“Ponekad me situacije iz života potaknu na crtanje. U muralima često kombiniram motive biljaka, životinja i ljudskog lika. Nekad sama lokacija diktira temu ili motiv, a u nekima koje sam radila je književni predložak poslužio kao poticaj. Odrasla sam u Gorskom kotaru pa mi priroda i šuma služe i za odmor i odmak, ali i za divljenje i inspiraciju”, rekla nam je Agata Lučić. Ova mlada vizualna umjetnica iz Delnica bavi se ilustracijom i drugim oblicima vizualne umjetnosti te je autorica desetak murala u Zagrebu i izvan metropole.

“Pričam ti priču” jedan je od njezinih najnovijih murala, a sve je počelo oslikavanjem murala “Sirena” u zagrebačkoj bolnici Rebro, dok joj je mural “Muzej za svakoga” na istočnom zidu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorio vrata street arta. Posebno pak izdvaja mural koji je oslikala na trafostanici u Dječjem vrtiću Zapruđe povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, a za inspiraciju je pronašla u motivima iz priče Šuma Striborova i Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Ističe kako umjetnost može oplemeniti javne prostore poput bolnica i vrtića pa i kaznionica. Naime, njezin mural “Vrt” ostvaren je u zagrebačkoj Zatvorskoj bolnici u sklopu projekta Horizont slobode. 

Ova svestrana umjetnica još je u djetinjstvu zavoljela crtanje, a zbog Škole primijenjene umjetnosti i dizajna preselila se u Zagreb sa samo 16 godina. Diplomirala je 2020. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Svjetlana Junakovića. Osim što ilustrira raznovrsne tekstove, poticaj za umjetničko izražavanje pronalazi u vlastitom okruženju, ali i u prirodi jer je odrasla u Gorskom kotaru. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Dosad je surađivala s nakladom Mala zvona kao autorica slikovnica “Umjetnost umije”, “Zaboravljene stvari” i “Ogledalo bez mana” te kao ilustratorica knjige “Tri putnika u zemlju Nut” za koje je pohvaljena i nagrađena. Osim ilustracijama i muralima, posvetila se i mediju keramike. Trenutačno je aktualna njezina samostalna izložba “Prostori u plavom” u Baru Botaničar na Marulićevom trgu u Zagrebu koja se može pogledati do sredine listopada ove godine.

U intervjuu za Generaciju pitali smo je o ljubavi prema likovnoj umjetnosti, što ju je privuklo street artu, temama i motivima koji ju inspiriraju, najpoznatijim muralima i procesu njihova nastanka, najnovijoj izložbi i što bi poručila svima koji se žele okušati u umjetnosti, posebice street artu.

Foto: Juraj Vuglač (mural Crtam ti priču)

‘Krenulo je s bezbrižnim crtežima’

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci u ilustraciji, a kako u street artu?

Ljubav prema crtanju počela je u djetinjstvu. Krenulo je s bezbrižnim i spontanim crtežima doma za kuhinjskim stolom, zatim s likovnom grupom i raznim radionicama u školi i van škole. Putem sam saznala da postoji Škola primijenjene umjetnosti i dizajna koju sam potom i upisala, zahvaljujući velikoj podršci mame i tate da se sa 16 godina preselim iz Delnica u Zagreb. Rekla bih da je ozbiljniji početak svega bilo obrazovanje u Primijenjenoj i na Akademiji kada sam pomalo krenula sudjelovati i (često volonterski) raditi na nekim projektima u struci.

Sa sestrom Apolonijom tad sam krenula oslikavati neke murale i raditi vizuale za neke muzičke programe i slično. Tijekom i sa završetkom studija sam se  prijavljivala na mnoge natječaje i slala sam portfolio na razne adrese. Tako su mi se i otvorile neke prilike, primjerice, oslikavanje murala u KBC Rebro u sklopu projekta koji je osmislila Melinda Šefčić s kojom i dalje surađujem, oslikavanje murala na istočnom zidu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, što me sigurno poguralo u neke nove projekte, kao i suradnja s izdavačkom kućom Mala zvona koja je krenula tako što sam im se javila e-mailom i poslala svoje ilustracije.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe, a koliko murala?

Mislim da sam uporna i znatiželjna. Sa završetkom studija na Akademiji ostaješ sam sa sobom, bez mentora, kolega i radnog prostora i tu se treba krenuti snalaziti – doći do prvih angažmana, sudjelovati na izložbama, nekako o(p)stati i dalje u svijetu vizualne umjetnosti. Ljubav prema ovom obliku izražavanja me gura dalje. Naravno, nastavku rada u struci nakon faksa doprinijelo je i to što su se stvari s vremenom krenule slagati i do sada sam imala priliku raditi na zaista zanimljivim projektima za naručitelje, ali i na autorskim radovima, što mi je također bitan dio prakse. Suzila sam svoj interes u ilustraciju, murale i keramiku, ali to je dovoljno široko za isprobavati i eksperimentirati u čemu se ne želim ograničiti.

Sudjelovala sam na više samostalnih i dosta skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno je aktualna moja samostalna izložba “Prostori u plavom” u Baru Botaničar na Marulićevom trgu u Zagrebu koja se može pogledati do sredine listopada. Oslikala sam nešto više od desetak murala.

Foto: Vanja Babić (mural Priorda i društvo, Cvjetno naselje)

‘Nekad sama lokacija diktira temu’

Što vas najviše inspirira i pokreće u vašem radu? Koje su najčešće teme vaših murala? Je li vam rodni grad inspiracija za radove i koja tematika vas okupira?

Kao ilustratorica, često imam neki narativ, priču ili tekst koji treba nadograditi vizualom tako da u tom slučaju poticaj za rad kreće od tog predloška. U autorskim radovima ponekad do tema i motiva dolazim kroz skice ili bilješke za koje mislim da bi mi bilo zanimljivo dalje razvijati. Ponekad me situacije iz života potaknu na crtanje. U muralima često kombiniram motive biljaka, životinja i ljudskog lika. Nekad sama lokacija diktira temu ili motiv, a u nekima koje sam radila je književni predložak poslužio kao poticaj. Odrasla sam u Gorskom kotaru pa mi priroda i šuma služe i za odmor i odmak, ali i za divljenje i inspiraciju.

Vaše murale krasi prepoznatljiv stil. Kako ste došli do svog stila i kako izgleda proces stvaranja jednog vašeg murala i koliko traje? S kime ste sve dosad surađivali kada je riječ o muralima i prihvaćate li svaki poziv da oslikate javni prostor?

Rekla bih da svatko razvija svoj rukopis s vremenom, radom, različitim interesima i iskustvima koja ga oblikuju. Mislim da se rukopis može mijenjati i nadograđivati. Moji murali imaju dosta detalja i vedrih boja (često i plavih nijansa), rađeni su plošno. Nemam toliko slikarskog iskustva i vidim razliku u pristupu u radu nekoga tko je, primjerice, slikar i pristupa velikoj površini slobodnije ili čak na licu mjesta osmisli neke dijelove rada – ja unaprijed po skici znam kako će zid izgledati i držim se toga. Proces kreće s izradom skice na kojoj nacrtam sve elemente i odredim boje, zatim linearno prenosim skicu na zid koju oslikavam od većih ploha prema manjim. Najdraže mi je kad su sve velike plohe gotove i kad krenem raditi detalje.

Vremenski mi je za manje zidove potrebno nekoliko dana, a za veće tjedan ili nekoliko tjedana. Za murale sam puno surađivala s umjetnicom Melindom Šefčić koja me zvala da sudjelujem u njenim projektima u koje je uključivala i druge umjetnike u bolničkom i zatvorskom sustavu, ali i u različitim kvartovima po Zagrebu. Radila sam murale na dvije trafostanice što su bili projekti Hrvatskog društva likovnih umjetnika i HEP-a. Drago mi je da sam imala priliku oslikati zid kod Muzeja suvremene umjetnosti i da sam vidjela kako izgleda zima na dragom mi otoku Zlarinu jer sam tamo oslikavala zid u Centru Koralja. Sa sestrom sam radila murale u Bistrou Falafel… U suradnji sa Zakladom Solidarna i Teatrom Poco Loco radila sam na projektima gdje su djeca osmišljavala motive i sudjelovala u oslikavanju. Neki od klinaca su se uključili u cjelodnevno farbanje tako da me usrećilo prenijeti svoje iskustvo mlađima. Ovo su neki od projekata na kojima sam sudjelovala u posljednjih nekoliko godina i prihvatila sam više-manje sve pozive za oslikavanje javnog prostora.

Foto: privatna arhiva (mural Muzej za svakoga, MSU Zagreb)

‘Nije lako doći do vidljivosti’

Koje biste vaše murale posebno izdvojili i zašto? Kako je nastao mural “Crtam ti priču” i volite li dječje motive? Također, vaš poznati mural je Gumi-gumi. Kako je nastao i jeste li sami kao dijete sudjelovali u dječjim igrama kao što je gumi-gumi?

Mural s kojim sam za sad najviše zadovoljna kako je ispao jest mural na trafostanici u Dječjem vrtiću Zapruđe koji je nastao povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić. Bila sam inspirirana motivima iz priče Šuma Striborova i Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Mural “Crtam ti priču” nastao je u sklopu projekta “Dubrava u boji” koji su organizirali Melinda Šefčić i Centar kulture Dubrava. Kako se mural nalazi u dvorištu Dječjeg kazališta Dubrava, htjela sam da mural ima poveznicu s lokacijom.

Predstave se često temelje na književnom predlošku, tako da sam na muralu prikazala likove iz dječjih priča kao što su Mala sirena, Petar Pan, Pinokio i slično. Mural “Gumi-gumi” nastao je također kao dio projekta koji je osmislila Melinda Šefčić u suradnji s Kulturnim centrom Travno. Nalazi se na odzračniku na platou Mamutice i drago mi je da tvori cjelinu s još dva oslikana odzračnika kolega Ivana Stanišića i Nikole Grabovca. Nas troje smo u isto vrijeme bili na lokaciji i pri slikanju mi je pomagala i sestra Apolonija i bilo je opuštenije i lakše raditi uz njihovu prisutnost. U ulici u kojoj sam odrasla igrale su se svakakve igre – čepići, skrivač, graničar, strelice, pa i gumi-gumi.

Koliko je teško mladim umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi autorski radovi prepoznaju i traže?

Nije lako doći do vidljivosti, osobito u početku, ali ako se želimo baviti nekom vrstom vizualne umjetnosti treba dosta raditi i biti uporan. Danas imamo mogućnost apliciranja, slanja i pokazivanja svojih radova putem raznih digitalnih sfera, sigurno će se desiti i odbijenice, ali nešto će se tim putem možda i ostvariti. U početku će sigurno biti malo više samoinicijative, a s vremenom će se vjerojatno netko i javiti da sudjelujemo u nekom projektu, izložbi, oslikamo neki mural i slično. Kombinacija strpljenja, rada, a vjerujem i malo sreće. Zna se dogoditi da neki kvalitetno odrađen rad vodi do nekog novog projekta. Ima puno talentiranih ljudi koji se uz umjetnost zbog egzistencije moraju baviti i nekim drugim poslom, možda i ne vezanim za struku. Tu svatko ima neki svoj put i ideju kako i od čega živjeti, jasno mi je ako netko odabere i nešto manje financijski neizvjesno od freelanceanja.  

Foto: Vanja Babić (mural povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić)

Motivi svakodnevice i putovanja

Kako je nastala vaša najnovija izložba “Prostori u plavom” i koje sve radove obuhvaća? Nedavno ste imali i izložbu “Susreti” – o kakvim je radovima riječ?

Izložba “Susreti” održala se u Studio-galeriji Klet u Zagrebu prije godinu dana. Na njoj sam predstavila autorske radove u mediju keramike i seriju ilustracija. Za keramiku sam bila potaknuta radovima koje sam 2019. krenula razvijati na rezidenciji u Aveiru u Portugalu te sam tu seriju htjela poboljšati i proširiti. U susretima su se spojili motivi svakodnevice i putovanja – ljudi, životinje, biljke, arhitektura. Proživljene i izmišljene trenutke zabilježila sam kroz trodimenzionalne objekte i oslikala sam ih na keramičke pločice koje sam radila uz tehničku pomoć i podršku Pločice, obrta koji su pokrenuli prijateljica i kolegica s Akademije Lorena Almaši i njen partner Mihael Lukšić.

Ilustracije koje sam izložila su nastale kao selekcija kompozicija iz storyboarda realiziranom na radionici “Visual language and storytelling” na kojoj sam sudjelovala u Njemačkoj 2023. godine. I u ovim radovima prožima se tema svakodnevice, prikazujući je kroz jednostavan narativ o susjedstvu, zgradi i ptici. Serija je objedinjena u fanzin Grad koji sam otisnula u suradnji sa Smak Pressom.

Ta serija ilustracija, kao i selekcija keramičkih objekata trenutačno se također može vidjeti na izložbi “Prostori u plavom” koja je aktualna u Botaničaru. Tamo izlažem i seriju ilustracija koju sam razvijala ove godine. Nastala je prema priči “Brojevi” Olge Tokarczuk. Radnja je smještena u hotel Capital, a priču pripovijeda sobarica koja opisuje svoj posao, zaposlenike i goste. Za ovu seriju inspirirala sam se i kompleksom Haludovo. Promatrajući fotografije i snimke iz tog hotela poželjela sam vizualno “oživjeti” danas zapušteni, ali nekoć živi i dinamičan prostor koji kao zanimljiva arhitektonska cjelina i dalje ima svoju publiku i posjetitelje.

‘Murali su dosta fizički naporni’

Ilustrirali ste i dječje slikovnice. Kako nastaju vaše ilustracije i gdje ih se sve može pogledati?

Ilustracije koje sam radila za slikovnice objavljene su u izdanju Malih zvona. Slikovnici se želim posvetiti – imati dovoljno vremena za skice, naći tehniku i metodu koja odgovara priči, razraditi ilustracije, ponoviti crteže s kojima nisam zadovoljna. Želim da ilustracije u knjizi, osim individualno funkcioniraju kao cjelina, da listajući stranice postoji ritam i za takav projekt potrebno je dosta vremena i rada, to je spor proces. Osim knjiga, radim ilustracije za različite namjene –  neke završe u tisku, neke samo u digitalnom izdanju. Trenutačno radim ilustracije za dvije knjige – slikovnicu i knjigu poezije koje će izaći u izdanju Malih zvona.

Za kraj, što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti, posebice street arta?

Možda bi ovo bio dobar savjet i za mlađu mene – da je dobro biti fizički aktivan. Naime, murali su dosta fizički naporni za izvedbu pa vjerujem da bilo kakav oblik vježbanja i kretanja može olakšati cjelodnevno slikanje vani, a i ovo sjedilačko za stolom. Evo, da i sebe motiviram da ne preskačem treninge (smijeh).

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Sebastijan Borovčak/privatna arhiva/Generacija.hr

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Šaranje nije stvaranje“ kojeg financira Agencija za medije kroz program poticanja novinarske izvrsnosti.