“Iako je bilo zaista teških, izazovnih i doista neugodnih i duboko razočaravajućih iskustava, bilo je i puno divnih i neponovljivih suradnji koje su mi vratile vjeru u ljude i u struku i potvrdile da se unatoč svemu i dalje isplati boriti i inzistirati na boljem svijetu i bojim uvjetima rada za umjetnike i radnike u kulturi”, rekla nam je Sonja Švec Španjol koja je nedavno otvorila jubilarnu 300. izložbu.
Ova diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja radi kao likovna kritičarka i nezavisna kustosica te iza sebe ima 12 godina djelovanja. Uređuje vlastiti portal o likovnoj umjetnosti PerceiveArt.com, a putujuća izložba “Neustrašive žene” njezin je dosad najveći pothvat. Sonja je ubrzo nakon završenog studija počela tražiti posao u struci u javnim ustanovama u kulturi u Zagrebu, no neuspješno. Stoga je odlučila pokrenuti nešto svoje i tako je nastao PerceiveArt – prvi portal posvećen isključivo likovnoj umjetnosti koji vodi i uređuje osoba iz struke. Ove godine portal puni okruglih 12 godina postojanja te od samih početaka do danas nije financiran ni na koji način, već se vodi i uređuje isključivo na volonterskoj bazi.
Od samih početaka nezavisnog djelovanja posvećena je decentralizaciji umjetnosti i podršci mladim likovnim umjetnicima te se aktivno i predano zalaže i bori za prava samostalnih umjetnika i adekvatnu valorizaciju i percepciju hrvatske likovne umjetnosti i umjetnika u Hrvatskoj. Od 2013. do danas organizirala je i otvorila 300 izložbi diljem Hrvatske, surađuje s umjetnicima različitih generacija iz svih dijelova Hrvatske, članica je nekoliko stručnih savjeta i bila izbornica nekoliko grupnih žiriranih izložbi od nacionalnog značaja kao što su Trijenale akvarela i Trijenale autoportreta.
Upitali smo je o počecima i ljubavi prema umjetnosti, izazovima s kojima se susreće u svom radu, dosadašnjim izložbama i suradnjama s umjetnicima, vlastitom portalu i njegovim posebnostima, likovnoj sceni u Hrvatskoj i problemima s kojima se suočavaju nezavisni kustosi i umjetnici danas.
Foto: privatna arhiva
‘Nisam htjela sjediti doma prekriženih ruku’
Više od desetljeća djelujete kao nezavisna kustosica i povjesničarka umjetnosti. Možete li se prisjetiti trenutka kada ste odlučili krenuti raditi samostalno? Što Vas je potaknulo na taj korak?
Ponekad vam život nametne planove koji nisu u skladu s vašim planovima, ali na kraju ispadne upravo kako je i trebalo biti. Po završetku studija nastojala sam pronaći posao u struci unutar ustanova, ali u to vrijeme znanje, sposobnost i radna etika nisu bile na cijeni, pa sam nakon godinu dana predanog i upornog traženja posla u struci odlučila sama stvoriti prostor za rad. I tako je nastao portal PerceiveArt.
Godine 2013. pokrenuli ste umjetnički portal PerceiveArt. Koja je bila početna ideja iza osnivanja portala i kako se on razvijao kroz godine?
Kako nisam htjela sjediti doma prekriženih ruku i naricati nad vlastitom sudbinom pokrenula sam portal posvećen likovnoj umjetnosti PerceiveArt, jer sam htjela stvoriti platformu na kojoj mogu predstavljati kvalitetne umjetnike, izložbe i umjetničke projekte te pisati o problemima u struci. Punih 12 godina vodim i uređujem portal na posve volonterskoj bazi, ali ga smatram nužnim za promociju i valorizaciju umjetnosti i umjetnika u Hrvatskoj.
Nakon niza godina portal je postao relevantna referentna točka za mnoge kolege koji rade unutar ustanova, a koji su mi se sami pohvalili da često konzultiraju portal PerceiveArt kada im trebaju informacije o kvalitetnim likovnim umjetnicima. Mnogi su me pohvalili zbog hrabrosti jer sam otvoreno i argumentirano ukazala na neuralgične točke u našoj struci i području djelovanja. Također, PerceiveArt je postao platforma na kojoj su mnogi umjetnici po prvi put dobili kvalitetan prostor za prezentaciju svog lika i rada.
Foto: privatna arhiva
‘Najveći izazovi su financijska neizvjesnost i nesigurnost’
Kao nezavisna kustosica, djelujete izvan sigurnosti institucionalnih okvira. Koji su, po vašem iskustvu, najveći izazovi takvog rada — ali i koje su slobode koje nikada ne biste mijenjali?
Nikada ne bih mijenjala slobodu djelovanja koja mi omogućuje zadržavanje integriteta, principijelnosti i njegovanje etičkih i moralnih kodeksa kojima se rukovodim u svom radu. Nema te pozicije, radnog mjesta ili plaće koja bi bila vrijedna napuštanja svega što čini moju srž. Prednosti su sloboda rada i odabira suradnika, a najveći izazovi su financijska neizvjesnost i nesigurnost, neuređenost nezavisnog sektora i općenito područja djelovanja samostalnih umjetnika u kojem svi koji su članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor, bolovanje prva 43 dana, nemamo plaću, božićnice, uskrsnice, regrese, dnevnice, sistematske preglede, nemamo službenu radnu opremu već moramo sami kupiti i održavati sva sredstva za rad poput automobila, mobitela, fotoaparata, kompjutera i printera.
Živimo od projekta do projekta, sav posao si moramo sami pronaći i osigurati, a honorari su niski, nedovoljni i neredoviti. Također, velik izazov predstavlja i činjenica da mnoge ustanove u kulturi uopće nisu otvorene za suradnje s vanjskim suradnicima te vrlo često ne odgovaraju ni na službene dopise i e-mailove iako je riječ o javnim ustanovama u kulturi.
Do sada ste organizirali točno 300 izložbi. Koliko je bilo izazovno doći do te brojke?
Rekla bih da mi je kao nezavisnoj kustosici bilo dvostruko teže doseći ovu brojku negoli recimo kolegama iz ustanova, isključivo zato što kada radite u ustanovi imate svu infrastrukturu i podršku. Kao prvo i osnovno, imate osiguran izložbeni prostor. Kada radite kao nezavisna kustosica morate osigurati i izložbeni prostor i umjetnike za izlaganje i financije za realizaciju projekta. Financije su uvijek najveći izazov, posebice kad ste vanjski suradnik, jer za vanjske projekte uvijek ima najmanje novaca, pa u konačnici moramo biti pravi čarobnjaci da iz ničega (ili s vrlo ograničenim budžetom) napravimo nešto na dostojnoj razini. No, tu sam se s godinama i iskustvom u potpunosti usavršila, a kada mi, u rijetkim prilikama, netko i ponudi honorar dostojan mog znanja, rada i vremena ostanem zatečena i ti trenuci budu kao praznici za nas samostalce.
Foto: privatna arhiva
‘Ulazim u svaku suradnju s dušom i srcem’
Često ističete važnost međuljudskih odnosa — između kustosa i umjetnika, između kustosa i publike. Kako gradite povjerenje i uzajamno poštovanje u projektima koje vodite? Kako izgleda idealan odnos između umjetnika i kustosa?
Kvalitetni međuljudski odnosi su mi jedan od prioriteta prilikom svake suradnje. S obzirom da sam u pravilu potplaćena za svoj rad i da radim u vrlo nesigurnim uvjetima te da sam uvijek na vjetrometini, jedan od osnovnih uvjeta suradnje je međusobno poštovanje i odgovornost svih uključenih u projekt. Ulazim u svaku suradnju s dušom i srcem, uvijek dajem maksimum od sebe i zato želim da druga strana ima iste vrijednosti i pristup poslu kako bismo zajedničkim radom napravili najbolje što možemo. Rekla bih da gradim povjerenje sa suradnicima i umjetnicima tako što oni znaju da će uvijek sve biti onako kako smo se dogovorili, znaju da sam pouzdana i odgovorna i da na mene mogu računati.
Osim toga, uvijek se trudim osigurati kvalitetne uvjete rada i suradnje, nikad ne zovem i ne angažiram suradnike i umjetnike ako su nehumani uvjeti rada u kojima bi se svi napatili i iscrpili. Vjerujem da to znaju cijeniti, jer s većinom ostanem u kontaktu i u pravilu nastavljamo suradnju ako smo se prepoznali kao ljudi istih ili sličnih vrijednosti i principa pristupa poslu, području umjetnosti, a u konačnici i u životu.
Tijekom godina donijeli ste brojne profesionalne odluke koje su zahtijevale osobnu hrabrost i etičku dosljednost. Jeste li se ikada našli u situaciji kada ste morali odbiti projekt ili suradnju zbog neslaganja s vlastitim uvjerenjima? Kako ste to doživjeli?
Da, jesam. U više navrata sam odbila sudjelovati u projektima koji su se kosili s mojim moralnim načelima i etičkim principima struke. Nisam htjela biti dio takvih projekata i povremeno bih platila i skupu cijenu za odbijanje takvih suradnji. Također mi je u više navrata bilo “dobronamjerno” sugerirano kako bih mogla u kratkom roku postići uspjeh u svom poslu, ali je on podrazumijevao meni osobno neprihvatljivo djelovanje, koje je u narodu dobro poznato kao ”ruka ruku mije”.
Foto: privatna arhiva
‘ZILIK mi je jedan od najdražih projekata’
Izložbe poput 4. trijenala autoportreta “Pojam o sebi”, grupne međunarodne izložbe “Women about women” i “Neustrašive žene” donose snažne koncepte vezane uz identitet i društvenu odgovornost. Kako pristupate interpretaciji takvih tema kroz vlastito kustosko djelovanje?
Iznimno volim raditi na izložbama koje istovremeno obrađuju suvremene teme, ali su i bliske široj javnosti te se pojedinac može s njima poistovjetiti ili ga ta tema može potaknuti na razmišljanje i introspekciju. Također volim izložbe poput “Neustrašivih žena” koje mogu djecu i mlade, ali i odrasle osnažiti i ohrabriti u vlastitom djelovanju za opće dobro.
ZILIK u Karlovcu zauzima posebno mjesto u Vašem profesionalnom djelovanju. Iduće godine će biti okruglo 10 godina da ste izbornica ZILIK-a. Što Vam ZILIK znači osobno i profesionalno? Kako biste opisali važnost ove kolonije za djecu i za suvremene hrvatske umjetnike?
ZILIK je jedna od najposebnijih i najdugovječnijih kolonija u Hrvatskoj, ali i jedan od meni osobno najdražih projekata na kojima imam priliku raditi. ZILIK istovremeno oplemenjuje život djece bez adekvatne roditeljske skrbi i ukazuje na humanost i empatiju likovnih umjetnika, a pritom donosi i kvalitetne likovne sadržaje ne samo za štićenike doma već za djecu iz cijele Hrvatske koja se mogu priključiti i sudjelovati na ZILIK-u svake godine. To je tjedan dana čiste sreće, druženja, veselja i likovnog stvaralaštva u kojem djeca i umjetnici zaborave na svakodnevne obaveze, brige i probleme te se posvete kreativnom izražavanju, ali i stvaranju novih prijatelja.
U više ste navrata javno progovarali o izazovima rada u kulturi. Koji su prema Vašem mišljenju najveći problemi s kojima se suočavaju nezavisni kustosi i umjetnici danas? Kakve promjene bi sustav trebao potaknuti?
Umjetnost bi trebala biti adekvatno valorizirana, pozicionirana i integrirana u naše društvo što trenutno nije slučaj. Nemamo uređeno tržište umjetnina, nema poreznih olakšica na kupovinu umjetnina, likovni umjetnici nisu plaćeni za samostalne izložbe, a na novi Zakon o umjetnicima se čeka već više od jednog desetljeća i još nema pomaka po tom pitanju. Dojam je kao da našu državu uopće nije briga za umjetnost koja je inače na ponos svake zemlje i naroda kao dio identiteta.
Foto: privatna arhiva
‘Ustrajat ću u svom radu’
Vaš dom i svakodnevne navike također su bili predstavljeni u medijima kao produžetak Vašeg umjetničkog izraza. Kako prostor u kojem živite i način na koji živite utječu na Vaš kustoski rad?
Nastojim pronaći balans između rada i odmora, što rijetko uspijevam, ali zato spajam ugodno s korisnim pa primjerice dok vozim bicikl razmišljam o govoru na otvorenju iduće izložbe ili dok šećem prirodom razmišljam o mogućim tematskim izložbama. Jedna od rijetkih prilika kada ne razmišljam o poslu jest kada šećem sa svojom kujicom Sijom. Onda uživam u prirodi, svježem zraku i igri sa Sijom.
Koji su Vaši profesionalni i osobni ciljevi u nadolazećem razdoblju? Na kojim projektima trenutno radite i ima li nekih posebnih suradnji ili koncepata kojima se posebno veselite?
Trenutno radim na pripremi samostalne izložbe Marine Fernežir koju otvaramo 30. kolovoza 2025. u Galeriji Pik u Rabu te samostalne izložbe Dubravka Kastrapelija koju otvaramo 1. kolovoza 2025. u Galeriji Loža u Omišlju. Do kraja godine mi je ostalo još 19 izložbi od ukupno 44 koliko ih imam ove godine. Posebno se veselim pripremi grupne žirirane izložbe “Što je sreća?” kojom otvaramo 52. ZILIK u siječnju iduće godine, ali i posve novim projektima koji su već dogovoreni i potvrđeni za 2026. Bit će tu tematskih žiriranih izložbi, suradnji s novim muzejima i galerijama, a ako dobijemo financije realizirat će se i jedna posebna obljetnička izložba kojoj se posebno veselim.
Što Vas danas, nakon svih ovih godina rada, još uvijek pokreće? Koja unutarnja iskra ili vrijednost Vam daje snagu da nastavite, unatoč često nesigurnim i neizvjesnim okolnostima u kulturi?
Vjerojatno moja beskrajna upornost, naivnost i idealizam!? Iako je bilo zaista teških, izazovnih i doista neugodnih i duboko razočaravajućih iskustava, bilo je i puno divnih i neponovljivih suradnji koje su mi vratile vjeru u ljude i u struku i potvrdile da se unatoč svemu i dalje isplati boriti i inzistirati na boljem svijetu i bojim uvjetima rada za umjetnike i radnike u kulturi. I sve dok dobra iskustva dominiraju nad lošim ja ću ustrajati u svom radu i posvećenosti.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
