena da mogu biti dijelom te inicijative.

Bila si i na studentskom radu u Sjedinjenim Državama?

Čula sam za “Work&Travel” program preko prijatelja koji je planirao ići po drugi put preko ljeta raditi u SAD. Toliko je oduševljeno pričao o tome da mi je ideja odletjeti preko oceana na drugi kontinent te tamo provesti četiri mjeseca činila kao najluđom i najboljom idejom na svijetu. Prvi puta kad sam svojoj obitelji najavila svoj odlazak nisu me baš shvatili ozbiljno, ali ja sam zaista nakon par mjeseci otišla. Radila sam u restoranu, započela sam kao “busser”, a kasnije napredovala u poziciju hostese i servera. Nakon par tjedana sam našla i drugi posao, također u restoranu.

Na kraju sezone turistički sam posjetila Boston i New York prije nego što sam se vratila u Hrvatsku. Najdraže iskustvo koje sam imala priliku doživjeti jest pogledati predstavu, zapravo tri, na legendarnom Broadwayu koji me očarao. Cijelim iskustvom sam bila oduševljena i planiram se vratiti prvom prilikom.

Što bi izdvojila kao ono što ti se najviše, a što najmanje svidjelo u SAD-u? Bi li mladima iz Hrvatske preporučila takav “izlet” u Sjedinjene Države?

Moram priznati da mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na novo okruženje. Osjećala sam se kao lik u nekoj američkoj seriji na kojima sam odrasla. Upoznala sam puno različitih, zanimljivih ljudi i doživjela svakakve situacije. Bilo je interesantno živjeti u potpuno drugačijoj kulturi. Ne bih se mogla zamisliti da tamo živim, ali ovakva putovanja iskreno preporučam!

I za kraj, što bi poručila mladima koji razmišljaju o upisu na Akademiju ili se još uvijek “traže”?

Ono na što se stalno podsjećam je da je okej biti izgubljen i tražiti se. Prije sam mislila sam da je to najgora stvar na svijetu. Vjeruješ da se od tebe očekuje da se ukalupiš u tipove odraslih ljudi koje su ti ponuđeni i ako to ne uspiješ ostaješ izgubljen i zaboravljen negdje po strani. Mislim da je to veliki strah čovjeka kao pojedinca. U nama je prisutna velika želja da budemo prihvaćeni, da pripadamo negdje, da imamo s nekime dijeliti život jer smo društvena bića, trebamo jedni druge. A kad je ta ideja upitna, osjećamo se ugroženo.

Bitno je putovati i izlagati se nepoznatim stvarima, doživjeti razne kulture i načine života. Koliko god su nam informacije dostupne i sve možemo doznati u sekundi, potpuno je drugačije zaista otići, vidjeti, proživjeti i snaći se u nepoznatoj okolini.

Mladim ljudima najviše bih preporučila da razbijaju granice svojih očekivanja te isprobaju što više raznih stvari koje podrazumijevaju neku vrstu izlaženja van komforne zone, koliko god ‘velika’ ili ‘mala’ ta stvar bila… Vjerujem da kroz takva iskustva puno naučiš o sebi i kreneš u tom smjeru pronalaska svog mjesta pod suncem.

Razgovarala: Bjonda Lučić

Foto: Ingeborg Reichel, Kaja Borse