Osobe oštećena vida s nekom vrstom barijera koje im otežavaju kvalitetan i samostalan život susreću se tijekom cijelog života. Ipak, u odnosu na ranija razdoblja danas je došlo do poboljšanja u nekim stvarima pa se određeni broj prepreka s kojima se slijepe i slabovidne osobe suočavaju smanjio, ali još uvijek ne dovoljno. Naime, još uvijek postoji velik broj stvari koje su osobama oštećena vida nedostupne i zaista nemoguće za izvođenje. Jedna vrsta barijera s kojima se slijepe i slabovidne osobe svakodnevno susreću su svakako fizičke, arhitektonske barijere, kao i nedostupnost ili skupoća pomagala za slijepe, stigmatizacija i nerazumijevanje okoline, a svakako treba spomenuti i niz ne baš dobrih zakonskih propisa, kao i otežanu mogućnost zaposlenja. Pod arhitektonske barijere spadaju neprilagođeni nogostupi kao i neprilagođeni pješački prijelazi, krivo postavljeni prometni znakovi, neprilagođeni prilazi javnim ustanovama, manjak rukohvata u javnom prijevozu i još mnogi drugi.

Na listi Svjetske zdravstvene organizacije sljepoća se smatra najtežim invaliditetom, pa zbog toga sport za slijepe nije samo puko vježbanje neke sportske discipline, to je zapravo način da slijepa osoba vježbajući više vrsta sportskih disciplina svoj svakodnevni život učini kvalitetnijim. Poznato je da se nastankom sljepoće gubi orijentacija u prostoru, kretanje pravolinijski je gotovo nemoguće, ali samo upornim bavljenjem sportom i vježbanjem slijepa osoba će izbjeći ili bar ublažiti te strašne posljedice sljepoće koje se odražavaju pri obavljanju svih životnih aktivnosti, stoji na stranicama Sportske udruge slijepih Svjetlost iz Osijeka.

Sportska udruga slijepih Svjetlost je neprofitna udruga koja se bavi edukacijom i skrbi o zdravlju svojih članova, te promiču sport i sportsku rekreaciju slijepih i slabovidnih osoba, a njihovi članovi raspoređeni su u tri sekcije -kuglanje, šah i pikado.

“Razvijamo nove sportove za slijepe streličarstvo, showdown, boowling te provodimo rehabilitaciju naših članova na Gradskim bazenima, rekreativno plivanje i tjelovježbe u vodi”, stoji u opisu udruge na njihovoj web stranici. U okviru projekta Jednake mogućnosti razgovarali smo s predsjednikom spomenute Udruge Stojanom Bjelajcem.

Naime, sportske udruge slijepih nisu baš nešto s čime se često susrećemo u našem društvu, pa nam je naš sugovornik pobliže objasnio djelovanje Udruge te istaknuo koji su svakodnevni problemi s kojima se osobe s različiti oštećenjima vida suočavaju, a koje možda drugi ljudi ne razumiju.

“Smatra se da je  udruživanje slijepih među najstarijim organiziranim sportskim invalidskim društvima  na Balkanu, 1948 godine osnovano je prvo udruženje slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj. Naša sportska udruga slijepih Svjetlost je neprofitna osnovani smo na osnovu zakona o sportu, tradicije i primjera dobre prakse, u jesen 2006. godine. Bavimo se edukacijom i skrbimo o zdravlju svojih članova, te promičemo sport i sportsku rekreaciju slijepih i slabovidnih osoba. Naši članovi raspoređeni su u tri sekcije, a to su kuglanje, šah i pikado. Od samog početka naši su članovi postizali vrlo zapažene rezultate, nastupali su za kuglačku i šahovsku državnu reprezentaciju slijepih na Europskim i Svjetskim prvenstvima te su osvajali medalje”, rekao je Bjelajac.

Dodao je i da provode edukacije u osječkim osnovnim školama kao i to da su pokrenuli javnu Manifestaciju povodom Međunarodnog dana slijepih 15.10. jedinstvenu akciju “Prošetajmo zajedno” pod pokroviteljstvom gradonačelnika grada Osijeka. Istaknuo je da je u njoj u prethodnih 13 godina sudjelovalo nekoliko tisuća učenika osnovnih škola, volontera, sugrađana, kao i članova ranije spomenute udruge.  

“Za provođenje naših aktivnosti potrebni su nam videći pratitelji koje nismo u mogućnosti uvijek osigurati pa nam pomažu članovi obitelji i volonteri, što je u budućnosti neodrživo za sigurno planiranje za pripremu sportskih natjecanja i rekreacijskih aktivnosti za razvoj udruge”, istaknuo je predsjednik udruge Svjetlost.

Zanimalo nas je i koliko danas zapravo možemo reći da su osobe s invaliditetom, u ovo slučaju – slijepe i slabovidne osobe ravnopravne u današnjem društvu.

“To ne možemo nikako reći”, smatra naš sugovornik.

“Nama treba dati priliku da se kvalitetno obrazujemo (osigurati suvremena elektronička pomagala za slabovidne i slijepe, čitači zaslona i govorni programi) u sustavu osigurati doplatak na sljepoću i uslugu videćeg pratitelja, kao i stvoriti priliku za zapošljavanje”, istaknuo je Bjelajac.    

“Osobne invalidnine za slijepe i slabovidne kod nas su među najnižima u Europi”, kratko je odgovorio na naše pitanje zna li možda kakva je situacija u nekim drugim europskim zemljama.

Odnos države prema osobama s invaliditetom

Česte su kritike na račun države, da je pasivna te da nije dovoljno zainteresirana za probleme slijepih i slabovidnih osoba. Predsjednik Udruge Svjetlost odgovorio nam je što bi, po njegovom mišljenju, bilo prioritetno za poduzeti, odnosno promijeniti po tom pitanju.

“Zadnjih desetak godina više se govori i radi na tome da se poboljša status OSI u društvu. Velik broj slijepih i slabovidnih osoba ostvarilo je osobne invalidnine, radi se na boljoj pristupačnosti za slijepe (taktilne trake vodilje za slijepe, zvučni semafori, govorne najave u liftovima, javnom prijevozu)… Naime, sve je to još uvijek nedovoljno, ali je potrebno nastaviti taj proces prilagodbe. Godinama se odlaže donošenje zakona o inkluzivnom doplatku koji bi za slijepe i slabovidne bio velik pomak na bolje.   

Ivana Mitar: Da bi se slijepe osobe osamostalile potrebna je prihvaćenost i podrška cjelokupnog društva.

Kontaktirali smo i Županijsku udruga slijepih Split čiji je cilj pomoć i podrška članovima kroz sve sfere njihova života.

“Za svaku osobu pa tako i slijepu osobu u životu, najvažnija je samostalnost. Samostalnost kretanja za slijepu osobu je najvažnija i najizazovnija. Odlazak u trgovinu, bolnicu, druženje iziskuje pomno planiranje i pripremu, a ponajviše ako se radi o lokacijama na kojima slijepa osoba do sada nije bila ili ako se na dotičnoj lokaciji ne može ili se ne zna samostalno kretati.

Slijepa osoba mora voditi brigu kako će stići do željene lokacije, hoće li se putem izgubiti, hoće li joj tko pomoći, jesu li na poznatom putu nastale promjene kao što su parkirani automobili ili građevinski radovi… Osobe bez oštećenja vida dok parkiraju svoja vozila, ne razumiju da će njihovo vozilo najvjerojatnije smetati slijepoj osobi prilikom kretanja sa bijelim štapom.

Ne znaju kako pristupiti slijepoj osobi na ulici i na koji joj način mogu pomoći. Čast izuzetcima ali u pravilu velika većina ne razumije problematiku slijepih osoba. Tko je za to kriv? Nije društvo samo krivo, već i same slijepe osobe. Slijepe osobe trebale bi više izlaziti iz sigurnosti svojih domova te cjelokupnoj zajednici, na svom primjeru pokazati da su slijepe osobe posve normalni ljudi kojima su potrebne, male ali vrlo značajne prilagodbe kako bi bile što samostalnije, a samim time sretnije i zadovoljnije…”, objasnila nam je Ivana Mitar iz Županijske udruge slijepih Split.

Skupoća života koju sa sobom nosi sljepoća

Naša sugovornica je na konkretnom primjeru objasnila koliko je zapravo sve skuplje za slijepe ili slabovidne osobe u odnosu na druge. “Da bi slijepa osoba mogla obavljati svakodnevne poslove, potrebna su joj određena pomagala. Primjerice, ukoliko želi ispeći kruh potrebna joj je vaga kako bi mogla izmjeriti gramažu i mililitre. Osobi bez oštećenja vida potrebna je obična digitalna vaga koja u pravilu košta stotinjak kuna. Za taj isti posao slijepoj osobi potrebna je digitalna govorna vaga koja košta 950 kuna i više vremena za napraviti kruh. Za prosječno kućanstvo u kojem živi slijepa osoba potrebna su sljedeća pomagala: govorna vaga, govorni toplomjer, indikator tekućine, čitač boja, mobitel s instaliranom govornom jedinicom, čuvar mlijeka… Sva nabrojena pomagala su veoma skupa i većina slijepih osoba ne posjeduje pomagala koja bi im olakšala život zato što su skupa i ne mogu ih sebi priuštiti. Svjedoci smo naglih poskupljenja, čak i ona pomagala koja su slijepe osobe dobivala na doznaku više nisu besplatna. Naime Ministarstvo zdravstva još uvijek nije povisilo iznose cijena sukladno povećanjima cijena, već slijepe osobe moraju nadoplaćivati pomagala. Često nas pitaju ‘Što će vam inkluzivni dodatak?’ baš zbog skupoće života kojeg sa sobom donosi sljepoća”, istaknula je Mitar.

O ravnopravnosti slijepih i slabovidnih osoba u našem društvu, također je istaknula kako je situacija bolja nego ranije, ali da slijepe osobe – nisu ravnopravne.

“Sliku našeg društva u današnje moderno vrijeme kreiraju mediji. Svjedočimo brojnim člancima u kojima mediji slijepu osobu koja živi odvojeno od roditelja, koja je obrazovana i koja je zaposlena, predstavljaju kao heroja. Nažalost to je posve krivo. Kad usporedimo osobu bez oštećenja vida u identičnoj situaciji, smatra je se prosječnom osobom.

Pogrešno je slijepu osobu prikazivati čudom ili herojem, samo zato jer vodi jedan standardan život. Slijepe osobe mogu biti uspješne uz prilagodbe tijekom obrazovanja, a kasnije i tijekom zapošljavanja i samostalnog življenja.

Da bi se slijepe osobe osamostalile potrebna je sustavna podrška kao prihvaćenost i podrška cjelokupnog društva. Usuđujem se reći da slijepe osobe nisu ravnopravne u današnjem društvu, situacija je bolja u odnosu prije desetak godina. Potrebno je puno rada i zajedničkog djelovanja da bi situacija postala, rekli bismo, zadovoljavajuća”.

Već ranije smo pisali i spominjali neprilagođenost institucija kao i javnog prijevoza osobama s invaliditetom, a od naše sugovornice smo željeli saznati koji grad u Hrvatskoj bismo mogli istaknuti kao najuređeniji po pitanju ravnopravnosti i prilagođenosti osobama s invaliditetom.

“Najuređeniji i najprilagođeniji grad u Hrvatskoj je Zagreb. U Zagrebu je već više od 20 godina prilagođen javni prijevoz slijepim osobama. Najveći broj slijepih osoba studira, radi i živi u Zagrebu te su česta pojava u gradu. Ljudi su naviknuti na svakodnevni susret sa slijepim osobama. U javnom prometu rijetko će se dogoditi da se  tramvaj ne zaustavlja pored slijepe osobe na mjestu označenom za osobe sa invaliditetom. Većinom će putnici u tramvaju svoje sjedalo prepustiti slijepoj osobi dok je situacija u Splitu posve drugačija. Grad je odlično prometno povezan ljudi su pristupačniji te je kretanje slijepim osobama lakše nego u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj. Slijepe osobe koje žive u Zagrebu imaju priliku baviti se sportom za slijepe osobe, odlaziti na sportska natjecanja, glumiti u kazalištu te imati puno više mogućnosti za razvijen društveni život”, objasnila nam je Ivana Mitar. 

U sklopu Županijske udruge slijepih Split postoje brojni projekti koji promiču inkluziju, jednakost i nediskriminaciju osoba s invaliditetom. Naša sugovornica nam je rekla i nešto više o tome.

“Proteklih godina Županijska udruga slijepih Split je provodila brojne projekte. Projektom videća pratnja slijepim je osobama omogućen odlazak k liječniku, u kupovinu, šetnju, druženje i slično. Dok je projektom Zaželi omogućena pomoć u kući za 90 korisnika, slijepih osoba od strane 15 zaposlenih geronto domaćica. U sklopu projekata organizirale su se radionice informatičko opismenjavanje slijepih osoba, različite kreativne radionice, organizirali su se izleti diljem cijele Hrvatske…Slijepim osobama donirana su tiflotehnička pomagala u svrhu poboljšanja kvalitete života.  Kroz projekte slijepim učenicima omogućea je prilagodba knjiga na uvećanom tisku i na brajici. U budućnosti udruga planira još aktivnosti u svrhu integracije slijepih osoba u društvo”, objasnila je te se osvrnula na situaciju zapošljavanja slijepih i slabovidnih osoba.

‘Slijepe osobe spadaju u teško zapošljivu skupinu’

Nakon završenog obrazovanja logičan slijed je zapošljavanje.

“Slijepe osobe kao osobe s invaliditetom spadaju u teško zapošljivu skupinu. Zbog specifičnosti svog invaliditeta ograničeni su u biranju svog zanimanja. Zakonska obveza poslodavca je zapošljavanje jedne osobe s invaliditetom ako ima zaposlenih 20 radnika u suprotnom mora plaćati penale. Najveći broj poslodavaca, radije će plaćati penale nego zaposliti slijepu osobu. Slijepe osobe su nažalost, podcijenjene kao zaposlenici. Međutim, to je posve krivo. Slijepe sobe uz asistivnu tehnologiju, prilagođeno radno mjesto i odgovarajuće radne zadatke mogu kvalitetno i točno obavljati radne zadatke te napredovati u karijeri.

Poslodavci bi trebali pružati više prilika i zapošljavati slijepe osobe. Poučeni dosadašnjim iskustvom, zapošljavanje  slijepih osoba je dugotrajan i iscrpljujući proces. Svaka osoba zaslužuje dobiti priliku, zaposliti se, pokazati što zna i postati aktivan član društva. Potrebno je još mnogo rada  u razbijanju predrasuda o životima osoba s invaliditetom” zaključila je naša sugovornica.

Bjonda Lučić

Foto: Pexels (ilustracija)

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.